Boro Kontić: Posljednji pozdrav Zlatku Sarajliji

Inžinjer tona

Danas se opraštamo od jednog neobičnog čovjeka, dragog i nesebičnog, višestruko talentovanog koji je u svima nama ostavio dubok trag.

Svako od nas pamtiće ga po nekom od njegovih talenata. Da li je to Zlatko crtač, slikar, mag sa plastelinom, kompjuterski animator, programer ili umjetnik koji stvara u bakru odnosno zanatlija koji barata sa kožom.

Čega god da se sjetite to je bio Zlatko Sarajlija. Ja ću ga pamtiti kao mog druga i čovjeka koji je ukrotio zvuk.

Negdje tokom rata naša mala radijska ekipa koja je pravila Dežurni mikrofon obrela se na Dobrinji. Bili smo pozvani da iz jednog opkoljenog dijela grada dođemo u drugi, još opkoljeniji, i predstavimo tu emisiju. I kako to obično
biva trebalo je na početku svečanosti reći nekoliko riječi i predstaviti cijelu delegaciju sa radija. I mene je zapalo da to učinim. A tu se sve bili glavni urednici, režiseri, direktori, generali i pukovnici. I kad sam došao do Zlatka nekako mi se učinilo skromnim da kažem "zadužen za tehniku".

Pokazao sam rukom prema njemu - stajao je u najdaljem ćošku te svečanosti i odmahivao rukom kao da mi poručuje "ne spominji me" - i dok su se glave okretale prema njemu, rekao sam "Inžinjer tona gospodin Sarajlija". I to mi je bilo najprirodnije što sam rekao na toj večeri.

Na radiju je bilo puno ljudi koji su se bavili tehnikom. Bilo je i ravnodušnih i umornih i znalaca i velikih majstora. Zlatko je bio poseban. Drugačiji. I sad mogu da dozovem sliku mladog Sarajlije kako kruži oko magnetofona. Postavlja nekoliko traka, podešava početke, i kad krene izgledalo je kao da diriguje svim tim izvorima zvuka. Ne znam nijednog radijskog čovjeka onog vremena koji je uspijevao na jedan tonski trag smisleno staviti toliko različitih zvukova. Prednji ton koji nosi poruku pa onda serija tonova i polutonova koji dolaze iz različitih pravaca i koji, kao što u krojenju, sitni bodovi, štepovi, skriveni džepovi i prošivanje materijal čine potpunim i dovršenim. Za mene on je bio prvi ton majstor koji je u ondašnjem analognom okruženju radio kao u digitalnom.

Prije rata radili smo zajedno par puta. I onda smo u ratu odlučili da sve svoje radijsko znanje uložimo u jednu emisiju. Sejo režiser, ja sam bio novinar a Zlatko je sva naša maštanja pretvarao u zvuk. Svake subote počinjali smo montažu Dežurnog mikrofona rano i završavali sutradan ujutro kada smo je uživo emitovali. Šta god da smo mi uradili - dobro ili loše - moralo je proći kroz njegove ruke. Onda je postajalo bolje, logičnije, drugačije. Jednom nam je trebala određena muzička podloga ali ona koju smo imali isuviše je kratko trajala. Zlatko je napravio beskonačnu traku koja je opet bila mnogo veća od obujma magnetofona pa je morao skoro izaći iz režije da bi je mogao normalno zavrtiti. I tako stoji on na ulazu u režiju, jednim prstom održava krug trake a pet metara dalje magnetofon snima upravo ono što smo htjeli. Nešto što traje 20 sekundi sada se moglo slušati beskonačno.

Onako u šali sam mu rekao "Jednom ću te zateći kako si otišao još dalje, dole na ulaz zgrade, i tamo pridržavaš traku koja se snima gore na šestom spratu".

I sada se to dogodilo. Otišao je na najdalju tačku od nas i uvijek ćemo ga vidjeti kako i tamo strpljiv, smiren i fokusiran. Pridržava traku da bi naši životi ovdje imali podlogu.

Boro Kontić