Dragan Bursać: Za ovu zemlju se moramo boriti glavom, srcima i mudima

Bursać, koji tekstove objavljuje na portalu Al Jazeere Balkans, nagradu je dobio za tekst Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica, koji je preveden i na engleski jezik.

Autor koji je zbog svojih stavova često bio meta napada, a prošle godine je zbog teksta Slavi li Banja Luka srebrenički genocid, primio ozbiljne prijetnje smrću. Za Radiosarajevo.ba otvoreno govori o nagradi, svojim tekstovima i prijetnjama, novinarstvu danas, Bosni i Hercegovini i zajedničkom iseljavanju mladih, velikim silama i nama malima. Iako smatra da ovo sve ide.... reći će da se za ovu zemlju vrijedi boriti.

Piše: Faruk Vele

Bavim se ljudima

Radiosarajevo.ba: Uz najiskrenije čestitke za Europsku nagradu za novinarstvo, želim Vas pitati kakve utiske nosite i šta ova nagrada predstavlja za Vas, posebno jer ste je, zasigurno ne slučajno, posvetili dobrim ljudima u BiH?

"Ma, znate kako, ja još nisam u potpunosti svjestan da sam proglašen najboljim europskim žurnalistom u kategoriji mišljenje-kolumne. Riječ je o jednom velikom, najvećem skupu u Europi, koji na neki način slavi djela novinara iz prethodne godine.

Sve je urađeno po uzoru na najveće manifestacije ovog ili sličnog tipa, od Pulitzera, do dodjele Oscara. Zaista, kada sam došao u Budimpeštu na svečanu ceremoniju, kada sam vidio moje 'konkurente', timove ljudi koji stoje iza njih, čitav način vođenja događaja, činjenicu da je ove godine oko 900 novinara sa svojim radovima ušlo u širi izbor za EU nagradu, ja sam se već tada osjećao kao pobjednik. Biti jedini predstavnik, ne samo Bosne i Hercegovine, neko cijelog regiona za 2018. godinu za mene je značilo nešto nevjerovatno. A, opet, da, ljudski se
bilo nadati. U užem izboru je bilo pet priča, među kojima i moja. Nekako, znao sam da je za sve zaslužna sredina iz koje dolazim. Bosna i Hercegovina. I u pozitivnom i u negativnom smislu. Pa sam sam sebi rekao, ako pobijedim, što je naučna fantastika, nagradu posvećujem građanima moje zemlje. To je najmanje što mogu uraditi. I eto, desilo se".

Radiosarajevo.ba: Posebno je važna činjenica da ste priznanje dobili za tekst o našoj nedavnoj prošlosti koju Vi u tekstovima često tretirate. Konkretno, za potresan tekst o dječaku Petru ubijenom u Konjicu. Bavili ste se, naravno, Srebrenicom, Prijedorom, Fočom... Velikim ljudima poput pokojnog Sekule Stanića. Koliko je važno da kroz ovakve priče i proces humanizacije žrtava jedni druge razumijemo i shvatimo užase rata kojeg bi neki opet da prizivaju?

"Upravo tako. Bavim se ljudima. Ne bavim se Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Bavim se ljudima, koji su na ovaj ili onaj način imali sudbinu, što bi se žargonski reklo, veću od života. I te priče su, da se razumijemo više ili manje poznate. Samo se ne pričaju svima i stalno. To je neko naše nakaradno selektovanje povijesti, ljudi i događaja.

A, ja se trudim to sve objediniti. Zašto je to bitno? Pa, četvrt vijeka nakon svih stradanja mi se nismo uopšte suočili sa prošlošću. Naprotiv. Denacifikacija koja je trebala biti provedena još 1996. nikada se nije desila. I namjesto konkretnih ljudskih sudbina predominatan narativ nacionalističkih politika je igranje sa brojevima nastradalih. A, to im je uspjelo jer su
dehumanizovali pojedinca, sa njegovim imenom, prezimenom, zanimanjem, navikama...Tako pojednostavljeno strukturiranje života im omogućava da aveti rata zazivaju na dnevnom nivou. I na žalost, većina ljudi u Bosni i Hercegovini pristaje na tu opskurnu igru".

Radiosarajevo.ba: Zbog svojih tekstova svakodnevno ste izloženi različitim pritiscima, prijetnjama, čak ste imali sugestije prošlog ljeta, čini mi se, da se "na neko vrijeme" sklonite s porodicom - "na sigurno". Da li ste ti pritisci nastavljaju i kako?

"Da, prijetnji je bilo, ima ih još i , na žalost, bit će ih. Prošlog ljeta sam se morao skloniti s porodicom. Bilo je nadrealno. U 21. vijeku vam neko kaže da pokupite najnužnije stvari i 'sklonite se na sigurno'. Kasnije je bilo nekakvo obezbijeđenje. U međuvremenu, naprosto vas sistem primora da postanete dio birokratije, ukoliko želite da zaštiti sebe i svoju porodicu. Pa, sam prošle godine, a to stalno ponavljam, proveo više vremena po policijskim stanicama, nego u novinarskim redakcijama. I policija, radi solidno svoj posao. Relativno brzo se otkriju ljudi koji prijete, ali onda dolazi tužilaštvo i naše sudstvo.

Dovoljno je reći da većina postupaka još traje. Nisam optimista, suviše smo mi kafkijanska zemlja za nekakav opreativni rad ljudi koji bi trebali samo raditi svoj posao".

Radiosarajevo.ba: Koliko novinari stvarno uspijevaju biti korektiv društva? Posebno kada je omiljena rečenica političara – piši šta hoćeš! Naravno, u smislu da ih se to mnogo ne tiče, odnosno da nastavljaju po starom.

"Pa, mogao bih vulgarno reći, kakvo društvo-takvi i novinari. Ili još vulgarnije, u ovoj zemlji je po glavi stanovnika najviše nagaznih mina i 'novinara'. Ovi znaci navoda su posebno važni. Dosta ljudi se krije iza tih znakova navoda, pod firmom novinara. Zapravo su najobičniji partijsko-tajkunsko- sistemski uhljebi i poštari. Od kamijevskog poziva na novinarstvo kao život, a ne zanimanje, oni nemaju ništa. Pa su takvi "novinari" melem za uši domaćih
političara.

Meni, niti mojim kolegama, koje ozbiljno shvataju svoj poziv niko nikada nije rekao "piši šta hoćeš". Naravno, nemam odnos "na ti" doslovno niti sa jednim političarem, ne družim se sa njima, jer mi to daje alibi za moju objektivnost. A, to "piši šta hoćeš" je isporučeno ljudima, za koje političari znaju kakve imaju mentalne kapacitete. E, sad da svi mogu pisati šta hoće, od vrhunskih novinara, do stranačkih PR –žurnalista, a bez da ima bilo koje reakcije, to je do javnog mnijenja. A, ono je u nas više-manje fluidna i gotovo nepostojeća kategorija".

Radiosarajevo.ba: Kako vidite bosanskohercegovačko društvo danas? Zatrovani u tranšeje mržnje, svjedočimo o svakodnevnim "pljuckanjima" bh. političara, siromašenu građana i naroda... Kamo ovo ide?

"Pa, BiH društvo kao nekakav relativno homogena zajednica ne postoji u nas. To je jedan galimatijas svega i svačega. I u horizontalnoj i u vertikalnoj podjeli društvenih uloga. Riječ je, po meni, dakako, u par miliona zbunjenih, zastrašenih, ucijenjenih i prevarenih jedinki, koje kao pijanci lutaju od nemila do nedraga, a partijski moćnici im pružaju "utočište" u vidu polurobovskih poslova ili kreditnih doping doza. Pa, se taj naš alkoholisani polurob pojedinac u zadnjoj deceniji pretvorio u potpunog roba, narkomana.

A, da nastavim analogiju, ovo sve ide....neću izgovoriti iz pristojnosti. Ali, zaista, ovo sve ide ili ka kolapsu tog zbira pojedinaca s fatalnim ishodom, ili ka kolapsu poslije kojeg će uslijediti liječenje. Kako? Ne znam. Nisam neuropsihijatar, a ne bavim se profesionalno socijalnom patologijom, ali da narod iz dobre želje sebi radi sve najgore, to znam sigurno".

Radiosarajevo.ba: Svjedočimo zajedničkim odlascima i Srba i Bošnjaka i Hrvata iz zemlje. Kao da smo se našli u onoj vizionarskoj rečenici Ljube (Rade Šerbedžija) u filmu "Go West", kako bi ovdje bila divna zemlja samo da nas nema i da ovdje nasele "neki normalan svijet, da uživa u ovoj ljepoti".

"U mom rodnom selu, Bursaćima, ono nešto preostalih živih, govore kako je odavno ovu zemlju trebalo pošumiti i iseliti. Takva je najljepša. Bojim se samo da je neće imati ko pošumiti, kojim tempom traje ovaj stampedo iz Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, apsurdno, ovo je scenario iz bajke za lokalne, entitetske i državne nacionalističke partokratije. Pazite, smanjuje vam se broj nezaposlenih i nezadovoljni, ostaju uhljebi na državnom hljebu i boldovana dijaspora koja šalje novce. Samo, problem će nastati kad nestane radnika na baušteli lokalnog tajkuna, kad nestane konobara u hacijendi lokalnog političara, kad nestane vozača u auto- ergeli kakvog moćnika. Do tada je pitanje odlaska, zapravo licemjerna mantra svih nas".

Radiosarajevo.ba: Svakodnevno slušamo o prelamanjima velikih sila preko nas, politici Rusije na Balkanu i njihovim vezama, recimo, sa Dodikom, ali i nekih drugih. Koliko je to ozbiljno pitanje u ovakvoj zemlji?

"Sjetim se uvijek filma "Dvije karte za Holivud" u kojem pola sela voli Ruse, a druga polovina Amerikance, pa na kraju izbije sveopšta tuča i haos, koji, dabome nikoga osim seljana ne zanima pod svodom nebeskim. E, u uncu vam je takva BiH i Balkan naposljetku. Zaboli donji dio leđa velike sile za nama. Ali. Ako Dodik shvati da će pričom u rusofiliji, o "Noćnim vukovima", sakriti tragikomediju od ekonomije entiteta, ako će tom pričom dobiti izbore, onda je to njegov legitimni izbor kao političara.

A, narod polugladan, ako će dobiti svakodnevnu porciju rasprave o Putinu i Trampu, dok mu crijeva krče, e onda je to već pitanje za neurpsihijatre i psihologe, koji bi se nekako morali pozabaviti narodom. I kakav je to narod koga intersuje ekonomsko bogatstvo Amerike, broj nuklearki Rusije, raspored turskih vojnih snaga u Siriji dok živi u najkorumpiranijoj zemlji Europe, sa najvećom stopom nezaposlenosti mladih ljudi i koja je zvanično najsiromašnija u istoj toj Europi?".

Narod se plaši budućnosti

Radiosarajevo.ba: Ovo je izborna godine. Ako je suditi po njenom početku, do kraja godine neka nam je mili Bog na pomoći. Što možemo očekivati?

"Pa možemo očekivati feštu od neukusa, primitivizma, nacionalizma, niskih strasti, ratnog huškanja, provokacija, prozivki, verbalnog pljuvanja...To narod naprosto voli. Takav smo narod. Dovedite čovjeka koji će pričati o konkretnom ekonomskom programu, koji će za početak reći da imamo najveći, nagladniji, najteži i najopterećeniji državni aparat na svijetu, koga treba desetkovati, jer nas pojede kao kancer, elem dovedite takvog čovjeka i on će sebi potpisati smrtnu političku presudu.

Prvo, stranačka uhljeb-armija glasa upravo za opozitne nacionaliste, koji su i formirali tu uhljeb-vojsku, a drugo, naš narod hronično ne zanima njegova realna budućnost. Jer, budimo iskreni, narod se plaši budućnosti. Barem one u kojoj će morati zasukati rukave i raditi. Jer, što bi ovdje radio za 400 evra, kad u Sloveniji može odmah za 1.400 ili ako već leži, zašto ne bi ležao s partijskom knjižicom u nekakvom administrativnom monstrumu za 1.200
maraka?!

Radiosarajevo.ba: Je li ljudima stvarno dogorjelo do nokata? Možemo li ponovo očekivati pobjedu onih stranaka koje su nas dovele do ovog ruba ili je, ipak, ušlo nešto i u glavu? A možda ćemo opet, kao Mujo u onom vicu, tražiti da se upali svjetlo - da se "bolje organiziramo".

"Može ovaj narod svašta podnijeti. Nivo mazohizma koji posjeduje upravo je proporcionalan nivou sadizma njegovih biranih političara. Kažem spreman je gladan drviti svjetsku politiku i žedan plaćati flašu uvozne vode. Oni iskreni ljudi, koji razmišljaju svojom glavom povukli su se ili u nekakav fizički ili duhovni egzil, ili su najvjerovatnije odavno otišli odavde. Apsurdno, baš sad i baš zbog potpuno izgubljene projekcije zdravog razuma, trebamo upregnuti te posljednje atome istog tog zdravog razuma i boriti se glavom, srcima i mudima za ovu zemlju. Jer, sad nemamo šta izgubiti!".