Deda Pašić - mostarski 'ikar'

Skočiti sa Starog mosta i biti proglašen najboljim skakačem - osjećaj je koji novci ne mogu kupiti. Upravo je to mnogo puta iskusio Mirsad Deda Pašić, najuspješniji skakač popularne 'štange' i najbolji 'ikar' sa Starog, reći će mnogi. 

Impresivna brojka od preko 10 tisuća zabilježenih skokova na noge, odaje njegovu ogromnu ljubav i privrženost smaragdnoj Neretvi, o čemu piše portal Studio88.ba. 

A prije nije bilo kao danas, kaže Deda, prije se skakalo čak i iz dosade, skokovima su se zavodile cure, Neretva i skakači bili su jedno. Pećina po pećina, Duradžik, mostovi pa kruna svega – Stari most, koji mu je, gle čuda, bio mali. Stoga je Deda tražio više visine, pa je prvi skočio s Čardaka i sa Kule, ali skok sa Starog, kako ga često Mostarci nazivaju, najprivrženiji je srcu.

U fogotaleriji na ovom linku pogledajte slike iz privatnog arhiva Dede Pašića

„To je trenutak hrabrosti, ljubavi i želje za skokom u Neretvu, jer skočiti sa Starog mosta baš i nije lako, a pogotovo zadržati se dugo na tom tronu. Ja sam imao sreću da sam u tome uspio“, priča skakač najelegantnijeg skoka Deda Pašić.

Kada ste prvi put skočili? 
Davno je to bilo...skočio sam 28.08.1955 godine kao dječak od nepunih 10 godina. Imao sam 9 godina,8 mjeseci i 28 dana kada sam prvi put skočio sa Strog mosta.

Jeste li znali plivati? 
Da, znao sam plivati. Ustvari ja se i ne sjećam kada sam naučio plivati. Jer šta je naše bilo? - Neretva i Neretva po čitav dan! Samo otiđi kući uzmi komad hljeba, kavadu i na Neretvu ponovo. To je ta ljubav bila prema Neretvi, a to je ustvari bila naša zabava. Najviše smo provodili vremena po Neretvi, kupajući se i družeći se, najbolje nam bilo.

Kakav je bio osjećaj skočiti sa Starog, je li bilo straha? 
Pa ja sam uvijek govorio - strah stavljam na zadnje mjesto. Ljubav, želja pa onda strah. Ako volite i želite skočiti, zaboravite na strah. Ja sam prvi put, dobro se sjećam,dobro sam se razbio  jer sam bio lagan, ali već drugi, treći put pošlo da se niti. Kasnije nastavio skakati i mislim da sam dobro skakao: 17 puta prvi, 3 puta drugi i 2 puta treći. Dakle, ja sam najuspješniji skakač - neću da kažem da sam najbolji, ali sam bio najuspješniji skakač sa mosta gdje su prije skokovi bili, sa mosta Maršala Tita do 67godine. Onda prelazimo na Stari most a to je bio moj teren jer sam sve tu naučio; i plivati i sve ostalo...i onda su ostali znali gdje su došli da skaču i s kim da se takmiče.

Znate li koliko ste puta skočili sa Starog?

Računao samo nešto ugrubo... negdje oko desetak hiljada puta sa mostarskih mostova i sa kula, jer je meni Stari most bio mali. Ja sam prvi skočio sa Čardaka i sa ove  kule na lijevoj strani, to je Nirića dućan. Dakle, negdje oko  deset hiljada skokova  imam, ali ja sam skočio sa svih mostarskih mostova:  Carinskog, Titova, Starog mosta, Lučkoga i kasnije Brkića i dole Vojnog mosta...sa svih sam mostova skakao. 

Kada ste zanji put skočili? 
Zadnji put sam sa Starog mosta skočio '89 a pripremao sam se za oproštaj 2004 godine kada je bilo otvaranje Staroga mosta. Nažalost, nisu mi dozvolili, zašto? -  ne bih sada o tome diskutovao. A išao sam na Brkića most desetak puta skočio kao pripremu, jer sam htio da se oprostim od Starog, da me publika upamti onakvog kakav sam bio i bio sam dobro uštelio taj skok, međutim predsjedništvo je donijelo odluku da ne mogu skočiti. Bilo mi je jako teško ali sam poštovao odluku Predsjedništva kluba skakača.

Znači, nikada niste skočili sa današnjeg Starog mosta? 
Nikad nisam skočio sa ovoga Staroga mosta nažalost, skakako sam s visećeg ali sa Starog mosta 'novoga' ne.

Jeste li ikada skočili Mostarsku lastu? 
Ne, nisam. Ne da nisam smio, nego nisam dobro skakao lastu. Zato sam dobro skakao na noge. Koje karakteristike mora imati jedan skakač da bi dobro skakao skok na noge,odnosno Vaš stil – štangu? 

Na žalost, nitko je više ne skače. To je najzahtjevniji skok  a karakteristike:  samo trening, trening, trening... uz trening sve se postigne. Ja sam pred skokove, pred takmičenje (prije su skokovi bili 4.jula za Dan borca pa su onda prebačeni na 27.jula Dan ustanka BiH) imao 300 - 350 skokova na noge i onda nisi mogao pogriješiti a danas dođu ovi momci skoče jednom-dvaput i dođu na takmičenje. Nije to to, bez treninga, bez skokova  nema ni uspjeha.

Kažete danas više nema štange, znači li to da se promijenila ili izumrla?
Znate, to je jako težak skok. Jako je teško održati taj skok od zraka idete na leđa na stomak i zato je vrlo vrlo težak skok. Mislim da je to najteži skok čak štaviše, mogu reći kao skok na glavu. Ali ja prije nisam skakao štangu ,ja sam skakao polulet sa Titovog mosta, isto vrlo zahtjevan skok. Kad smo došli na Titov most probao sam štangu jer sam znao skakati štangu  i ovaj oficijalni spiker  kaže: „Ide ti to dobro“ i tada sam ja  počeo štangu skakati. Štanga je elegancija, ljepota kroz zrak vidjeti da ukočeno idete, ne smije vam se kosa pomaknuti ako hoćete da imate ono pravo, što publika hoće i što publika voli.

Kako se netko profilira u skakača? Je li prije bilo trenera koji su vas mogli usmjeriti, uputiti...?
Ne, nije nikada bilo. Profiliralo se tako što smo mi kao djeca gledali kako stariji ljudi skaču i mi smo to upijali, kao sunđer smo mi to upijali i onda smo išli od pećine do pećine dok nije došao na red  Stari most. Ja sam došao od Duradžika, mjesto između mostova : Lučkoga i Staroga i s Duradžika sam skakao i onda sam rekao velikoj raji odoh ja na Stari most. Interesantna stvar, prvi put subota je bila, ja sam pobjegao. Nisam smio skočiti a oni su čekali pod Starim mostom. Sutra kad sam došao počeli me grcati, dušiti...“Pusite me“, kažem „odmah ću skočiti“ i ja sam se popeo, niti sam pitao ima li itko dole ili šta...Poletio sam, znam ja kako sam poletio...imao sam dosta udara ali šta, Bože moj. Prvi posao svaki je težak pa tako i skokovi sa Starog mosta ali je to moja jedna velika ljubav. Ma bilo kojem drugom sportu da sam se okrenuo, a bio sam perspektivan - džaba bi bilo jer najveća ljubav su mi skokovi. Danas kad ih gledam u meni se nešto budi, mada bih ja smio i sada skočiti ali to nema govora. I vrijeme pravi svoje, dolaze mlade generacije, pustit ćemo nek one skaču.

Jeste li imali uzore u nekim skakačima?
Jesam , imao sam samo jednog uzora. To je pokojni Sekula Mučibačić. To je najkompletniji skakač što je Mostar iznjedrio. Skakao je sve stilove: i na glavu  i na noge, i kasnije je i sa mnom skakao. Ja sam  njega pobjeđivao ali i dalje je on ostao moj uzor. Više nije među živima, ali je bio jedini u gradu Mostaru  od svih skakača koji mi je bio moj uzor.

Kažete skočili ste oko 10 tisuća puta, koliko vidim u jednom ste komadu. Kako zdravlje?
Zdravlje je načeto, kostobolja“ malo reume i tako. Meni kažu “Deda, kriv si od skokova “. Kažem: „Nije mi otac skakao pa je i on bio kriv“. (smijeh)

Dakle, nikad težih ozljeda niste imali?
Jesam, jednom  navečer kad sam skočio čašicu sam sredio. Nisu gorili reflektori i skočio sam, mada sam imao osjećaj kad ću upasti u vodu međutim opustio se i čašica mi bila izletila. Stavili su mi gips par dana, a ja to skinuo onim makazama  što se lim sječe jer se nisam mogao kupati. Skinuo sam i nastavio i to je bila moja najteža povreda.

Je li bilo teže prije skočiti ili danas, čini mi se da je Neretva prije bila plića?
Nikad Neretva pod Starim mostom nije bila dublja kao sada. Ja bih uvijek dole dobro udario i iznio bih šake pijeska a sada kako je most  zaštićen,sada je Neretva odnijela taj šljunak, pijesak, sad je strašno duboka, mislim da sada slabo koji skakač dole dohvati dno. Prije je išla voda pod most, kako je bio prokopan, a sada  je zatvoren, sve je to očišćeno sada, solidna dubina mislim.

Je li Neretva prije bila hladnija ili toplija?
Pa ja se sjećam...ja sam  rođen davno 45.godine...pa bila je toplija, prilikom promjene jezera Neretva je postala hladnija. A ono vrijeme mladost...ma kakva zima, to je bio najmanji problem. Ja sam znao sa rajom  iz vrtića skočiti sa Titovog mosta, pa se pustim do Staroga mosta plivajući, jednostavno utone čovjek iono što mi kažemo, ogugla na tu studen i nije bilo problema. A danas,i sad se ja okupam  u Neretvi, ovdje ispod starog  mosta. Doduše manje nego prije ali se okupam, da ne zaboravim ono sta sam  nekada radio.

Nekada se za skokove sa Starog mosta pripremalo cjelodnevnim boravkom  na Starom  i kupanjem  u Neretvi. Kako se danas skakači pripremaju za skok?
Danas skakači 5,10 dana pred skokove, pocnu skakat, a mi smo čitavo ljeto skakali. I strancima smo skakali. Nekoga je stid reći da je skočio za pare, ja jesam skakao za novce, pa sam snimao za filmove recimo...koliko sam samo filmova snimio, morali su mi to platit. Bolje da sam to radio nego da sam otišao, nešto ukrao. Nije me otac mogao toliko izdržavati, tako dasm tako imao sebi za kino, za džeparac, za cigare, imao sa djevojkom otići na igranku i tako dalje.To je meni ljeti nadopunjavalo budžet.A sada stalno skaču, ima sada jedna grupa koja skače čitavu godinu sa Staroga mosta.

Koliko ih je?
Pa ima ih jedno sedam - osam, skaču non stop. Sad imaju i ta zaštitna odijela pa im je koliko - toliko toplije.Mi tada nismo imali ništa, čak šta više, bile su kupaće gaće slabo šivene. Jednom sam skočio sa Titovog mosta i otišle su mi kupaće gaće. Netko mi je donio još jedne kupaće, jer su prije u takmičenju bila tri skoka,sada su dva.  Prije se morao i počasni skok napraviti...ma bilo je lijepo.

Jeste li kada zimi skočili?
Skočio sam 14. februara za Dan oslobođenja grada Mostara. Sjedio sam u čardaku,onako do prozora, sunce ugrijalo ono, i kažem: „Ma odo ja skočiti“ i skočio sam. Raja mi moja snijela dole robu, peškir...popio čaj sa rumom i dobar. Bila je baš zima ali je predivan dan bio, stvarno.

Sjećate li se kakvih anegdota između vas skakača prije dok ste mlađi bili?Bilo je...jedne prilike se takmičio, gdje su ova djeca, momci, skakači bili razočarani jer ja sam praktično bio preplatnik. Jedne godine stavim gips na nogu, na zdravu nogu sam stavio gips,i počeli oni govoriti,eh kažu: Vidi Dede, ne može više, sad ću ja biti prvi, ovaj drugi ja ću, ja ću... a ja prije samih skokova dođem i skinem gips! A oni: Evo ga kaže ponovo ...(smijeh)

Bili su razočarani, kasnije pitali:“ Šta je bilo sa gipsom?“, „Šta će“, kažem ja „biti, malo vas pustio da vidim šta ćete vi dok ja nedođem“... i tako , šala je bilo.

Kakvo je danas zanimanje mladih za skokovima?
Pa nema kupača. Svake godine je sve manje i manje skakača,jer prije pod Starim mostom je bilo hiljade kupača. Ako ništa drugo, bilo je dole cura, pa otiću gore, skočit, da me gledaju cure, a danas nema ni kupača, i sve je manje skakača. Na žalost, bojim se, mada to neće, ali se ja bojim da ti skokovi ne odu u zaborav. Prije smo mi, pođi desetero, petnaestero, sve jedan za drugim na Neretvu. Danas toga nema, na žalost. Sad auto, magistrala, more, jezera...pod Starim mostom najviše u ljetnoj sezoni ima pedesetak kupača. Prije se nije nitko mogao ni udušit ondje, to je to bilo, a sada...

Bila je i čišća Neretva...
Pa jeste, ma ustvari ne znam...ja sam pio Neretvu nekad. Dobro, Mostar je onda bio i manji, manje je bilo otpadnih voda u njoj i toga. Danas kažu zagađena Neretva, pa ovi skakači što skaču, svi bi bili u ranama, a nitko nema rane, ni kraste...sad jel' to laž neka ili...Da se razumijemo, ona jest nešto zagađena,ali ipak nije toliko. Mislim da se još može u njoj kupati, samo što je baš hladna, pa tko može izdržat nek izvoli.

Pored veoma loše financijske situacije koja vlada u cijeloj državi, a posebno u gradu Mostaru, skokovi su uspjeli održati jedan nivo koji su imali svih prethodnih godina. Kako ćete se snaći ove godine?
Teško. Zadnjih deset godina, ono što kažu, o ljutu se jadu zabavismo, jer su skokovi užasno skupi. Idemo, moljakamo, tražimo...recimo mostarske banke koje od nas uzimaju pare, mi spremimo dopise, čak šta više, i ne odgovore nam a ipak je to najstarija turistička tradicija o kojima je kad ikad i Evlija Čelebija pisao. Tako da nam najviše pomaže Sarajevo. BhTelecom nam uvijek izađe u susret, pa koliko-toliko, hvala im na tim sredstvima, pa onda Fabrika duhana, pa Tv1,oni nas potpomognu, tako da se nekako skrpimo da možemo dati dnevnice, jer sad mnogo bosih dolaze diljem bivše Jugoslavije. Dođu bosi i onda se moraju njima dnevnice platiti, spavanje i to, onda obeštećenja za skokove, nagrade dok se podijele.Svak misli malo, kad stavimo to na papir, to  je jako jako puno.

Koliko to otprilike bude, koliko koštaju skokovi?
Pa sad, zavisi koliko ima skakača. Samo jedan skok na glavu dobije 200KM,dok 100 KM dobije na noge, e sad  ako je 50 skakača  na glavu kao što je pretprošle godine bilo 47, izađe to. Onda tu su nagrade: 3000 maraka prva, 2000 ili 2500 druga,pa onda 1500 do 1000 KM, pa gdje su putni troškovi, nagomila se toga...imamo i radni bod, pisanje firmama, postavljanje reklama i toga, ma užas, užas koliko toga ima. Dok sam ja skakao, recimo, za 1.mjesto natikače dobijem ili dobijem onaj luft madrac ili dobijem sunčane naočale, onda ko ti je ko ja sa sunčanim naočalama po gradu, ali eto sve se mijenja. Teško, teško se namiču sredstva.

Iza sebe imate preko pola stoljeća druženja sa Starim mostom i sa Neretvom, sada kada pogledate natrag, biste li išta mijenjali?
Vrijeme pravi svoje. U moje vrijeme je nekad bilo tako, danas je ovako i to ne može nitko izmijeniti. Mijenjao bih neke stvari ali teško bi to bilo promijeniti. Ne bi sad o tome,bože moj, nek  ide onako kako je pošlo, kako nam sve ide, pa nek ide i to.

Studio88.ba/Radiosarajevo.ba