Braco Dimitrijević: O odrastanju u Sarajevu, karijeri, umjetnoj inteligenciji i ljubavi svog života

O Braci Dimitrijeviću, za kojeg kažu da je 'otac konceptualne umjetnosti' do sada je napisano preko pedeset naučnih stručnih radova.

Smatraju ga jednim od najvećih živućih savremenih umjetnika na svijetu i pionirom najutjecajnijih tendencija u umjetničkom diskursu današnjice: kritičkih praksi u javnom prostoru, te intervencija u muzejskim kolekcijama.

Za značaj u svjetskoj umjetnosti i nesumnjivi doprinos razvoju bosanskohercegovačke, Braci Dimitrijeviću je ovog šestog aprila dodijeljen počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. Tim povodom, ovaj umjetnik gostovao je u programu Radija Sarajevo te za naš portal dao ekskluzivan intervju.   

Iako se njegovi radovi nalaze u kolekcijama najznačajnijih galerija i muzeja na svijetu, a već decenijama živi u Parizu, Braco Dimitrijević sebe i dalje smatra Sarajlijom. U ovom gradu ga često viđamo, stoga intervju za Radiosarajevo.ba počinjemo upravo temom pripadanja:

Dimitrijević: Meni su za sve gradove kriterij konobari. Ako ti se konobari fino jave, to znači da sam ja u tim lokalima često i da boravim na tim mjestima. Kafane i restorani su uglavnom mjesta od čega počinju izborni rezultati, revolucije i novi umjetnički pravci. 

Radiosarajevo.ba: Onda neka žive kafane i restorani Sarajeva! Možemo li da se osvrnemo i na vaš govor prilikom primanja počasnog doktorata u dvorani UNSA. Održali ste jedan prilično duhovit, ali i emotivan govor. Da li nam se učinilo da vam je čak i glas bio zadrhtao u trenutku dok ste se zahvaljivali svojim školskim drugovima koji su došli da vam čestitaju?  

Dimitrijević: Takav jedan nastup, naravno nije mogao proći bez emocija, jer dođu sve te sličice iz prvih dvadeset godina života koliko sam živio u Sarajevu. Radi se o istinski bliskim prijateljima. Zoran Redžić, na primjer, kasnije basista Bijelog dugmeta sa kojim sam 12 godina sjedio u klupi. Zoran je jedan izuzetan čovjek u svakom pogledu. Kad bismo se dogovarali u razredu da idemo na skijanje uspinjačom na Trebević, ako ne bi bilo lijepo vrijeme, od 32 djece u razredu, jedino bismo se Zoran i ja pojavili. To govori dosta i o našim karakterima, lojalnosti i volji.  

Radiosarajevo.ba: Ali obojica imate karizmu i značaj - Zoran u svijetu pop muzike, a vi u svijetu savremene umjetnosti. Jeste li već tada govorili o umjetnosti i na šta ste se u to vrijeme "furali", ako smijem tako da se izrazim? 

Dimitrijević: Mi smo voljeli praviti raznorazne predmete, igračke. Bavili smo se sportom. Jednom smo napravili stakleni koš, prvi u Sarajevu. Imali smo kućicu na jednom drvetu na Trebeviću. Bili smo non-stop u akciji i Sarajevo je, kao grad, bilo od izuzetne važnosti za maštu ljudi poput nas. I na njegovom i na mom primjeru se vide rezultati tog ambijenta.  

Radiosarajevo.ba: Lijepo ste to opisali. Ostat ćemo još malo u Sarajevu. Čitav svijet je vaša galerija, ali znamo da se u Sarajevu nalazi nekoliko vaših eksponata, pa vas molim da uputite čitatelje gdje ih mogu pogledati. 

Dimitrijević: Umjetnička galerija BiH je još tokom sedamdesetih godina, kada su kustosice bile Meliha Husedžinović i Azra Begić, odreagovali na moje radove. Onda je država bila drugačija po pitanju kulture, postojali su fondovi za kulturu i za otkup radova, pa su već tada od mene otkupili rad. Tu se takođe nalazi i instalacija iz ciklusa 'Posthistorijskih triptiha' u koju je integrisana slika 'Španija', poznatog bh. slikara Voje Dimitrijevića, mog oca, naslonjena na vile. 

Ciklus Poshistorijskih triptiha 'Triptychos Post-Historicus' su instalacije sastavljene od tri elementa: umjetničko djelo koje predstavlja kulturu i duhovni izričaj, zatim svakodnevni predmet, kao u ovom slučaju vile, te kao treći je plod prirode koji predstavlja ciklus, odnosno sferu događanja van kulturnih konvencija. To je univerzum u malom, u kojem su zastupljena sva tri elementa koja čine naš okoliš. 

Postistorijski triptih u Muzeju Orsay u Parizu, Bracodimitrijevic.com

Ispred Historijskog muzeja u Sarajevu je jedan moj spomenik. To je kameni blok od nekoliko tona na kojem je uklesan natpis na četiri jezika koji kaže: Ispod ovog kamena nalazi se spomenik žrtvama rata i Hladnog rata. To je nekonvenzionalni spomenik koji ukazuje ne samo na strahote rata, poput ostalih figurativnih spomenika, već i na one momente predratnog življenja u svijetu kada je bio prisutan Hladni rat.

Iz mojih iskustava mogu reći da je žrtava Hladnog rata bilo s obje strane Zida: S vanjske strane su bili ljudi koji su se prema Istočnoj Evropi odnosili nadmeno i snobovski, ne znajući koliko je kulture dala. S druge strane, a mislim na zemlje u okviru Varšavskog pakta, bile su praktične žrtve, ljudi koji nisu mogli putovati i uživati u razmjeni ideja između Istoka i Zapada, posjećivati kulturne institucije, teatre, muzeje. Bili su duhovno zakinuti nemanjem pasoša, što nije bio slučaj nas koji smo živjeli u Jugoslaviji.  

Radiosarajevo.ba: Jesu li Vas, kao stanovnika nezapadne kulture, iako ste bili iz nestvrstane Jugoslavije, smatrali eksponentom istočnog kulturnog korpusa? 

Dimitrijević: Možda bi neko i probao ali bi ih razuvjerio. Čak sam nekim državnicima govorio da su nestvrstani i ideja poštovanja suživota i razlika, drugih kultura i drugačijih ekonomskih modela, jedini put da se prevaziđe ideološko globalno jednoumlje. Mislim da su nesvrstani bili velika ideja koja još više dobiva na aktualnosti. Još uvijek mislim da je tako, jer treba prihvatati koegzistenciju različitih modela. 

Radiosarajevo.ba: Vratit ćemo se još malo na vaše posthistorijske triptihe, kakav je ovaj u Sarajevu, a kojih ste širom svijeta postavili oko 500. Po tome vas prepoznaju u cijelom svijetu. A ono što je zanimljivo, da je nukleus triptiha bio vaš teorijski rad. Prije nego što je prvi triptih nastao, vi ste to opisali. 

Dimitrijević: Imao sam sreću da sam mogao artikulirati te ideje na papiru. Kad su u pitanju pomaci te vrste u umjetnosti, mislim da umjetnik mora biti duboko svjestan zašto ih radi. Recimo, neke analize ili pristupi nadrealizmu, koji su po meni vrlo primitivni u smislu da umjetnici to rade u bunilu, nikako ne stoje. Umjetnik to radi jer ima duboko razvijnu svijest da treba napraviti taj pomak. A ukoliko ima dara za pisanje, može to i napisati. Ja sam svoju knjigu 'Posthistorijski traktat' (Tractatus Post Historicus) objavio 1976. a jedini je 'post' u to doba bio 'post office' u Engleskoj (smijeh). Nije još bilo post-moderne.  

Radiosarajevo.ba: O posthistoriji smo pričali u našem intervjuu prije 13 godina. Tada sam vas pitala da li mi sada živimo u vremenu posthistorije. Rekli ste tada da poshistorija kao realan koncept ne postoji, da je to samo imaginaran koncept. Da li još uvijek stojite na tom stajalištu. Da nije ovo sad vrijeme posthistorije, čini mi se da se sve izmijenilo? 

Dimitrijević: Ovo je vrijeme post-svega. Postoje razni idiotluci poput 'post-truth' - post istina, ili 'post-human'. Posthistorija može biti jedan utopijski model posmatran kao model objektivnijeg pristupanja prošlosti za razlosti ohdhistorije koja je osakaćena slika prošlosti. Historiju uvijek pišu pobjednici a vrlo rijetko je pišu oni koji su izgubili. Već tu može doći do diskrepancije u interpretaciji pojedinog događaja. 

Radiosarajevo.ba: Kako onda možemo iz današnje perspektive posmatrati savremenu umjetnost. Recimo, Vi ste umjetničku karijeru započeli 1968. Svoj slavni ciklus poshistorijskih triptiha započeli ste 1976. Od tada od danas prošlo je pola stoljeća. Evo u 2023. godini razgovaramo kada vještačka inteligencija pokušava da zamijeni rad umjetnika, a umjetnici pak, svoj rad pokušavaju da pretvore u NFT, dakle da zaštite kriptovalutom. Kako vi gledate na te pojave?

Dimitrijević: Što se tiče umjetne inteligencije, mislim da nju zastupaju najviše oni koji imaju manjak prirodne inteligencije. Mislim da je najveći problem u vezi sa umjetnom inteligencijom to da ona ne posjeduje emociju, a nešto što karakterizira čovjeka je njegov emotivni odnos prema okolini. Mislim da je to srljanje u prošlost.

Ali nisam od onih ljudi, poput nekih francuskih intelektualaca ili pisaca, recimo Emil Zola je bio među njima, koji su pisali peticije da se razmontira Ajfelov toranj. Recimo ja koji sam rastao uz Ajfelov toranj mislim da je to jako lijep objekt specifične arhitekture. Isto tako neko, ko bude rastao uz ideju artificijelne inteligencije, će možda imati drugu percepciju. Međutim, moja današnja je dosta rigidna i odbojna.    

Što se tiče NFT-a ispričao bih ovu priču: U gradu Mönchengladbachu u Njemačkoj ima muzej koji je sedamdesetih godina bio među najbitnijima na svijetu jer ga je vodio kustos Johannes Cladders koji je napravio prekretnivu izlagačke politike i odlučio raditi samo sa živim umjetnicima. Kasnije je tu napravljen jedan od prvih medijskih muzeja, što je bio milestone za sve kasnije muzeje svijeta. On je imao tada dovoljno sredstava, pa bi dan nakon otvaranja, kada bi umjetnik odlazio, rekao: 'Kupujem pet radova, četiri sam odabrao a  želim da mi Vi kažete koji bi bio peti'. Njemu sam prodao jedan rad koji je već šezdesetak godina bio u muzejskoj kolekciji, samo sam mu promijenio naslov. Postigli smo dogovor da se taj rad šest mjeseci izlaže pod mojim naslovom 'Ovo bi moglo biti remek djelo' a drugih šest mjeseci kao rad Maxa Redera napravljen tridesetih godina.

Dakle radu je atribuirano jedno novo značenje, novi naslov i nova godina proizvodnje. Tu se govori više o konvenciji koja se može uspostaviti. Tu je dodirna tačka sa NFT-om jer NFT je samo jedna konvencija da neko može biti vlasnik nečega što nikada nije ni dotakao i što je vidio samo na ekranu svog kompjutera.

Mislim da taj rad iz Mönchengladbacha iz 1975. godine propituje te vrste konvencija koje će se pojaviti nešto kasnije.

Radiosarajevo.ba: Dozvolite mi da još na trenutak ostanemo na tom terenu i prisjetimo se vaših "Slučajnih prolaznika" koji su u to vrijeme zaista bili čudo. Na velikim fotografijama izloženim u javnom prostoru vi ste prikazivali portrete običnih anonimnih ljudi. Kako to možemo posmatrati iz današnje perspektive kada svaki anonimni pojedinac ima svoje profile na društvneim mrežama putem kojih može postati poznat. Kada nam influenceri diktiraju stvarnost? 

Dimitrijević: Moja ideja je bila suprotna ideji zvijezda i star sistema ili kulta ličnosti, što je bilo primjenjivo na našu sredinu. Cijeli taj proces sa Slučajnim prolaznicima, da bi nekom bilo jasnije ko možda ne zna o čemu se radi, na mjestima na kojima su stajale fotografije predsjednika Tita ili klasika marksizma, ja sam njihove fotografije na mjestima na kojima su stajale, mijenjao džinovskim fotografijama običnih ljudi. Snimao sam ih na ulici, naravno uz njihov pristanak.

Slučajni prolaznici u Zagrebu; Bracodimitrijevic.com

Prvi put sam to napravio u Zagrebu, na Trgu Republike, na identičnom mjestu gdje bi se za praznike postavljali portreti prominentnih ljudi iz političkog ljudi ili povijesti. Ljudi su, odlazeći na posao u četiri ili pet ujutro, mislili da je bio državni udar, da je to neki novi centralni komitet ili da su to novi vladari u državi. Sljedeći stupanj je bio informirati te ljude da se radi o slučajnim prolaznicima, kako bi oni samo u glavi napravili korektiv tog automatizma gdje se taj medij posvećuje određenom vrstom poruke, s ciljem da bi se takve mentalne zamke, automatizmi, izbjegli prilikom sljedećih susreta.  

Radiosarajevo.ba: Da li je ikada u Sarajevu bilo Slučajnih prolaznika? 

Dimitrijević: Bio je jedan iznad Vječne vatre i ono što je fantastično u vezi s tim 'prolaznikom' je da je to jedini u koloru. Jer nisam bio dovoljno precizan, ljudima u studiju koji su to štampali samo sam rekao da mi naprave fotografiju dimenzija 5 x 6 metara. I oni su je odštampali u boji, tako da je jedini 'Prolaznik' u koloru onaj sarajevski. 

Radiosarajevo.ba: Dobili ste priznanje počasnog doktorata, a dan nakon toga ste održali predavanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Mnoge od nas zanima da li ovaj počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu možda znači i to da će vas studenti u BiH imati češće priliku vidjeti i čuti. Šta to znači za vaš pedagoški rad? 

Dimitrijević: Ja bih volio da je to predavanje prekretnica. Premda su me neki ljudi, poput profesora Bojana Hadžihalilovića pokušali i ranije pozvati. Nikad nismo imali dovoljno vremena to unaprijed pripremiti, a ovaj put se to desilo zahvaljujući bržnoj pripremi i dugoročnoj najavi. Volio bih da je to prekretnica u smislu da studenti svih fakulteta mogu imati prilike slušati predavanja značajnih ličnosti, umjetnika ili profesora koji gostuju. Znamo da naše institucije nisu imale ni budžete, ni praksu da to rade često, ali bilo je i onih profesora koji misle da su oni sami dovoljni da to gradivo predaju doživotno.  

Radiosarajevo.ba: Za kraj, ostavila sam pitanje koje se tiče gospođe sa kojim dijelite većinu života, Vaša pratilja u privatnom ali i umjetničkom radu, gospođa Nena, Vaša supruga. Koliko je, zapravo, ona dio svega što je danas Braco Dimitrijević, i šta za Vas znači ta veza koju svi mi, ostali, vidimo kao ikonsku?  

Dimitrijević: Znači enormno. Nena je žena koja je dio svega. Ona je  inženjerka hemije, ali je, kad smo počeli zajedno živjeti, dosta mladi, završila i filozofiju i historiju umjetnosti. Nena je moja ljubav i moj heroj. Prošla je kroz sve te faze. Ne znam da li bih sam bio u stanju izvesti cijelu ovu operaciju, koja se zove 'rad Brace Dimitrijevića' bez jedne takve osobe koja je uvijek davala i emotivnu, a i intelektualnu podršku. 

Radiosarajevo.ba: Budite živi i zdravi, i stvarajte i dalje! Hvala što ste s nama podijelili ove misli i nadam se da se viđamo i dalje. 

Dimitrijević: Zahvaljujem i viđamo se!