Braco Babić: Planine zauvijek promijene čovjeka

Braco Babić je čovjek - enciklopedija, planinar i osoba koja nam je nedavno "otkrila" da iznad Sarajeva rastu sekvoje. Bracina planinarska i životna iskustva su ogromna i teško ih je sažeti u jedan intervju.

No, našao je vremena da s nama podijeli barem one najzanimljivije trenutke, bilo kroz priču ili nevjerovatne fotografije.

Radiosarajevo.ba: Kada ste prvi put otišli na planinu? Gdje je to bilo?

Babić: Prvi put na planinu sam otišao s ocem kada sam imao sedam godina. Otišli smo na Osogovsku planinu i popeli se na njen najviši vrh Ruen, visok 2252 mnv (na makedonsko-bugarskoj granici). U to vrijeme moj otac je radio u Makedoniji i slobodno vrijeme je provodio planinareći. Povremeno me vodio na izlete sa sobom i tako sam već od ranog djetinjstva stekao ljubav prema planini i planinarenju. Kasnije, u četvrtom razredu osnovne škole, otac me upisao u izviđače (skaute). Odmah su me privukle izviđačke vještine, ljetna taborovanja pod šatorima, logorske vatre, marševi i sletovi. Od starijih smo učili kako preživjeti u prirodi, naložiti vatru na otvorenom po kiši, orijentirati se noću pomoću zvijezda, slanju signala pomoću zastavica, čuvati tajnu kurirskog pisma. Bilo je to vrijeme dječačkog zanosa i taj period mog života neraskidivo me povezao s planinom i planinarenjem do danas.

Radiosarajevo.ba: Zašto uopće idete na planine? Penjanje i hodanje je zamorno, šta je zapravo cilj planinarenja?

Babić: Boravak u planini nudi maksimalan odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude, posebno u velikim gradovima. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi, život doživljava na nov i drukčiji način, u pozitivnom smislu. Jedan od najpopularnijih vidova boravka u prirodi je planinarenje. Razlog više da trebamo ići u planine je naš „sjedilački“ način života, u školi, na radnom mjestu, kod kuće uz višesatno sjedenje kraj TV aparata i računara. Cilj planinarenja je pobuditi svijest ljudi i ukazati im da fizičkom aktivnošću – kretanjem u prirodi mogu očuvati svoje zdravlje. Penjanje i hodanje u planini može biti zamorno, ali ako se to prakticira redovno, bar jednom sedmično u okruženju lijepe prirode i u društvu dragih prijatelja, onda ono može imati više koristi za čovjeka. Za mene planinarenje predstavlja idealan način za održavanje i poboljšavanje moje psihofizičke kondicije. S vremenom, postao sam ovisnik o planinarenju i to je stil mog života koji me čini sretnim i zadovoljnim. Medicinski je dokazano da hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu, te pospješuje pokretljivost zglobova. Podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i opskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje. 

Ljude treba stalno podsticati i ukazati im koliko je za njihovo zdravlje važan boravak u planini, da bar jednom sedmično – vikendom, izađu iz gradske sredine na čist planinski zrak, a to vrijedi za mlade i starije, svih starosnih doba. Od malena trebamo djecu učiti da zavole planinu i planinarenje, tako ćemo dobiti podmladak koji sada nemamo. Planinareći upoznaju ljude, krajeve, običaje, kulturu u domovini i svijetu. U planini se mogu baviti jednim ili više sportova na otvorenom: treking, brdski biciklizam, alpinizam, kanjoning, trčanje ili jednostavno da hodaju, šetaju i uživaju u prirodnim ljepotama. Sve zavisi od zdrastvene sposobnosti, afiniteta i ambicija. 

Radiosarajevo.ba: Da li je smještaj u planinarskim domovima i skloništima udoban i da li ste nekad spavali pod otvorenim nebom?

Babić: Smještaj u našim planinarskim domovima i skloništima, bar za sada, nije na zadovoljavajućem nivou, ako ih poredimo s domovima u alpskim zemljama - Italija, Austrija, Švicarska, Francuska, Slovenija... Naši domovi imaju skroman smještajni kapacitet i udobnost. Kada ovo kažem, mislim prvenstveno na sobe s krevetima i madracem, tekućom vodom u objektu, sanitarni čvor, opskrba hranom i pićem. Postoji nekoliko objekata u našim planinama koji pružaju vrhunsku uslugu, ali je takvih svega pet-šest, što je veoma malo za razvoj planinskog turizma, čemu težimo. Zašto je ovakvo stanje kod nas u BiH ne treba nas čuditi - nalazimo se već punih dvadeset godina u teškoj ekonomskoj krizi, ogroman broj nezaposlenih, ne grade se tvornice bez kojih nema pravog privrednog razvoja zemlje. 

U prošlosti svi planinarski objekti na teritoriji naše zemlje su nastradali tri puta u ratovima (1914-1918, 1941-1945, 1992-1995.) i iznova su podizani iz pepela. Mnoge bogatije zemlje teško bi ponovo izgradile nove objekte i dovele ih na nivo koji se traži u planinskom turizmu. Da, spavao sam pod otvorenim nebom (noću) nekoliko puta, bez šatora, neplanirano! Zbog iskustva koje sam stekao u izviđačima, moji boravci pod otvorenim nebom prošli su bez posljedica. Navest ću jedan od primjera  - s dvojicom kolega krenuo sam da dočekamo prvomajski uranak, i to ne bilo gdje nego na Čvrsnici (2228 m/nv) - najvišoj planini u Hercegovini. Plan je bio da noćimo u lovačkoj kolibi pod Međedima. Pristup do ove kolibe je vrlo zahtjevan i vodi vrletnim terenom nemarkiranom stazom iz kanjona Diva Grabovica. Cijeli dan nam je trebao da dođemo do kolibe. Na naše veliko razočarenje na lokaciji gdje je nekada koliba stajala zatekli smo zgarište! Naši prijatelji planinari u Jablanici nisu ništa znali o požaru, tako da nismo imali nikakvu informaciju. Kasnije smo saznali da je koliba izgorjela u kasnu jesen prošle godine. Noć pada, dubok snijeg na sve strane, elem, šta je tu je, odlučili smo da u gustišu šume napravimo improvizirano sklonište i tu zanoćimo pod vedrim nebom. Brzo smo napravili sklonište od opreme koju smo imali, a za divno čudo noć je bila vedra s mnogo zvijezda i bez vjetra, što je veoma značajno da sačuvamo tjelesnu toplotu i ne pothladimo organizam, što bi se moglo loše odraziti po sve nas. Imali smo tri plinska kuhala i uspjeli da za večeru skuhamo supu i istopimo snijeg, šest litara vode, svakome od nas po dva litra za sutrašnju turu. Legli smo zbijeni jedni uz druge i tako čuvali tjelesnu toplotu. Dogovorili smo se da svako od nas ispriča po jedan film ali detaljno, da može priča trajati što duže u noć. Ova noć ostat će mi u trajnom sjećanju zbog sjajne mjesečine i miliona zvijezda koje su se prosule i svjetlucale na nebu iznad nas dugo u noć. U ranu zoru izvukli smo se iz naših vreća i bez opreme i ruksaka popeli na vrh Velikog Međeda i dočekali prve zrake sunca. Pogled na hiljadumetarsku visoku stijenu Veliki kuk (najviša stijena u BiH) obasjanu jutarnjim suncem bila je prava nagrada za naš uloženi trud. 

Radiosarajevo.ba: Neki kažu da planinari idu na planinu samo da bi se gore zabavili uz piće i gitaru. Da li je to istina?

Babić: Uvečer u planinarskom domu, nakon dobre ture ili povratka s uspona na vrh, obično se planinari okupe i druže u dnevnom boravku ili trpezariji doma i malo provesele uz pjesmu, gitaru, harmoniku. Nema ništa loše u tome, ako je u umjerenim granicama i bez opijanja alkoholom. Priče o nekakvim planinarskim dernecima po domovima su pretjerane, mada ima i takvih slučajeva, ali napominjem da pravi planinari rijetko učestvuju u njima. Obično se radi o pojedincima kojima je krajnji cilj doći do doma i tu pojedu i popiju sve što su sa sobom za taj dan ponijeli u ruksaku. Ne odobravam ovakav vid boravka u planini i imam poseban izraz za učesnike ovih derneka - “pjaninari”!

Radiosarajevo.ba: Oprema za planinarenje je skupa i teško dostupna u BiH. Kako se vi snalazite i kako planinari zarade novac za opremu?

Babić: Oprema za planinarenje nikad nije bila jeftina, a ako se opredijelimo samo za rekreativno planinarenje, to je već prihvatljivo. Ako se pak odlučimo planinariti u sva četiri godišnja doba, to već zahtijeva znatna finansijska ulaganja, počevši od obuće i odjeće za zimski period - cepin, dereze, krplje, skije… Uvijek nešto nedostaje, oprema se haba, neki dijelovi se pocijepaju, izgube… S obzirom na to da se bavim visokogorstvom, imam svu potrebnu opremu koju uglavnom kupujem u inostranstvu, najčešće u Sloveniji gdje je velika ponuda u specijaliziranim prodavnicama sportske opreme. Obično sačekam mjesec august jer tada su popusti i do 50 posto! Dio specijalne opreme sam kupovao zbog učešća u četiri ekspedicije, a od toga bile su dvije u Himalajima. Ovo napominjem jer sam za boravak i planinarenje u najvećem svjetskom velegorju morao kupiti svu penjačku opremu - jaknu, hlače, veš, zaštitnu opremu, vreću za spavanje i sl. Srećom, u Kathmanduu veliki je izbor i postoji način da se jeftinije može nabaviti i kupiti, a da zadovoljava traženi kvalitet. Danas je teško zaraditi novac, a još teže potrošiti. Uglavnom ovim mlađim planinarima pomažu roditelji, ili štednjom vlastitog zarađenog novca od nekih poslova. Svi teže tome da kupe što kvalitetniju opremu, da im može poslužiti u svim prilikama i da nije skupa. Kupuje se i dobro očuvana (polovna) oprema u specijaliziranim prodavnicama, također samo vani, a kod nas ovih prodavnica za sada nema. 
  
Radiosarajevo.ba: Na šta ste najviše ponosni u vezi s planinama, odnosno šta biste izdvojili kao najveći uspjeh u životu i "karijeri" planinara?

Babić: Planine su obilježile čitav moj život i zahvaljujući njima proputovao sam cijeli svijet. Bio sam u Himalajima, Atlasu, Araratu, Alpama i drugim velikim gorjima. Na tim putovanjima zasijao sam barem po jedno prijateljstvo koje i danas njegujem, a ovim se najviše ponosim i ističem to s velikim zadovoljstvom. 

Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, iskrenija su i tajnija od onih u gradu, jer ih povezuje zajednička ljubav prema prirodi. 

Ljude koji se bave planinarenjem uvijek sam cijenio prema količini ljubavi koju iskazuju prema prirodi, a ne po broju vrhova i visina na koje su se popeli, svaki čovjek ima svoj cilj u planini i to treba poštovati. Nekome je to vrh Trebevića, a nekome najviši vrh svijeta Mount Everest. Najvažnije od svega je kako čovjek doživljava put do svog cilja u planini, to je mnogo važnije od nadmorske visine vrha! 

Radiosarajevo.ba: Jeste li se ikada izgubili u planini? Kako ste se izvukli?

Babić: Da, izgubio sam se jednom u planini s kolegom koji voli da istražuje planine kao i ja. Bilo je to prije tridesetak i više godina, izlet smo nazvali “Put u nepoznato” i otišli na Jahorinu. Krenuli smo iz olimpijskog ski-centra na najviši vrh Ogorjelica (1916 m/nv). S vrha smo nastavili ići jugozapadnim grebenom Gole Jahorine i stigli u područje Međuplanine u koje nismo nikada zalazili, niti tu vode planinarski putevi i staze.Umjesto da nastavimo sarajevskom planinarskom transverzalom koja je obilježena markacijama i vodi u selo Delijaš te dolinom Crne rijeke u Trnovo, nama neki vrag nije dao mira i krenuli smo u nepoznato! Bez topografske karte i kompasa, u srcu divlje prirode Kasindolske rijeke, brzo smo se izgubili. Pratili smo tok rijeke i stigli u napušteno selo Ulobići. U selu smo zatekli jednog mještanina koji je slučajno taj dan navratio da obiđe svoje koze, a inače živio je u Sarajevu. Imanju je dao ime: Ranč “Loza”? Pitao nas je imamo li rakije lozovače. Moj kolega je iz ruksaka izvadio malo pakiranje viskija i time obradovao domaćina. Uz piće, domaćin (mi nismo pili) nam je objasnio gdje se nalazimo i kako da se orijentiramo na daljnjem putu. Nacrtao nam je na komadu papira skicu puta kako da dođemo do Kasindolske bolnice. Striktno smo se držali njegove skice i stigli u selo Kijevo u dolini rijeke Željeznice! Znači potpuno u drugom pravcu od onoga kojim smo trebali ići. Da li smo negdje pogriješili čitajući njegovu skicu puta ili je to bila njegova seoska neslana šala! Ponekad se sjetim ove naše avantura koja se na kraju sretno završila. Sutradan sam na topografskoj karti ucrtao naš put preko Međuplanine i uvjerio se da je Kijevo ipak bilo najbliže naseljeno mjesto, mnogo bliže od Kasindolske bolnice gdje smo prema skici trebali stići.

Radiosarajevo.ba: Na koje planine ste se penjali izvan BiH?

Babić: Imao sam sreću i privilegiju da obiđem mnoge planine izvan Bosne i Hercegovine. Za proteklih četrdeset i više godina mog planinarenja posjetio sam i popeo mnoge vrhove u masivu Alpa Italija i Slovenije, Karpata u Rumuniji, Dinarskom masivu od Risnjaka u Hrvatskoj do Prokletija u Albaniji, Šarsko-pindskom masivu od Kosova i Makedonije do Grčke, Rila i Pirin u Bugarskoj, Olimp u Grčkoj, Ararat u Turskoj, Atlas u Maroku i na Himalajima gdje sam popeo dva izuzetna vrha Island Peak i Mera Peak. 

Radiosarajevo.ba: Koliko su bh. planine "konkurentne" ljepotom planinama u Evropi i svijetu i šta je to što je posebno u našim planinama?

Babić: Bosna i Hercegovina po svom reljefu i konfiguraciji terena je brdsko-planinska zemlja i time pripadamo velikoj porodici planinskih zemalja u svijetu. Ne treba zaboraviti da desetina čovječanstva živi u planinskim prostranstvima. Naše planine obiluju rudnim i šumskim bogatstvom, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom.

Mnoge poznate planine u svijetu koje sam obišao ne mogu se mjeriti po ljepoti s našim. Skoro samo u našim planinama možete se sageti i napiti čiste i bistre planinske vode, vidjeti srnu i divokozu kako pasu u ranim jutarnjim satima rosnu travu, čuti cvrkut i poj ptica, čuti huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu, bogatstvo pećina i jama. 

Eto ovim se možemo ponositi u našim planinama. Mnoge svjetske planine koje sam obišao lijepe su samo na posterima i fotografijama u turističkim prospektima i ne mogu se po mnogo čemu porediti s našim i da nisu prekrivene snijegom i ledom ničim ne bi privukli pogled turista. 
Mi planinari imamo posebnu privilegiju i dužnost da stalno informiramo širu javnost o našim zapažanjima u planinskim područjima i govorimo o njihovim vrijednostima i problemima kojih je iz dana u dan sve više, kao što je nekontrolirana sječa šume, zagađenje izvorišta pitke vode i uništavanje biljnog i životinjskog svijeta. Moramo svi zajedno raditi na stvaranju svijesti kod naših ljudi, posebno kod mladih, o važnosti planina za život i zdravlje ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta na našoj planeti.

Radiosarajevo.ba: Šta za vas predstavlja Via Dinarica?

Babić: Koncept “Via Dinarica” predstavlja veliki iskorak u dosadašnjem promoviranju turističkih potencijala i stvaranju mogućnosti razvoja planinskog turizma u BiH i regiji. Nedostajao nam je jedan ovakav sveobuhvatan koncept koji nam je napokon “otvorio” oči da bolje sagledamo vrijednost naših planina i prirodnih ljepota kojima raspolažemo i šta trebamo uraditi kao kolektiv ili pojedinačno da ih možemo prezentirati svijetu na najbolji prihvatljivi način. Meni lično kao planinarskom i turističkom vodiču može donijeti samo dobru zaradu od prihoda vođenja stranih planinara, ljubitelja prirode, općenito turista iz Evrope i svijeta koji bi dolazili u posjetu našim planinama obuhvaćenim ovim konceptom. 

Radiosarajevo.ba: Da li “Via Dinarica” može ubrzati i pomoći održivi razvoj planina na toj ruti?

Babić: Treba raditi na tome da se koncept što prije i bolje implementira na terenu među lokalnim stanovništvom. Ovaj koncept ima sjajnu perspektivu koja će omogućiti lokalnom stanovništvu da se uključi u planinski turizam kroz uslugu gostinskih soba i ponudu jela iz tradicionalne narodne kuhinje. U uspješnost na realizaciji ovog koncepta uopće ne sumnjam i pozitivni rezultati će uskoro potvrditi ovu moju pretpostavku i razmišljanja.  

Radiosarajevo.ba: Šta trenutno radite i pripremate li osvajanje nekog vrha, ili probijanje novog puta?

Babić: Trenutno radim na promoviranju planinarske turističke karte Prenja, autora Zehrudina Isakovića. Bio sam recenzent ove karte i drago mi je što sam bio dio tima koji je uspješno realizirao ovaj projekt. Ova karta je nedostajala i prvi puti se pojavila na našem tržištu. Karta je namijenjena svim planinarima i ljubiteljima prirode koji će pohoditi ovu našu kultnu planinu, po mišljenju mnogih možda i najljepšu u BiH. Također radim na distribuciji novog vodiča Planinarski put dr. Jovo Elčić, čiji sam autor. Put je dug oko 50 km i prolazi preko najviših vrhova tri naše poznate planine: Treskavica, Lelija i Zelengora.

U toku je rad na završetku i uređenju knjige Na visovima Prenja, autoraKenana Husremovića. Ovdje sam u ulozi glavnog i odgovornog urednika i knjiga treba da izađe iz štampe početkom juna ove godine. Knjiga sadrži odabrane priče o doživljajima autora tokom njegovog višegodišnjeg planinarenja i ilustrirana je velikim brojem fotografija i panoramskim snimcima jedinstvenim do sada u našoj planinarskoj literaturi i publicistici.
Pored ovoga, redovno vikendom odlazim na planinarenje u našim i planinama regije. Uglavnom sav moj angažman svodi se na promoviranje planinarstva i planinarenje. Kao što rekoh, to je postao stil mog života i uživam u svemu ovome. U slobodno vrijeme slušam dobru muziku ili čitam knjige koje sam propustio ranije. 

Kad čovjek nešto radi iz ljubavi, onda mu ništa teško ne pada.   

Radiosarajevo.ba: Koju bi planinu u BiH preporučili za planinare - početnike i kako doći do nje?

Babić: Planinarima - početnicima preporučio bih da se kao prvo učlane u neko od planinarskih društava, ako ih ima u njihovom gradu. U društvu mogu dobiti sve informacije o planinarskim markiranim putevima na području matičnog društva koje održava ove staze. U početku ne trebaju ići sami na planinu, već u društvu iskusnijeg i vještijeg planinara od kojeg mogu naučiti niz korisnih savjeta koji će im kasnije na samostalnom planinarenju mnogo pomoći. Kasnije, ako se opredijele da se ozbiljnije bave planinarenjem, trebaju pohađati tečaj iz GSS (gorska služba spašavanja) ili alpinistički početnički tečaj, na kojima mogu naučiti razne vještine koje će im zatrebati na planinarenju u visokom gorju ljeti i zimi.

Planinari – početnici koji žive u Srajevu u najboljem su položaju, a tu je dvadesetak registriranih planinarskih društava. Također, veliki je izbor planina u okolini Sarajeva, naš glavni grad raspolaže s desetak visokih planina do kojih se stiže automobilom bilo kojim putnim pravcem za tridesetak minuta vožnje, a po ovome smo jedinstveni u svijetu! Preporučio bih za početak da krenu na nešto niže planine - Bukovik, Crepoljsko, Trebević i Igman. To su planine prosječne nadmorske visine od 1250 – 1600 metara, dobro markiranih planinarskih puteva i laganih u orijentacijskom smislu.   

Detalje o konceptu održivog razvoja planina i turizma “Via Dinarica” možete pronaći na Viadinarica.com.

Radiosarajevo.ba: Kakvo je stanje u bh. planinarstvu danas? Da li ima pomaka?

Babić: Možda je bolje ovo pitanje formulirati - kakvi su odnosi između planinarskih saveza i društava unutar BiH i odnos između planinara različitih etno i religijskih pripadnosti. Nakon minulog rata postoji organizaciona razdvojenost koja se ogleda u tri Saveza: Planinarski savez Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, Planinarski savez Herceg-Bosna sa sjedištem u Mostaru i Planinarski savez Republike Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci.  Trenutno se vodi aktivnost na formiranju „krovnog“ saveza (Planinarski savez BiH) u kojem će biti zastupljeni predstavnici iz sva tri navedena saveza. Bez obzira na etničku, religijsku pripadnost i organizacionu razdvojenost, planinari iz cijele BiH njeguju svoje odnose na najbolji mogući način družeći se u planini na usponima, sletovima i drugim planinarskim manifestacijama. Budućnost planinarenja u BiH vidim u mlađem naraštaju koji je željan boravka i druženja u lijepoj prirodi. Također se nadam da ćemo se uskoro ujediniti i biti pod jednim zajedničkim ''krovom'' - Planinarski savez Bosne i Hercegovine, druge nam nema, samo zajedno možemo nastaviti dalje, ovako više ne ide.

(Razgovarao Stefan Pejović za Radiosarajevo.ba)