Boris Hodak: Od elektrotehnike do pop nadrealizma

Boris Hodak (1970)  njeguje specifičan slikarski izraz u stilu pop nadrealizma, dotičući i tzv. lowbrow art  koji nije toliko prisutan na našoj likovnoj sceni. Hodak  trenutno završava master studije  na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a član je ULUBIH-a od 2005. godine.

Povod za intervju sa umjetnikom je njegova druga samostalna izložba “Dreamlike” u Umjetničkoj galeriji BiH, na kojoj su izloženi Hodakovi radovi nastali u periodu 2000-2012.

Radiosarajevo.ba: Vaš je stil jedinstven u okvirima naše zemlje, a i šire. Kako je nadrealizam sazrijevao u vama, koliko udjela u tome ima rad sa profesorom Tadićem, a koliko utjecaj svjetskih umjetnika i kojih?
Hodak: Estetika nadrealizma/pop nadrealizma je na neki način uvijek bila prisutna u mom životu, samo je trebalo da se sve poklopi da bih se pronašao i krenuo u osvajanje iracionalnog. Od kako znam za sebe imao sam veoma izražajnu maštu i potrebu da se kreativno izrazim, ali sam bio i izrazito introvertan, što je često predstavljalo problem u mojoj komunikaciji sa drugim ljudima. Uvijek sam bio buntovan i nisam podnosio autoritete, kritički gledao na svijet i uočavao nepravilnosti. Nakon osnovne škole, usprkos očiglednom likovnom talentu, odlazim u sasvim drugom smjeru, u vode elektrotehnike.

Nesretni rat koji me ponovno vraća umjetnosti, valjda sam putem slikarstva tražio izlaz iz ratnog beznađa i tako naivno bježao iz realnosti u svoj svijet mašte. Tako sam nakon rata, 1996. godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Profesor Tadić se vraća na ALU u VI semestru III godine mog studija i preuzima odsjek, baš u periodu kada sam shvatio da je nadrealizam moj put. Nije utjecao na moj izbor likovnog puta, ali me je u potpunosti podržavao u mom razvoju i traganju za vlastitim izrazom i pri tome me nije sputavao. Mislim da je vrlo bitna odlika dobrog pedagoga da prepozna talent i podrži ga, a ne da ga sputava i usmjerava da ide istim putem kao i on. Tada sam shvatio da za mene postoji samo jedno pravilo u umjetnosti, a to je da nema pravila... apsolutna sloboda koju mi je pružao nadrealizam onako kako sam ga ja doživljavao u to doba.

Tako dolazimo i do Salvadora Dalíja koji je bez sumnje ostavio najjači utisak na mene i moj kreativni izraz, pogotovo u tom periodu mog buđenja. Ne samo zbog tehničke superiornosti njegove izvedbe, nego i zbog njegove intelektualne veličine. Sklon sam avangardi i anarhiji, stoga moram spomenuti, pored nadrealizma, i utjecaj pokreta DADA, posebno Marcela Duchampa, Francisa Picabie i Tristana Tzare koji su itekako utjecali na nastanak nadrealizma, kasnije pop arta i bili, zapravo, uvod u postmodernizam. Utjecaj dadaizma se možda najviše osjeti na mojim kolažima gdje sam puno slobodniji u izrazu nego na slikama.

Znam da je u ovo naše postmoderno doba reciklaža i posuđivanje od drugih umjetnika postalo prihvatljivo, ipak nastojim da to izbjegavam koliko god je to moguće. Vjerujem da je to jedini put do originalnosti.

Spomenuo bih samo neke od umjetnika čiji rad cijenim, kao što su Kent Williams, Mark Ryden, Balthus, Glen Brown, Martin Eder, John Currin, Jonathan Viner, Ray Caesar, Audrey Kawasaki, Dado Đurić, Vladimir Veličković, Ismar Mujezinović, itd. :)

U nekoliko zadnjih godina izbjegavam da svoj rad klasificiram u određeni pravac, ali zbog lakšeg pojašnjenja najbliži mi je pop-nadrealizam, te se zato i Master teza na kojoj trenutno radim oslanja na taj pravac Elementi pop-arta su se i ranije pojavljivali u mom radu, samo ih u novijim radovima ima više nego ranije. Tada nisam ni znao za pop-nadrealizam, nego sam sasvim spontano išao u tom smjeru. Drago mi je da vidim da sam neovisno, gotovo istovjetno sa nekim drugim umjetnicima, došao do sličnog rješenja bez obzira na geografsku i kulturološku distancu. Možda svi ipak dijelimo kolektivnu svijest iz koje crpimo ideje.

Radiosarajevo.ba: Škola vas je mogla naučiti tehnici, ali ne i duhu koji je očigledno prisutan u svakom vaše, radu. Za to je ipak potrebno iskustvo i različiti utjecaji sredine. Uz šta ste odrastali, šta su bili vaši interesi, a ko vaše ikone?
Hodak: Nisam odrastao u nekim posebnim uslovima, već kao i svi moji vršnjaci 80-tih godina na Skenderiji i Čobaniji, a kasnije na Dobrinji. Tada nismo bili zasipani informacijama kao sada u ovo informatičko doba, ali i ono što nam je bio dostupno se puno više cijenilo. Ne mogu zaboraviti sa kojim žarom se iščekivala nova ploča omiljenog benda ili pažljivo presnimavala kaseta.

Punk-rock muzika mi je muzički temelj, preciznije Sex Pistols su bili prvi bend koji sam počeo slušati u 8. razredu. To je bilo više od muzike, to je bio stav prema životu, to je bio nacrtani znak anarhije na tabli zbog čega bivaš kažnjen, to je bila prva pobuna protiv sistema i težnja ka slobodi i bijeg od jednoumlja i gluposti. Slijedi  logičan nastavak utjecaja u vidu fenomenalnog Monty Pyton-a i naših Nadrealista i njihovog načina kritike društva i ljudske gluposti koja me posebno fascinira tada i njom se bavim i dan danas.
Naravno tu su i stripovi, koje sam prosto gutao u tim godinama, odlična izdanja Stripoteke i Strip Arta. Ex-YU filmska industrija i Hollywoodski klasici (Gone With the Wind, Casablanca, Mutiny on the Bounty...) filmske ikone poput Marlene Dietrich, Humpreya Bogarta, Ingrid Bergman, Clarka Gablea, Marlona Branda i Orsona Wellesa koje sam inkorporirao u svoje radove, ali i Ex-YU klasici poput Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun, Leptirica,  Sječaš li se Doli Bel, Otac na službenom putu, itd. Od teatra sam u svom radu preuzeo pozornicu, jer na sličan način postavljam likove na „pozornicu“ u mojim radovima, postoji doza teatralnosti.

"Nije bitno u kojim medijima se umjetnik izražava, ako ima šta kvalitetno da pokaže"

Radiosarajevo.ba: S obzirom na godište, pretpostavljam da se sjećate i preddigitalnih vremena? Jeste li zbog toga ostali vrijedni klasičnim slikarskim tehnikama, uprkos tome što, kada je riječ o pop nadrealizmu, digital art daje šire mogućnosti.
Hodak: To što se još uvijek izražavam u slikarskom mediju ne znači da se neću u budućnosti služiti i drugim medijima. Interesira me fotografija, video, film, ali i digitalni mediji, mislim na computer art. Sa slikarstvom sam se posebno „zarazio“, i ne vjerujem da ću ga ikada u potpunosti napustiti.  Ne mislim da je zastarjelo i mislim da će uvijek pronalaziti svoj put da bude aktualno. Ono ima svoje uspone i padove, ali je uvijek tu negdje prisutno od margine do mainstreama, od high arta do low arta. Mene u svakom slučaju nikada nije interesirao mainstream, previše se tu umjetnika gura i takmiči, više me interesiraju marginalna područja, avantgarda i underground art kao i periferne ljudske pojave i ponašanja. To mi je puno interesantnije od, recimo, istraživanja čiste likovnosti (koja nema gdje više da se razvija, nema više šta da se istražuje, to područje je u potpunosti istraženo... moguća su samo lična istraživanja koja su nebitna za pomake u likovnoj umjetnosti). Nije bitno u kojim medijima se umjetnik izražava, ako ima šta kvalitetno da pokaže.

Radiosarajevo.ba: Vaš je rad internacionalan i univerzalan. Pronalazite li kupce za vaše slike i gdje?
Hodak: Ne želim da zvučim pretenciozno, ali da, ja se bavim univerzalnim problemima. Interesira me zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju i zašto sistematski srljamo u propast... grozim se jednoumlja i fašizma u umjetnosti, kao i uopće u životu. Trenutno ne živim od prodaje svojih slika, snalazim se na druge načine. Teško se rastajem od svojih radova, ali prodaja nije isključena.

Radiosarajevo.ba: Koliko vam znači činjenica da se vaša samostalna izložba  otvara u Umjetničkoj galeriji BiH, posebno kada znamo da ova institucija radi sa ograničenim kapacitetima i da je, praktično, još uvijek zatvorena za javnost.
Hodak: Divim se entuzijazmu ljudi uposlenih u Umjetničkoj galeriji BiH, koji nisu godinu dana primili plaću, a razrješenja situacije i dalje nema na vidiku. Čast mi je zadovoljstvo biti u mogućnosti da izlažem u krovnoj instituciji likovne umjetnosti u BiH.

Radiosarajevo.ba:  Kao savremenom umjetniku, šta vam znači činjenica da u gradu u kojem ste studirali možete vidjeti radove nekih od najvećih savremenih umjetnika današnjice u kolekciji Ars Aevi? Koji od radova u posjedu zbirke za vas ima(ju) poseban značaj.
Hodak: Smatram da je od izuzetne važnosti imati jednu takvu kolekciju u gradu i državi, jer tu su ipak velika imena umjetnika poput Michelangelo Pistoletto, Janis Kounellis, Bill Viola, Anish Kapoor, Julian Opie, Joseph Beuys, Dennis Oppenheim... da ne nabrajam dalje jer je lista umjetnika zaista impozantna, ali je i bitno da imamo rame uz rame sa inostranim umjetnicima i naše lokalne autore: Radoslav Tadić, Braco Dimitrijević, Mustafa Skopljak, Halil Tikveša, Alma Suljević... itd.

Neki se političari svojski trude da protjeraju umjetnike i umjetnost iz ove zemlje i da je pretvore u pakao šunda i besmisla, jer izgleda smatraju da je ona nepotrebna i da im samo smeta u njihovom naumu. Zbog takve politike su i dalje u agoniji sedam najznačajnijih kulturnih institucija u BiH, nedavno je i Ars Aevi zamalo ostao na ulici, a i Charlama Depot su htjeli izbaciti iz Skenderije. Ostaje nada da će se iznaći neko sistemsko rješenje za spomenute institucije i da će se konačno početi sa gradnjom Muzeja suvremene umjetnosti Ars Aevi na Marijin Dvoru i da tako dobije mjesto koje i zaslužuje.

Za mnoge mlade umjetnike koji se još uvijek traže ta kolekcija može biti od velike važnosti, jer nisu svi u mogućnosti da putuju po muzejima i galerijama širom svijeta da bi mogli da vide ta imena i nešto nauče. A i oni koji nisu umjetnici a uživaju u umjetnosti imaju također priliku da se upoznaju sa radom svjetski poznatih umjetnika, a da ne i govorim o kulturnom turizmu i stranim turistima koje to zanima.

Meni su interesantni i bliski radovi Dmitria Prigova „Courageous Teddy Bear“, Juana Munoza „L'Appeso“ i posebno aktualan rad Deana Jokanovića Toumina „Ako tražiš pakao pitaj umjetnika gdje je, ako nema umjetnika znači da si u paklu.“  :)

Radiosarajevo.ba: Kakav je Vaš odnos prema novim načinima komunikacije uopće – koristite li u svom poslu Youtube, Vimeo, Facebook, Twitter, Instagram?
Hodak: Teško mi je zamisliti svijet bez Interneta,  servisi i alati koji se nude su postali nezamjenjivi. I naravno da sam prisutan na Facebooku (Boris Hodak Art) koji zapravo pruža najviše mogućnosti za upoznavanje i povezivanje sa drugim umjetnicima i publikom, LinkedInu, Twitteru, DeviantArtu...

Radiosarajevo.ba: Kratkoročni i dugoročni planovi?
Hodak: Kratkoročno, da konačno privedem kraju Master studij, koji se nepotrebno otegnuo zbog raznoraznih okolnosti. Dugoročno, to je već malo teže planirati u ovakvoj zemlji i situaciji koja baš nije povoljna za umjetnost.
Otići negdje u neku drugu zemlju i okušati se, mi ne zvuči privlačno... otići negdje u tuđinu i tamo utrošiti ogromnu energiju i vrijeme da se nešto ostvari, a prije toga ovdje ne pokušati uložiti energiju da se stvari poprave je suludo. Interesantan je fenomen da puno ljudi radije bira otići, nego pokušati promijeniti stvari ovdje na licu mjesta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba neće vas grijati ka što ovo grije... i borite se za bolje sutra :)

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba