Dado Delić: Na putu ka Iranu - putešestvije iz jugoistočne Turske

Dado Delić konačno se javio: živ, zdrav, nasmijan i lijepo raspoložen. Nakon dvije sedmice bez kontakta i uz obilje neizvjesnosti, mladi biciklista raportirao je iz Irana.

Problema u putu je bilo, ali sada je sve dobro. Nastavlja svoj put ka cilju, a cilj se zove Uzbekistan.

Piše: Dado Delić za Radiosarajevo.ba

Nakon pola sata povlačenja nevidljivih linija umašćenim prstom po mapi Turske, brkati kamiondžijia me uspio uvjeriti da promijenim pravac svog kretanja na putu ka Iranu. Još pet minuta nakon završetka našeg razgovora, zamišljeno je zurio u nevidljivu tačku stola gostionice, cimao glavom naprijed nazad, te nerazumljivo i u sebi mrmljao yes, road, yes…

Još tada sam se pitao čega se on prisjećao, ni ne sluteći kakva će meni sjećanja podariti ta cesta. To se desilo u gostionici na tačno 30 km prije mjesta Pinarbasi. Sredina centralne Turske. Upravo tu sam skrenuo ka jugu i odlučio da se spustim do Sirije i uz njene granice dođem do Iraka te kroz njega da prekratim put do Irana za oko 400 km. Razlog ove odluke jeste moja želja da posjetim svog druga Adija koji radi u sjevernom Iraku, tačnije u gradu Arbilu, a pri tome skratim put za spomenutih 400 km i izbjegnem brdoviti dio Turske. Međutim, “put” nije imao iste planove kao ja. To što sam naumio se pretvorilo u neku drugu priču, zanimljiviju, življu… dužu. Priču zbog koje vam nisam uspio pisati. Sada je sve u redu. U Teheranu sam, u Iranu.

Please, don’t forget me

Razmišljajući o ovom putovanju nekoliko dana prije polaska, rekao sam si dopustiti mislima da budu elastične. Ta savitljivost stava da ponekad ne mora biti onako kako sam sebi zacrtao me je i dovela do gradova Gaziantepe i Sanliurfa u Turskoj. Uske ulice što prave hlad od neumoljivog sunca, prekrcati bazari te nikad prestajući zveket kovanja sjajnog posuđa u kome će Turci praviti čuda od hrane. Gaziantepe i Hatay su mjesta koja na sam spomen, Turcima izazivaju vodu na usta. Osim činjenice da je turska kuhinja u svim dijelovima Turske predobra, u ova dva grada su istu doveli do savršentva. Blizina mora i drukčije tlo, daju povrću drukčiji okus, te ostatak Turske upravo ovdje dolazi po proizvode koje ce na bazarima u zapadnoj Turskoj nakačiti poseban natpis, “Gaziantepe”. Na samoj granici sa Sirijom, miješaju se običaji i kulture te je i to jedan od razloga tog laboratorija za receptore. Jedna od stvari koje se ne smiju mašiti, jeste baklava s pistacijama… Gaziantepe je broj jedan u proizvodnji istih.
S obzirom na to da sam promijenio rutu kretanja, nisam bio stalno u mogućnosti slati zahtjeve na couchsurfingu (int. stranici za pružanje besplatnog smještaja putnicima), te sam bio osuđen na staru dobru metodu snalaženja “na divlje”, i sve njene dobre i loše strane. Dok sam prve noći u Gaziantepu pričao s vlasnicima prodavnice ispred koje sam ispijao svoj deveti čaj tog dana, nisam im vjerovao da postoji i drukčiji Gaziantepe. Dio grada u kome sam prespavao ispred prodavnice jer mi je gazda svesrdno smjestio bicikl u prodavnicu do ujutro, je dio za bogataše. Sutradan sam spavao kod momka koji me je pozvao k sebi kući, a koja se nalazi u siromašnom dijelu grada, tzv. getu. Čitav jedan dio grada stopio se u ogromnu jednoličnu smjesu betona i sive boje elemenata od kojih su kuće izgrađene. Nešto poput favela u velikim gradovima Brazila, i ovdje, sve izgleda toliko zbijeno da čovjek ima osjećaj da su prolazi napravljeni kroz kuće, jer drugdje nema mjesta. U toj skromnoj kuhinji bez fasade, te samo sa sudoperom i frižiderom, sve svoje, dijelio je sa mnom, moj novi drug Cihangir. Porodica od sedam članova je sada razbacana po Turskoj i sada ih je samo četvero u kući. Zamišljam kako je bilo kad su svi bili tu.

Zbog rata koji se trenutno odvija u Siriji, u Gaziantepe je iz Alepa (Sirija), doselilo preko 350 hiljada izbjeglica. U Cihangirovom kvartu, u prizemlju skoro svake zgrade gdje bi inače trebao biti poslovni prostor (granap) za tu zgradu ili sl., trenutno se nalaze sirijske porodice. Sirijski Arapi u dugim bijelim mantijama i bez posla, prebirući prstima zrna tespiha, sjede razbacani po trotoarima i nemoćni da išta promijene, gledaju kako im se život događa. Zapuštena djeca, uz graju i s dječijom nevinom radošću, izlijeću iz tih improviziranih domova i sudaraju se s Arapkinjama zamotanim u crno, a na to sve Cihangir odmahuje glavom. Po deset porodica iznajmi jedan takav prostor veličine osrednje prodavnice i u neljudskim uvjetima žive unutra. Donoseći svoje živote u tuđoj zemlji, donose i drukčije običaje. U isto vrijeme, bogati Sirijci iznajmljuju stanove u centru grada podižući cijene da bi bili u mogućnosti dobiti isti u konkurenciji s nekim turskim bračnim parom te sve to stvara animozitet u turskom društvu prema Sirijcima izbjeglicama. Sve češće se čuje “kako bi se trebali prilagoditi mjestu gdje zive”, ili kako “mi (Turci) imamo više prava na neko mjesto nego oni”. U Sanliurfi, na ulici me nekoliko puta zaustavljaju Sirijci i vidjevši da sam stranac, upuštaju se u razgovor sa mnom, te u konačnici pitaju kako se može doći u BiH. Gledajući taj narod razbacan i bez zemlje, pitam se jesu li na nas gledali tako sažaljivo u Evropi, jer ovo što se ovdje vidi je prežalosno. Uz cijelu granicu Turske sa Sirijom nalaze se bijeli humanitarni šatori s plavim slovima UNHCR-a. Na obzoru prvo primijetim dim. Kada se približim, obično, jedan kombi za čitavo šatorsko naselje, a onda i nekoliko raspaljenih vatri i velikih kazana u kome se neprestano kuha hrana za sve. Istina je da će se mnogi vratiti, ovakvi slučajevi pogotovo. Međutim, mnogi su došli u Tursku s namjerom da ostanu.

Hasan Permaksiz, čovjek "navučen" na putnike

U Sanliurfi upoznajem gospodina Hasana Parmaksiza. Ovaj 66 godišnjak, zaljubljenik u motore, otvara vrata svog doma svim dobronamjernim putnicima. Ja sam ga upoznao preko couchsurfinga, ali neki drugi ljudi upoznali su ga na mnogo zanimljiviji način. Jedne, od tri noći koliko sam kod njega proboravio, dok večeramo Paul, Hasan i ja, na mala vrata, saginjući se ulazi Hasanov drug i brzim pokretima ruke pokazuje na mene i objašnjava nešto Hasanu. Ne uspijevajući ni navući tene, nego stopala samo do pola ugurati u te gazimetre, kako sam ih odmila nazvao, Hasan me gura van kapije i tjera da sjednem na motor s gospodinom koji je upravo izazvao čitavu pometnju u do tada mirnoj večeri. 

Ubrzo jurimo kroz zavojite ulice i u mislima mi je samo misao šta ću prvo uraditi ako preživim vožnju. Ljudi se sklanjaju pred motorom, a vozač samo blicanjem svjetla u polutami koja nas okružuje, daje znak svog prisustva i upozorava na dolazak u dotično ukrštanje uskih uličica. Uskoro smo ispred jednog od mnogih konaka koji se nalaze u ovom starom dijelu grada i gospodin silazi s motora i rukom mi pokazuje da ga pratim. Na vratima konaka susrest ćemo motoristu i sada, Hasanov drug i motorist gledaju u mene, a meni i dalje nije jasna moja uloga… Nakon nekoliko pokušaja Hasanovog druga, preuzimam kontrolu i objašnjavam motoristi Xavieru, da ne plaća noćenje u konaku, nego da prati nas s motorom i da može da noći kod Hasana. Ovaj je to zbunjeno prihvatio, a kasnije, u Hasanovom domu, smijali smo se svemu tome. Gospodin Hasan je kao mlad krenuo obilaziti svijet motorom i od tada je “navučen” na putnike, pozitivnu energiju i priče iz trećeg svijeta. 

U dvorištu se nalazi 12 vespi. Hasan ih svakodnevno obilazi. Popravlja na njima savršeno ispravne stvari i izmišlja si posao. S nevjerovatnom ljubavlju sve to radi i nikada nema vremena za druge stvari, za gubljenje. Neke vespe su funkcionalne, većina rastavljena i na servisu, a od nekih su čak napravljeni stolovi. Karakterno, veoma tvrdoglav, kada bi Paul (drugi couchsurfer) napravio doručak, Hasan bi probao, promrmljao kako nije loše, zahvalio se, ali naposljetku ostavio sve u tanjiru te hramajući odšepao do kuhinje i napravio novi doručak za sve nas. Povrijeđeno koljeno, tu boljku ljubavi, je upravo dobio padom s motora. Dok bismo mi lutali gradom on bi ostajao u svom dvorištu i učio engleski jezik iz knjiga koje mu je donio sin iz Istanbula. Veoma me se dojmio ovaj zaljubljenik u život. Prije dvije godine je putovao vespom po Evropi i boravio je u BiH. Ove godine planira ponoviti putovanje i nadam se susretu s ovim dobroćudnim čovjekom. Kada sam odlazio, zagrlili smo se i sa smješkom i nekom nostalgijom mi je rekao “Please, don’t forget me”.

Portal Radiosarajevo.ba kao medijski pokrovitelj uključio se u projekt Biciklom kroz meridijane i paralele, pa ćete u narednim sedmicama redovno moći čitati o ovom ambicioznom poduhvatu.