Andrej Nikolaidis: Bosna i Hercegovina neće pasti!

Iako svjestan da će, kaže li istinu, "izazvati gnev javnosti", veliki srbijanski reditelj Živojin Pavlović govorio je da je Titova Jugoslavija predstavljala "Periklovo doba, najveći kulturni procvat u istoriji ove nacije". Ako je vjerovati princu "crnog talasa", Jugoslavija je, tokom Titovog "prosvećenog apsolutizma", doživjela "procvat poezije, modernog slikarstva, ekspoziju proze, najveće domete u muzici…" A u pozorištu? "Čudo!", svjedočio je Živojin Pavlović za beogradski NIN 1993. godine.

Čudo je i u crnogorskoj kulturi otkako su "oslobodioci"preuzeli vlast. Tri godine represije i brutalnosti vlasti očito su bile inspirativne samo za režimske umjetnike, dobitnike najznačajnijih državnih nagrada, čiji se opus uglavnom svodi na vulgarne obračune sa "neprijateljima naroda" i režima.

Ostali?

"Kamo sreće da u Crnoj Gori imamo prosvijećenu despotiju", kaže za Pobjedu pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis. "Umjesto prosvećene despotije, Crna Gora i Srbija žive ogoljenu despotiju. Aleksandar Vučić, naime, nije prosvijećeni vladar, već političar koji servisira srpski devetnaestovjekovni velikodržavni projekat. To se jasno vidi i po opštem kulturnom i civilizacijskom nivou na koji je doveo Srbiju.

Nažalost, pokazalo se da ni kulturni nivo u tzv. regionu nije viši od onoga u Srbiji, naprotiv: u manjoj ili većoj mjeri, naše kulture funkcionišu kao kolonije Srbije. Ali ne kao kolonije elitine srpske kulture, nego onog njenog najgoreg dijela. U takvoj situaciji nema govora o 'cvjetanju umjetnosti'. A moglo bi ga biti ukoliko bi postojao otpor".

POBJEDA: Zašto nema otpora?

Nikolaidis: U Crnoj Gori ga nema i zato što Aleksandar Vučić vodi inteligentnu politiku. Ono što bi za godinu ili dvije završio buzdovanom i terorom, završiće relativno mirno za pet ili za deset, i to bez otpora. Fingiranje tzv. demokratskih izbora, smjene vlasti, rasprave unutar vladajuće koalicije samo su igrokaz za neuke, koje Vučić, kao despot Srbije, sprovodi i u Crnoj Gori.

Nažalost, Crna Gora je pala bez velikog otpora.

Naravno, nema spontane pobune: iza tkz. pomjeranja masa uvijek stoji plan. A plan je bio upravo to.

POBJEDA: Što je bio plan?

Nikolaidis: Da nema otpora. Da je crnogorska opozicija – takva kakva je, drugu nemamo – napustila parlament čim je Andrija Mandić imenovan za predsjednika Skupštine, a onda građanima objasnila zašto to čini; da je bojkotovala popis, da se koristila svim demokratskim sredstvima vaninstitucionalne borbe, da li bi aktuelnoj vladi, Mandiću, Vučiću i njihovim pokroviteljima sa Zapada bilo teže da objasne šta se to tačno zbiva u Crnoj Gori? Mislim da bi im bilo teže. Ili ste pod stolom ili ste za stolom. Crna Gora nije za stolom i ima samo jedan način da to promijeni: da postane problem. Ako nijeste problem, onda ste punjena ćurka servirana onima koji su problem i koji hoće da budu nahranjeni.

POBJEDA: Opozicija odgovara da je ona stvarala ovu državu, ovaj sistem i da zato ima odgovornost i obavezu da ih štiti. Zar sistem o kojem govore nije srušen augusta 2020?

Nikolaidis: Jeste. Ponašanje opozicije, prevashodno Demokratske partije socijalista, a onda i ostalih stranaka, izmiče racionalnoj analizi.

Ukoliko zaista znaju nešto što mi ne znamo, a ponavljaju da znaju – iako su prilike sve gore, a oni sve slabiji – bilo bi dobro da i nas obavijeste, da barem znamo šta nas čeka. Umjesto da kao neprihvatljivu delegitimiše vlast u kojoj je Andrija Mandić šef parlamenta, opozicija sa tom vlašću dogovara popis stanovništva, nude im usluge koje ovi neće. Ukoliko opozicija vjeruje da će ih Milojko Spajić uzeti i njima zamijeniti Mandića, Aleksu Bečića i ostale vojnike srpskog sveta, moram ih razočarati: riječ je o iluziji. Ako je to najbolje što mogu, dobro bi bilo se sami ugase.

POBJEDA: Opozicija bi, kažete, trebalo da bojkotuje parlament kojim predsjedava Mandić. Jesu li "naši zapadni partneri“ progutali Andriju Mandića?

Nikolaidis: Deklarativno nijesu. Međutim, imam razloga da vjerujem da je njihovo protivljenje retoričko. Jer, koliko znam, Mandić nije međunarodno izolovan.

Iskreno, ,,našim zapadnim partnerima“ ništa ne vjerujem.

POBJEDA: Zašto?

Nikolaidis: Zašto?! Mračan je trenutak. Preko svog ambasadora u Beogradu, Amerika pruža punu podršku batinanju građana Srbije. Istovremeno, Vučić je za to dobio i podršku Rusije, što može da znači samo jedno: ili je neko od Vučićevih podržavalaca budala, ili su Rusi i Amerikanci u Srbiji i širom "srpskog sveta" u sinergiji. Bojim se da je ovo drugo.

Uzgred, podsjećam da su Amerika i Rusija posljednji put zajedničku ljubav pokazale prema atomskoj bombi.

POBJEDA: Ako ne vjerujete "našim zapadnim partnerima", vjerujete li premijeru Milojku Spajiću? Vjerujete li da je predsjednik Vlade Crne Gore u nekakvom sporu sa predsjednikom Jakovom Milatovićem?

Nikolaidis: Ne vjerujem i nemam dokaze na osnovu kojih bih u to mogao da povjerujem. Da sam na njihovom mjestu, simulirao bih sukob Spajića i Milatovića.

Nemojte mi samo reći da će Aleksandar Vučić dopustiti Spajiću da, uz pretpostavku da Spajić to stvarno želi, Crnu Goru uvede u EU, da ga time ponizi i odsvira kraj projektu "srpski svet". Ili da će Vučić i njegovi vojnici u Crnoj Gori – od Milatovića, preko Mandića do Demokrata i Ure – aktivno raditi na tome da Crna Gora uđe u EU i izađe iz gravitacionog polja Beograda. Pritom, u EU sve pršti od volje za proširenjem, je li?

Ponekad imam utisak da naši građani i politička elita nikada nijesu čuli za to da političari fingiraju sukobe, da jedno govore, drugo rade. Taj stepen naivnosti je zapanjujući, posebno ako znamo da smo zajednica koja ima iskustvo lažnog cara Šćepana Malog.

POBJEDA: Je li premijer Spajić lažni car Šćepan Mali?

Nikolaidis: Spajić je dio ekipe čija je kontrarevolucija pobijedila i koja radi ono što rade svi pobjednici: zauzima pozicije i mijenja sistem. Naš ,,dobar momak“ Spajić je učesnik i važna karika tog sistema. Ne znam, pritom, ko je njemu i zašto dao sertifikat ,,dobrog momka“. Kakve su to uopšte pretpostavke? Saglasan sam da je Milatović gori od njega, pored ostalog i zato što je njegova motivacija patološka.

POBJEDA: Zašto patološka?

Nikolaidis: Zato što se Milatović sveti Crnoj Gori za poraz generacije njegovog oca. Riječ je, dakle, o simboličkoj osveti Socijalističke narodne partije za 1997/98.

S druge strane, Spajić mi djeluje kao neko ko, naravno, ima istu ideologiju, ali dobar dio političkih poteza vuče vođen drugačijim motivima: novcem, strastima i uživanjima na koje Crkva Srbije ne gleda blagonaklono. Iako je riječ o „zdravijim“ motivima u odnosu na one koje ima Milatović, to što je Spajić bolji od predsjednika države ne znači da je dobar. Razlika između njih dvojice slična je onoj između ,,Bostonskog davitelja“ i Džeka Trbosjeka.

POBJEDA: Zanimljiva mi je Vaša teza o osveti predsjednika Milatovića…

Nikolaidis: Ako gledamo procese, jasno je da je na djelu pokušaj revizije 1997. Naime, na vlasti je generacija mladih političara čiji su očevi bili dio SNP-a, poraženog 1997. Njihova djeca danas namiruju račune, pokušavajući da ,,isprave“ ono što je uslijedilo nakon poraza SNP-a i 1997. i 2006. Što je savršena osveta! Djeluje da je detaljno planirana, a da je poruka – radićemo isto što ste vi uradili nama.

POBJEDA: Što tačno?

Nikolaidis: Preuzeće sve u državi, odvući dio ,,naivnih“ i, kada već bude jasno šta im je cilj, biće kasno za buđenje. Aktuelna vlast sve ovo radi polako i pametno, nailazeći na mali, gotovo nikakav otpor. Njega je cementirala opozicija, koja ima samo jednu želju: da postane dio vlasti. Što se, kažem, neće desiti.

Dio građana s pravom je nezadovoljan i zabrinut, dok dio to može postati. Smisao pobune je da, izlaskom iz institucija, opozicija nezadovoljstvo građana politički artikuliše.

POBJEDA: Pogledajte što se događa u Srbiji! Nakon izbora 17. decembra, nekoliko opozicionih lidera štrajkuje glađu, na ulicama Beograda su poslanici, odbornici, studenti, profesori BU, glumci, umjetnici… 

Nikolaidis: Iskreno, ne razumijem zašto se dobar dio te opozicije uopšte buni. „Srpski svet“ za koji se zalažu Vučić gradi mnogo bolje i efikasnije. Uostalom, sjetićete se da je najveći dio srpske opozicije podržao litije, govorio sve najgore o vlasti Mila Đukanovića i o nama koji smo tu vlast podržavali samo zato što smo znali da je to jedini način da Crna Gora brzo uđe u EU. Nažalost, gol smo primili u 93. minutu. Litije i avgustovski izbori 2020. bili su posljednji momenat da se spriječi ulazak Crne Gore u EU. Nakon čega ne bi više bilo govora o "srpskom svetu".

Slom Crne Gore u Beogradu je dočekan vatrometom i ovacijama najvećeg dijela srpske opozicije. Paradoksalno, podržavajući litije i "srpski svet", opozicija je stvorila uslove u kojima više nikada neće biti moguća njihova pobjeda na izborima.

POBJEDA: Kako neće?

Nikolaidis: Tako što ni Srbi iz Crne Gore, a ni Srbi iz Bosne i Hercegovine, iz entiteta RS, nikada neće glasati za demokratsku opoziciju. Naprotiv: uvijek će svoj glas dati totalitarnom vladaru, "čvrstoj ruci" koja ih kinji. O tome svjedoči istorija. Ali, sami su htjeli. Htjeli su litije, htjeli su "srpski svet"… Evo, dobili su ih! Dobili su jednu izbornu jedinicu, koju čine Crna Gora, Srbija i entitet RS. Probajte sad da pobijedite diktatora. Nema šanse!

Pogrešna procjena najvećeg dijela srpske opozicije dokazuje da je njihov nacionalizam bio jači od njihove želje za vlašću. Velika Srbija važnija je od rušenja Vučića i osvajanja vlasti. U tom smislu, na nivou operativnog, izgleda da u Srbiji ne postoji relevantna politička ideja izuzev ,,Velike Srbije“.

POBJEDA: Postoji, ali je, u datim okolnostima, dobila 0,2 procenta podrške.

Nikolaidis: Da, ideja Srbije na Zapadu. Uprkos rezultatu, tim ljudima čestitam na borbenosti, na demokratskoj kondiciji.

Kad je riječ o većinskoj opoziciji, uz sve što sam rekao, dodajem i to da su bolji od nas u Crnoj Gori. Jer se bune.

POBJEDA: Što je tačno "srpski svet“?

Nikolaidis: Vidjeli smo ga na fotografiji u noći nakon izbora, u izbornom štabu Vučićeve stranke: u sredini predsjednik Srbije, oko njega Milorad Dodik i Andrija Mandić. To je "srpski svet".

Da je "srpski svet" kulturni koncept, koji podrazumijeva objedinjavanje srpskog kulturnog prostora – a dio BiH i Crne Gore nedvojbeno su dio i srpskog kulturnog prostora – onda bi, pored Vučića, umjesto ove dvojice, stajali srpski umjetnici. Ali to nije poenta. Jer, da je riječ o objedinjavanju kulturnog prostora i o konceptu koji nema fizičke granice, unutar "srpskog sveta" morali bi se naći Beč i Čikago, gdje imate mnogo više Srba nego u Crnoj Gori ili jugoistočnoj BiH. Ali ne! Cilj je savez država kojim se vlada iz jednog centra, iz Beograda, i kojim upravlja jedan vođa – Aleksandar Vučić.

Nije bez osnova nada da se sačeka promjena geopolitičkih okolnosti – što bi se moglo dogoditi već 2024, nakon izbora u SAD – pa da se "srpski svet" zaokruži na način koji bi odgovarao onima koji taj projekat realizuju. Bilo kroz direktnu promjenu granica, bilo kroz unitarnu državu, kroz savez država… Šta god im padne na pamet. Tim prije što nema otpora i što Vučič ima podršku "naših zapadnih partnera".

POBJEDA: Podržava li Rusija "srpski svet"?

Nikolaidis: Zanimljivo, u stvaranju "srpskog sveta" Rusija nije imala ulogu. Taj koncept nije nastao intervencijom Rusije, nego uz podršku Kvinte. Prije svih SAD. Nije se ruski ambasador u Beogradu polomio da javno podrži "srpski svet"; i "srpski svet" i diktatora koji ga stvara podržao je američki ambasador Kristofer Hil.

POBJEDA: Kako to objašnjavate?

Nikolaidis: To što srpski nacionalizam nije pobijedio devedesetih godina nije zasluga Zapada, nego srpskog javašluka i slabosti. Zapad je i srpskom nacionalizmu u BiH u početku dao zeleno svjetlo i određeno vrijeme da završi posao, što Beograd nije završio. Na kraju, Zapad je bio prinuđen da ih spašava od Armije BiH, koja bi, da nije bilo Amerikanaca, zauzela i Banjaluku.

I drugi put je srpski nacionalizam dobio vrijeme da dovrši zločine i da ostvari svoj velikodržavni cilj na Kosovu, pa, kad ni to nije išlo, krenulo se u bombardovanje SRJ. Dakle, ne Amerikanci, nego je Miloševićev javašluk kriv za to što devedesetih nije napravljen "srpski svet".

Pritom, nije riječ o novoj zapadnoj politici. Rezon imperije i ostalih neokolonijalnih sila koje operišu na ovom prostoru veoma je jasan i ja ga razumijem: uvijek je dobro imati najbrojniji narod na svojoj strani kao saveznika. Šta to Srbi traže? Teritorijalne ustupke. Hajde da im učinimo kako bismo od njih dobili ono što nam je važno. Ko će to da plati? Crna Gora. Buni li se tamo neko? Ne buni. Šta je posljedica? Asimilovaće Crnogorce. Ah, od kada mi to imamo nešto protiv asimilacije? Stoljeća smo proveli asimilujući manje brojne narode, u čemu je problem?

POBJEDA: Zar Kosovo nije problem?

Nikolaidis: Jeste. Baš kao i BiH. Te će se dvije države izvući, ali će Crna Gora pasti. Amerikanci ne mogu da sruše Albina Kurtija, zato što on ima ogromnu podršku građana Kosova. Pored toga, veoma je hrabar. I nije korumpiran. Da jeste, odavno bi ga srušili. Kurti je spreman da pruži otpor do kraja i to radi majstorski.

Nakon odlaska Mila Đukanovića sa političke scene, Albin Kurti je najozbiljniji politički profil u Jugoistočnoj Evropi. U odnosu na njega, svi djeluju kao sitna boranija.

POBJEDA: Zašto mislite da će se izvući i BiH?

Nikolaidis: Zato što se izvukla i devedesetih. Niko nije vjerovao da će Bošnjaci formirati tako snažnu vojsku.

Bez obzira na to što je aktuelna bosanska "trojka" svaštočinska – Kvinta je i u BiH instalirala vlast koja im odgovara – čak i oni pružaju otpor, čak ni oni nijesu spremni da učine baš sve što se od njih traži. Devedesetih su Bošnjaci u BiH odbili da nestanu, odbili da dozvole rastakanje BiH, a to su ozbilni argumenti koji govore u prilog opstanka te države.

Za razliku od njih, Crna Gora se predala.

POBJEDA: Tako je srušen stari mit o Crnogorcima kao junacima. 

Nikolaidis: Problem sa državom i zajednicom koncipiranom kao vojni logor je u tome što u vojnom logoru nemate kulturu. Ako vojni logor jednom padne, pao je zauvijek. Zašto? Zato što ne ostaje ništa što može očuvati čak ni sjećanje na tu zajednicu. Upravo se to desilo Crnoj Gori, u kojoj se suočavamo i sa problemom slabih integrativnih faktora. Kao kulturni centar, Cetinje danas doseže do predgrađa Podgorice, ne dalje. I više se ne spušta u Budvu.

Učili smo i sa divljenjem pričali o tome da su naši preci, braneći slobodu, slova iz štamparije pretapali u metke. Možda bi bilo bolje da su štampali više knjiga.

ČETVRTA METASTAZA TURBOFOLKA

POBJEDA: Pobjeda je nedavno objavila istraživanje koje pokazuje da osamdeset procenata mladih Nikšićana nikada nije bilo u pozorištu, u muzeju ili galeriji. Brine li Vas taj podatak?

Nikolaidis: Riječ je o digitalnoj generaciji, koja nigdje ne ide, sve radi preko aplikacija. Možda bi i to trebalo uzeti u obzir.

Sa druge strane, kad čujem da će se "Crna Gora izvući", pitam – zašto bi se, pobogu, izvukla, koje će je to snage izvući?… Borislav Pekić, Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski tri su najveća pisca koja su pisala na našim jezicima. Od njih trojice, dvojica su srpski pisci. Ipak, Srbi region nijesu osvojili i pobijedili pomoću svojih pisaca i umjetnika; pobijedili su nas produktom Lepe Brene i Bobe Živojinovića. I to je napunilo pet "Arena" u Zagrebu. Naravno, govorim o četvrtoj metastazi turbofolka.

POBJEDA: Tu metastazu turbofolka slušaju mladi Podgoričani, koji su u inostranstvu završili najbolje fakultete. Danju se bore protiv "srpskog sveta", a noću, po crnogorskim sodomama i gomorama, poraze slave uz estetiku srpskog fašizma. Što je to?

Nikolaidis: U periodu 1991/92. pohađao sam Prvu sarajevsku gimnaziju, koju su, na primjer, pohađali Ivo Andrić i tri od sedam sekretara SKOJ-a. To je pisalo na ulaznoj tabli škole. U mom društvu, ne da nisam poznavao nikoga ko sluša narodnu muziku, nego je bilo sramota reći da slušaš U2. I U2 su bili ispod crte.

Prošle ili pretprošle godine maturanti iste gimnazije završetak školske godine slavili su u dvorištu, uz Cecu, koja je, u odnosu na pomenutu četvrtu metastazu turbofolka, Marija Kalas. I to je taj odron. Koji se, kad krene, ne zaustavlja. Ako moja generacija, odgojena na elitnoj kulturi, kao i na alternativnoj popularnoj kulturi, na pričama o bratstvu i jedinstvu nije uspjela spriječiti klanicu devedesetih, kako mislite da se nove generacije, odgojene na kulturi koja je direktan proizvod rata, nacionalizma i fašizma, mogu suprotstaviti novom fašizmu? Pa, njih su stvorili rat, nacionalizam i fašizam, zašto bi se protiv toga borili?

Sjećam se da sam 21. maja 2006. u Karveru čekao rezultate referenduma. Veselili smo se, sa nama su slavili neki momci iz Baskije. Kasnije sam sjeo u kola, pošao prema centru, prošao pored "Granda" i "Maše". Tamo su sjedjeli pobjednici, treštala je muzika, pjevalo se "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine".

Ovo je gotovo, posmislio sam. I bilo je gotovo.

PARADOKS TOLERANCIJE

POBJEDA: Proteklu su godinu obilježili brutalni napadi na žene. Poslanici Aleksandri Vuković Kuč je, na primjer, tokom jednog od posljednjih zasijedanja Skupštine, Milan Knežević navodno prijetio da će joj ”slomiti nos”. Istovremeno, sočno je opsovao ostatak opozicije, koja, gle čuda, nije reagovala. Zašto je vlast tako agresivna? 

Nikolaidis: Istorija nas uči da je demokratska igra gotova čim fašisti jednom osvoje vlast. Fašisti, naime, demokratiju vide ne kao proceduru u kojoj će biti spremni mirno predati vlast, već kao slabost koja im omogućava da tu vlast osvoje.

Nažalost, u Crnoj Gori su pobijedili fašisti. U tom smislu, imam lošu vijest za sve poštovaoce demokratskih procedura: znate li kad će se DPS vratiti na vlast? Onda kada budu imali poslanički klub koji će, kada se nešto slično dogodi, slomiti i Kneževića i kompletan poslanički klub koalicije kojoj pripada. Dakle, fizički, baš onako kako su se oni sa njima brutalno obračunavali i u Budvi i na drugim mjestima.