Orhan Pamuk za Radiosarajevo.ba: Jedino uz multikulturalizam možemo preživjeti

Smatraju ga za jednog od najvećih živućih pisaca, a njegovi romani prevedeni su na preko 20 jezika svijeta. 

Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2006. godine, istovremeno je i veliki borac za slobodu govora i ljudska prava u turskom i globalnom društvu. Svojevrsni književni superstar iza sebe ima čitav niz književnih naslova koji se čitaju širom svijeta. Mi u Bosni i Hercegovini privilegirani smo da možemo čitati  većinu njegovih knjiga prevedenih na bosanski jezik, prvenstveno zahvaljujući izdavačkoj kući  Buybook koja je organizirala i dolazak gospodina Pamuka u Sarajevo.

Povod je praizvedba bh. dramatizacije njegovog romana Snijeg, u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo i režiji Dine Mustafića.

Uoči premijere: Predstava Snijeg je ispit zrelosti za Narodno pozorište Sarajevo

Po dolasku u Sarajevo, nobelovac Orhan Pamuk odvojio je vrijeme za čitatelje portala Radiosarajevo.ba. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Gospodine Pamuk, na ovaj intervju dolazite nakon posjete Galeriji Srebrenica čiji naziv 11/07/95 sublimira svu tragediju genocida koncentriranu u samo jednom datumu. Kakve su vaše impresije? 

Pamuk: Iskreno sam dirnut. Naravno, ja sam pisac i u mašti mogu zamisliti horor koji se desio. Ali kada su u pitanju strahote, mašta nije dovoljna da dočara sav njihov užas. Ovakav tip muzeja nam pomaže da si predstavimo horor koji se dešavao u vrijeme kada je Evropa šutala. S obzirom da dolazim iz Tuske, prilično sam involviran u to, najprije kao musliman u toj istoj Evropi, na njenom rubu ili usred nje. U tom smislu razmišljam da se horor može desiti i u mojoj zemlji, a da Evropa možda neće reagirati. Nekada reagira i previše, ali nekad se može desiti šutnja cijelog svijeta. 

Drago mi je da sam vidio muzej, muzeji nisu samo da nas čine zadovoljnima, često su tu da nas nauče o čovječanstvu u kojem živimo. 

Radiosarajevo.ba: Razmišljajući o romanu Snijeg  koji je trenutno u fokusu interesa, za nas je zanimljivo kako se još 2002. godine predvidjeli zbivanja koja će danas biti obilježje cijele Evrope - ekstremizam, isključivost, terorističke napade... a s druge strane jedno ljudsko, intimno traganje za ljubavlju. Kako danas gledate na milione onih koji prelaze epska putovanja kako bi pobjegli od zla i pronašli svoj komadić mira i ljubavi? 

Pamuk:  Razlog zašto sam počeo pisati tu knjigu je bilo rađanje političkog Islama u Turskoj jer se u to vrijeme politički islam dešavao u Iranu. Onda bi ljudi pitali hoće li to Turska biti poput Irana. Ali jednostavno rečeno, Snijeg govori o turskom pjesniku koji je bio u egzilu u Njemačkoj iz političkih razloga, a vratio se u Tursku kako bi pronašao smiraj povratka u svoju domovinu. Nažalost, u Istočnoj Turskoj javlja se ekstremizam, evropske vrijednosti tu ne prolaze, a sve to  utiče i na njegovu sudbinu. Moj glavni lik, koji bih isto tako mogao biti i ja, želi da pripada Turskoj, ali isto tako želi prigrliti evropske vrijednosti, kao što su poštivanje manjina, sloboda govora, živjeti u sigurnosti. Tu sigurnost nije mogao naći na istoku Turske među vjerskim fundamentalistima, kurdskim nacionalistima, turskim nacionalistima i vojskom.  Zapravo, u romanu Snijeg  želio sam prikazati jednu minijaturu problema u Turskoj koji su obilježili devedesete.     

Foto: Admir Kuburović / Radiosarajevo.ba: Orhan Pamuk u razgovoru za Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste riječ minijatura, a to nam daje šlagvort za pitanje o romanu Zovem se Crvena.  Mnogi su ostali zadivljeni vašim literarnim stilom u ovom djelu, Ta vaša tehnika pisanja je poput slikanja minijatura, možemo to nazvati minucioznom verbalizacijom kojom vi predočavate slike. Koliko to ima veze s vašim likovnim talentom, jer znamo da ste u djetinjstvu i mladosti mnogo slikali? 

Pamuk: Od sedme do dvadeset druge godine želio sam biti slikar. Kao što sam to napisao u svojoj autobiografiji Istanbul, nešto se u meni pokrenulo i prestao sam slikati, a istovremeno počeo pisati romane. Mnogo godina nakon toga, kada sam već stekao internacionalnu slavu, novinari poput vas pitali su me zašto sam prestao slikati. To sam  objasnio u Istanbulu. Ali u četrdesetim godina sam odlučio da napišem roman o slikarstvu. S obzirom da su savremeni turski slikari u to vrijeme bili dosta pod utjecajem Zapada, odlučio sam da pišem u otomanskom slikarstvu koje je u doba vladavine bilo vrlo limitirano ali veoma karakteristično. Tako sam počeo istraživati. Zovem se Crvena je roman o islamskom slikarstvu koje je, filozofski rečeno, drugačiji način posmatranja ljudi. 

A ako pitate o tehnici pisanja, ja sam definitivno vizualan tip osobe. Mnogi prijatelji mi kažu da kada čitaju moje romane da vide slike. Istina je da, kada pišem o nekoj sceni, ja je najprije vidim u slikama. Takođe, ja sam pisac koji povezuje sjećanja s predmetima ili prizorima.  Vjerujem u vizualnu inteligenciju, ljudi kada razmišljaju, ne rade to samo riječima već i slikama. 

Foto: Admir Kuburović / Radiosarajevo.ba: Orhan Pamuk u razgovoru za Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Kako onda, u vizualnom smislu, doživljavate scenska uprizorenja svojih djela. Ovo nije prva dramatizacija Snijega, bilo ih je još. Postoji li bojazan da dramatizacija neće na pravi način prikazati slike iz vaše mašte? 

Pamuk: Postoji bojazan ali zato sam uveo pravila.  Ovo je možda šesto ili sedmo uprizorenje Snijega, bilo ih je u Njemačkoj, Francuskoj i Turskoj, Svaki put mi se pristojno obrate, ja dozvolim i dam ograničenu dozvolu, prije nego što sagledam i prihvatim dramatizaciju. Dozvolu ne bih mogao dati pozorištu koje je isuviše amatersko, ili  komercijalizirano, ili pak politički orijentirano. Ali ako se radi o normalnoj pozorišnoj kući, ne bude problem.

I evo me ovdje, sretan što ći vidjeti predstavu na sceni. Ono što me čini posebno sretnim je što sam bio prije mnogo godina i što me mnogo toga veže za Sarajevo. 

Ponekad za sebe kažem da sam eskpert za muslimane i ne-muslimane, odnosno za moderne muslimane. Za boržoasko muslimane takođe, nisu svi muslimani samo sirotinja.  Muslimane koji su bliski evropejcima, duhom sam takav, takođe. To je dio mog identiteta i to je naše okruženje.  A onda, gledaju vas kao muslimana a kroz vas gledaju fundamentaliste. Mnogo raznih situacija...  

Radiosarajevo.ba: Nije baš tako jednostavna pozicija - biti musliman, biti Evropejac, biti sve ovo o čemu govorite. Možda za nas koji smo odrastali u okruženjima suštinskog multikulturealizma to i može biti razumljivo, ali mnogo je više onih koji ne mogu razumjeti višestruke identitete. Pitanje - može li multikulturalizam preživjeti u današnje vrijeme radikalizacije na evropskom i globalnom nivou? 

Foto: Admir Kuburović / Radiosarajevo.ba: Orhan Pamuk u razgovoru za Radiosarajevo.ba

Pamuk:  Vjerujem u multikulturalizam. Čovječanstvo ne može preživjeti bez multikulturalizma. Pogledajte SAD, kod njih je multikulturalizam moguć jer ima historijske korijene i odjednom je u Americi čitav svijet i niko nikog ne dira. Ja podučavam na američkom univerzitetu i ljuti me svaka kritika multikulturalizma. U političkom smislu ja sam liberal lijeve orijentacije.  Samo uz multikulturalizam mi možemo preživjeti i sretno živjeti zajedno.

Mrzim monolitne vizije svijeta . Mrzim etnička čišćenja, mrzim nacionalizam. Multikulturalizam čini stvari mogućim. I ne plaše me suviše ni Trump ni Orban, nisam u panici.  Istina je da su antiliberali trenutno glasni, ali to mi ne ulijeva pesimizam jer ne vjerujem da se ideja Evrope može tek tako uništiti. 

Radiosarajevo.ba: Posljednje pitanje posvećeno je nama, čitateljima. Na različite načine čitamo. Na primjer, vaša autobiografska knjiga Istanbul za mene je takva da joj se često vraćam, ponekad da pročitam samo stranicu ili nekoliko rečenica. Podsjeća me na neko muzičko remek djelo koje možete slušati nebrojeno puta da vam ne dosadi. Kako vi kao autor doživljavate različite načine na koje vas čitatelji doživljavaju? 

Pamuk: O, hvala za usporedbu s muzikom (smijeh) lijepo je to čuti... Sve zavisi o tome šta želite saznati. Ako nekoga zanima kako se živjelo šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, čitat će Istanbul. Ali ako želite saznati o Otomanskom periodu, čitajate Zovem se Crvena.  Ili o političkom islamu - čitajte Snijeg. Svakodnevni život uličnog prodavača - čitajte Čudne misli u mojoj glavi. Ne postoji jedna jedina od mojih knjiga koja je slavna u čitavom svijetu. Recimo u Americi - najpopularnija je Snijeg, u Kini Zovem se Crvena, a u Španiji Istanbul. Moje knjige svako čita na svoj način. A knjiga Istanbul mi je važna jer je to autobiografija, to je moj život. 

Radiosarajevo.ba: A svojim riječima činite naše živote ljepšim. Hvala vam na tome i hvala za razgovor.   

Intervju  je sniman u prostorima galerije Mersad Berber u Hotelu Evropa.