Dario Vučić - uoči premijere opere Don Pasquale

Dario Vučić već šest godina radi kao vođa Hora sarajevske Opere, no u Donizzetievoj operi Don Pasquale, čija je premijera najvljena za 24. novembar, a prva repriza za 26. novembar, naći će se u ulozi glavnog dirigenta. Vučić je angažiran i kao asistent na odsjeku za dirigovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a poznat je i kao jedan od rijetkih orguljaša u našoj zemlji. Razgovor je vođen tri dana prije operne premijere.

RadioSarajevo: Najavljujući vas na konferenciji za novinare kao dirigenta, direktorica Opere Amila Bakšić nije štedjela riječi hvale za Vas? Da li je to zasluženo?
Vučić: To bi trebalo nju pitati, no, bez lažne skromnosti, mislim da jeste. Već šest godina sam šef hora i do sada sam na mnogo predstava bio asistent dirigenta. Jednu predstavu dam dirigovao, no ona bila “naslijeđena”. To je bio “Šišmiš” kojeg sam dirigovao u Osijeku sa njihovim orkestrom i našim horom. Dirigovao sam Asku i vuka, a ovo je moja prva premijera. Upoznat sam sa sistemom rada u operi. Sa Sarajevskom filharmonijom, koja se sada nalazi u ulozi opernog orkestra, radio sam još na 3. godini studija, moj diplomski koncert takođe je bio s njima. Samo, do sada se radilo o simfonijskoj muzici, a ovo je prvo veliko vokalno-simfonijsko djelo. Sve je, dakle išlo svojim tokom i mislim da je došlo vrijeme za ovo, a nadam se da ću opravdati odluku direktorice.

RadioSarajevo: Jeste li ikada, kao mladi dirigent, imali problema u smislu autoriteta?
Vučić: Nisam, mislim da nije bilo razloga za to. Autoritet se postiže znanjem. Do sada sam, osim sarajevskim, dirigovao dubrovačkim simfonijskim orkestrom, te orkestrom HNK Osijek, i svi ti orkestri su uvijek imali poštovanje. Nije bitno koliko godina imate, znanje je presudno, a poštovanje dolazi s njim.

RadioSarajevo: Govoreći o godinama, čini se da je ansambl naše Opere prilično mlad – vjerovatno je to posljedica rata i prekida kontinuiteta. Da li je ta mladost ansambla prednost ili otežavajuća okolnost?
Vučić: Da, prisutan je veliki jaz između prijeratnog i sadašnjeg stanja. Prijeratni solisti nisu više u Operi, tada smo imali operni orkestar, sada ga nemamo nego sve poslove obavlja Sarajevska filharmonija. U horu je slično – oko dvije trećine članova pripada mlađoj generaciji. Ako govorimo o prednostima – dobro je, jer ovakav ansambl ima budućnosti.

No, treba biti realan i reći da ovi mladi ljudi nemaju baš puno iskustva. Vodeći hor shvatio sam da je najbolje kada imate i mlade i starije članove – na taj način kompaktnost, kako zvučnu, tako i u pogledu kondicije i znanja. I među solistima je važno da postoje razne generacije – neko mora glumiti majku, oca, neko dijete, neko starce. Kod naših mladih solista je dobro to što nisu sujetni, kapriciozni, prihvataju savjete, žele napredovati.

RadioSarajevo: Još nekoliko rečenica o horu opere – da li imate namjere i planove da hor koncertno nastupi?
Vučić: Do sada smo imali nekoliko koncerata sa Filharmonijom, ali trenutno pripremamo nešto drugačije - ovo je prvi put u javnosti da najavljujemo taj projekat. Naime, obilježit ćemo jubileje dvojice velikana sarajevskog dirigovanja – Mladena Pozajića i Mladena Stahuljaka. Trideseta je godišnjica smrti Mladena Pozajića, i devedesetpetogodišnjica rođenja Mladena Stahuljaka. Obojica su radili u ovoj kući i na Muzičkoj akademiji, bavili se kompozicijom i dirigovanjem. Konccert bi trebao uskoro da se dogodi, hor će pjevati njihova vokalna i vokalnoinstrumentalna djela uz klavirsku pratnju naše korepetitorice Višnje Bakalar, a bit će izvedene i njihove instrumentalne kompozicije.

RadioSarajevo: Šta su najveći izazovi u operi Don Pasquale?
Vučić: Meni je najveći izazov to što se radi o komediji. Ralizirati serioznu operu je, po mom mišljenju, daleko jednostavnije. Lakše je napraviti neku tužnu scenu , nego natjerati ljude da se smiju, pogotovo ako se radi o operi koja traje dva i pol sata. Ljudi bi trebali da se svo to vrijeme zabavljaju, a mi ćemo se potruditi da tako bude.

RadioSarajevo: Redatelj Dragianov je radnju opere smjestio u današnje vrijeme – o čemu se radi?
Vučić: Sukob nastaje između dvije modne kuće, koje predstavljaju Don Pasquale i Ernesto. Ernesto je mlad i želi da se oženi za dvadesetogodišnju Norinu, no tome se ispriječio stari Don Pasquale koji sa svojih šezdeset godina želi istu djevojku. Tako nastaje sukob tipičan za talijansku operu buffa. Jedan drugom se suprotstavljaju, između ostalog, i modnim kreacijama.

RadioSarajevo: Da li su ovakve adaptacije, po vama, način da vratimo publiku u operu?
Vučić: S jedne strane jesu – novi su trendovi, moramo se pomaći. Konkretno u ovom slučaju - režija, kostimi, scena – sve je veoma dinamično. S druge strane treba biti oprezan i pažljiv u odabiru koja opera može ići u modernom stilu.

RadioSarajevo: Zanimljiva priča vezana je uz nabavku nota za ovu operu. Laik bi pitao – zašto je kupovina nota toliko bitna, zar se ne mogu kopirati?
Vučić: U sređenim zemljama ne možete održati koncert ako svirate iz kopiranih nota. Pred sobom morate imati original, inače vas izdavač može tužiti. Fotokopiranje je nelegalno svuda, osim, izgleda, kod nas. Ovo je važno pitanje, s obzirom da mi u Sarajevu nemamo nikakvu muzičku izdavačku kuću koja štampa note, ili ih uvozi iz inostranstva. To je veliki hendikep.

Mi smo kompletne note za ovu operu naručili iz Trsta, iz kuće Ricordi koja je za opernu umjetnost među najrelevantnijima. Naime, kada me je direktorica pozvala da dirigujem Don Pasquale, otišao sam u arhivu i vidio da note koje posjedujemo imaju isključivo muzejsku vrijednost. One su prije pedeset godina umnožavane tako što su se rukom prepisivale. Iz takvih nota je nemoguće raditi i bilo je neophodno da kupimo nove. Cijena kompletnih nota za operu, dakle svih orkestarskih, horskih i solističkih primjeraka, klavirskog izvoda i partitura je dvije-tri hiljade maraka. To se može činiti ogromna, ali to je cijena jednog koktela, afterpartija… pojede se i popije za pola sata i ništa. Ovo je velika stvar, s obzirom da je ovo prvi put nakon rata da su se kupile nove note.

RadioSarajevo: Pretpostavljam da vas bole mnogi problemi bosanskohercegovačke kulture, no to bi nas odvelo u veoma dugu priču. Možda da nam kažete kako vi, kao mladi dirigent, uspijevate da se stručno usavršavate – da li imate mogućnost odlaska na majstorske kurseve, da li vam internet pomaže u smislu praćenja novosti kada je dirigovanje u pitanju?
Vučić: Za odlazak na majstorske kurseve je potreban novac, no dok sam studirao imao sam priliku da se usavršavam na seminarima u inostranstvu, jedan od njih bio je u Beču. Internet mi pomaže kada je dustup do novih djela u pitanju . Stručni časopisi mi takođe pomažu da budem u toku. Sve to može pomoći, ali praksa je ipak najvažnija. Muzika je umjetnost u vremenu i ono što je danas izvedeno dobro, ne mora biti dobro i sutra. Zato je bitno što više raditi s ljudima, odgajati nove generacije, da nam se ne bi desio jaz kakvog smo imali zbog rata. Zvuči čudno, ali ja sam prvi asistent na predmetu dirigovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu nakon četrdeset godina. Moj profesor Julio Marić je nekada davno bio zadnji asistent na dirigovanju. Dakle, kontinuitet se izgubio.

RadioSarajevo: Na kraju, riječ-dvije o orguljama – jedan ste od rijetkih izvođača na ovom instrument u Sarajevu.
Vučić: Orgulje su, da tako kažem, moja duhovna ljubav. Ja se tu i pomolim Bogu, i kažem ono što me tišti kroz muziku. Puno puta odem sam u Katedralu, zaključam se i sviram. Orgulje sam učio od pokojnog orguljača Marka Mlinarevića, koji je preminuo 2001, i njemu sam zahvalan za sve što znam o orguljama.

Na Akademiji je prošle godine otvoren predmet Orgulje, dakle ne još odsijek - i po tome smo, na žalost, jedini u bivšoj Jugoslaviji. Znači, orgulje se sada mogu učiti kao izborni predmet po Bolonjskom procesu. U tom smislu sam zahvalan dekanu Ivanu Čavloviću i nastavničkom vijeću što su odobrili otvaranje predmeta i što su me imenovali kao predavača. Nadam se da će s vremenom i ovaj izborni predmet prerasti u odsjek.

RadioSarajevo: Na kojim orguljama se drže predavanja?
Vučić: Na malim orguljama koje je Akademija dobila kao poklon iz Švedske. Međutim nedavno je poglebno društvo Pokop otvorilo nove orgulje u komemorativnoj sali na groblju Bare. To su druge svjetovne orgulje u BiH, a ono što je najvažnije – kvalitetne su. Ono što želim reći je da nam je dosta smeća iz cijelog svijeta. Ponavljam “dosta nam je smeća iz cijeloga svijeta”. Nije mi poznato da je iko odvje dobio neki poklon, donaciju, a da se nije radilo o stvarima koje drugima više ne trebaju. Krenimo samo od keksa koji smo dobijali u ratu... Tako je i sa orguljama. Zato je važno da je Pokop izgradio nove orgulje koje nisu, Bogu hvala, smeće, nego su kvalitetne i namjenski pravljene za tu salu. Gospodin Grebović, direktor Pokopa nam je dozvolio da tu držimo i koncerte, a oni su bitni za kulturu BiH.

RadioSarajevo: Najljepša hvala za razgovor

Vezano: Premijera opere Don Pasquale

Vesna, radiosarajevo.ba