Bekim Fehmiu - otišao je, kako je i živio, kao samuraj

"…I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!"

(Čovek peva posle rata: Dušan Vasiljev)

Piše Goran Mišić za Al Jazeeru Balkans

Neki će ga pamtiti po Belom Bori iz filma Skupljači perja, drugi po televizijskoj seriji o Odiseju, treći po knjizi Blistavo i strašno, četvrti po tragičnoj smrti, peti po načinu na koje je govorio nazaboravne stihove iz pjesme Čovek peva posle rata Dušana Vasiljeva...

Ovo je tek malo podsjećanje na velikog jugoslovenskog glumca Bekima Fehmiua (1936- 2010) i njegovu izuzetnu umjetničku i ljudsku životnu priču, kojoj je posvećeno i 48. izdanje najstarijeg beogradskog filmskog festivala FEST. Osim što će mu festival, koji se održava pod motom Skupljači emocija (od 28. januara do 8. februara) odati počast retrospektivom filmova u kojima Fehmiu igra nezaboravne uloge, njegov lik imat će centralno mjesto i u vizuelnom identitetu festivala, na plakatima i ostalim promotivnim materijalima.

Bekimov prah odnijela Bistrica

Bit će to i podsjećanje da je prošlo već deset godina otkako je Bekimov sin Uliks (Odisej) prosuo očev prah u rijeku Bistricu, isprativši ga na posljednje putovanje. U jednom od rijetkih intervjua u kojima je Bekimova supruga, glumica Branka Petrić, otvorila dušu posvjedočila je da je Bekimova želja bila da se njegov prah prospe po Bistrici.

"Tako smo uradili. Otišli smo u Prizren, spustili se do Bistrice. Uliks je ušao u tu brzu reku, koju je Bekim toliko voleo; govorio je da je lepša od Tibra... Zakoračio je, prosuo pepeo. Bekimova braća su se za to vreme u tišini molila... Bilo je neko praskozorje, kiša tek stala; boje jače nego obično... Potrčala sam, pokušala da dohvatim nešto od tog pepela. Ali, eto... Bistrica je ipak bila brža."

Opisujući Bekimov karakter, Branka je potvrdila da je njen suprug u suštini bio fatalista.

"Ako bi u jednom momentu nešto odlučio, nije bilo toga ko je bio u stanju da na njega utiče da tu odluku preinači. Mislim da je sve dolazilo polako... Bekim je ceo život verovao da je sposoban da vodi svoju sudbinu. Naši sinovi Uliks i Hedon, posle njegovog odlaska, rekli su da je njihov otac život završio upravo onako kako je hteo, onako kako ga je i živeo: kao samuraj."

Pucao je sebi u sljepoočnicu u junu 2010. godine iz pištolja...

Ostatak teksta Gorana Mišića za Al Jazeeru Balkans možete čitati ovdje.