Dado Delić: Povratak u budućnost

Radiosarajevo.ba
Dado Delić: Povratak u budućnost

Nakon nekog vremena, nekoliko mjeseci od povratka s avanture koju je portal Radiosarajevo.ba pratio (sve priče Dade Delića čitajte na ovom linku), javio nam se Dado i odlučio podijeliti još neke impresije s ove velike putešestvije zvane "Biciklom kroz meridijane i paralele".

Piše: Dado Delić za Radiosarajevo.ba

Kao za sve stvari koje vuku srcem a ne razumom, probudio sam se i bez ikakvog razloga ponovo pogledao u složenu kartu svijeta što je sad već skupila dobar sloj prašine na stalaži pored zida. Kupio sam je u Beču, dok sam vadio vizu za Uzbekistan. U posljednjih šest mjeseci od mog povratka iz Uzbekistana nisam nikad poželio da je rasklopim... ali posljednjih, ovih kišovitih sarajevskih dana, nešto me vuče na sunčanu stranu planete. I sada je gledam i nalazim milion razloga da je ne rasklopim. Nema mjesta na zidu, te šta ja nju imam gledat' kad neću... a ustvari znam šta će se desiti ako je rasklopim. Krenut ću prvo gledati, a nakon toga i računati. Prvo kilometre pa onda i dane... u početku onako, iz zabave. Završit će se u rane sate jutra s očima krvavim od zurenja u računar te unaokolo razbacanim papirima s bezbroj ispisanih opcija kuda zaobići pustinju Takla Makan ili planine Pamira.

Od mog povratka u osmom mjesecu, pa sve do sada, nisam uspio naći dovoljno vremena i što je najvažnije - volje, da dovršim ostatak priča iz Irana, Turkmenistana i Uzbekistana. Dok sam posjetio drage mi ljude već je prošao mjesec dana i tad se trebalo snaći i stati na noge. 

Sve je to trajalo, no sada sam tu i postajem gladan sunca i pustolovine te mašta opet radi tome u korist.

Iako sam imao obavezu prema ljudima koji su ovu putešestviju pratili, da napišem taj kraj, smatram da forsiranje u svakom smislu ne bi dalo očekivani rezultat, tako da se još jednom izvinjavam svima i nadam se da će vam sljedeći reci pružiti uvid u to kako se putovanje odvijalo do kraja. A odvijalo se...

Doviđenja, Turska

U nemoći da prođem kroz Irak, vratio sam se na prvobitni plan. Mjesec dana vize za Iran koji su mi već lagano curili, a koliko mi ih je upravo i ostalo od ukupnih 45 dana na koliko sam dobio vizu, odlučio sam uštedjeti vožnjom autobusom (250 km) od granice Iraka do središnje Turske i jezera Van.

Vožnja preko najvećeg turskog jezera iznosila je samo 3,5 KM. Topao obrok, repete vrućeg crnog čaja, slatke tulumbe u potpalublju gdje smrtnici inače nemaju pristup, sve to nije uključeno u tu simboličnu cijenu. Međutim, kada ste jedini putnik na brodu u vožnji od 6 sati, izuzetak postaje pravilo. Nimalo čudno, kapetan je želio vidjeti ko je spreman na vožnju brodom starim 50-ak godina i koji i bez vagona rude koje prevozi, ima dobre šanse da ne svojom voljom istraži dubine jezera po kom bruji i uzbuđuje vascijeli dunjaluk uonaokolo. U utrobi tog zagrijanog hrđavog čudovišta, kapetan mi je pričao o Mostaru. Na ivici Turske i jezeru Van, kapetan i Mimar Sinan!? Naizgled nepovezive lokacije i ljudi, uskoro su dobivali smisao kako je vrijeme odmicalo a kapetan pričao o svojim fakultetskim danima. Izuzev svih ostalih, za život prijeko potrebnih stvari, na fakultetu je naučio i nekoliko zanimljivih, ali totalno neupotrebljivih činjenica. Kao opslužitelj Osmanskog carstva i njegov najveći arhitekta, Mimar Sinan je izgradio sve najpoznatije građevine pomenutog carstva, uključujući i most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Međutim, gradio je, i brodove, i to upravo za prijelaz preko ovog jezera kojim brodimo, a koji su služili za prevoz vojske u 16 stoljeću prilikom osvajanja Perzije. Klimajući glavom i uvjeravajući više sebe, nego mene, o tome kako poznaje prilike u mojoj zemlji, taj pregršt do sada suvišnih činjenica, nakon godina lutanja po njegovoj glavi našao je svrsishodnost. Ta priča je i meni odgovarala. Za tih šest sati, okrenuo sam stranicu na drugu stranu i razmišljao kako sam u dobroj situaciji. Upravo mi je bilo prelijepo. Sit sam, daleko od nereda, te uživam u pogledu zalazećeg sunca nad 3000 m visokom planinom Ćadir. Pristanak broda u večernjim satima i treperenje dalekih svjetala na obali pojačalo je melanhoniju i podsjetilo me na stara vremena i isplovljavanje broda iz Atine ka Kreti. Tad nas je bilo mnogo. 

Kad bih barem djelić ovoga mogao podijeliti s drugovima. To mi se motalo po glavi. 

Nisam više znao gdje da strpam utiske što su me podilazili. To samotno jezero i ljepota oko njega. Čudno kako me tuga uvijek stigne kada mi je najljepše. Valjda jer nemam to s kim podijeliti u tom trenutku. Onda kada bi trebalo da slavim berbu na toj do na prošlu jesen jalovoj njivi, ja nemam koga da okusi vino i plod mog rada. Do sada sam se već naučio nositi s tim osjećajem koji nikada ne traje dugo. Baš zbog toga volim kada imam izazove ispred sebe. Kada je izazovno i teško imam cilj, iznalazim rješenja, borim se, i to čini slast avanture. Kada se otrijezniš od tog opijajućeg osjećaja nepodijeljenje ljepote, tražiš nove koji će te ispuniti a kada si na mašini sreće, znaš da su tik negdje iza ćoška. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak