Ana Kobelja: Pinokio, klavir i balet

Ana Kobelja mlada je sarajevska profesorica i muzičarka. Rođena je u Bijeljini, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, odsjek za klavir u klasi Svetlane Chlaidze. Trenutno radi kao korepetitor baleta u Osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi Novo Sarajevo.

Radiosarajevo.ba: Šta je zapravo posao korepetitora?
Ana Kobelja: Korepetitor je ustvari klavirska pratnja. Ja pratim balerine, odnosno sviram im vježbe na času te male gudače, sviram im dionice orkestra na klaviru.

Radiosarajevo.ba: Sviraš li još nešto osim klavira?
Kobelja: Pa, znam svirati violinu, doboš, džembe, francusku harmoniku, a učila sam svirati i saksofon u okviru akademije. Većinu toga nisam ni znala da znam svirati, ali kada sam probala – išlo je.

Radiosarajevo.ba: Radila si na predstavi Pinokio u nevolji, o čemu se radilo?
Kobelja: To je predstava Aparat teatra koji su osnovali Aleš Kurt i Belma Lizde-Kurt. Belma je režirala predstavu i to joj je prvo rediteljsko djelo. Predstava je neki vid obrazovnog programa za škole i izvodi se po cijeloj BiH, a govori o problemima djece u odrastanju. U biti je to priča o izgubljenom dječaku koji nailazi na raznorazne probleme - poput zlostavljanja životinja, pokušaja pljačke od strane mačka i lisice, izgubljenosti… Pinokio kroz sve to prolazi, da bi na kraju shvatio da treba da pronađe svog oca i da mora u školu da se obrazuje. Imali smo jako puno predstava po Sarajevu, po raznim općinama. Bili smo u Mostaru, Cazinu, itd., a od septembra bi smo trebali krenuti dalje.

Radiosarajevo.ba: Spomenula si problem zlostavljanja životinja, na koji način se predstava bavi tim problemom?
Kobelja: Pinokio nailazi na starog psa kojeg je gospodar zarobio i ostavio, gladnog i bespomoćnog. Pas moli Pinokija da ga oslobodi, a zauzvrat će mu on pomoći nekada u životu. I zaista, kada Pinokija uhvati ribar i želi da ga pojede – pas nailazi i oslobodi ga. To bi trebalo da pokaže kako smo tu da pomažemo jedni drugima. Predstava je puna poučnih narodnih poslovica i mudrosti.

Zanimljivo je da je puno roditelja, koji su sa djecom gledali predstavu, reklo da to nije samo predstava za djecu već i o odnosu roditelja prema djeci. Mnogi su od njih zaboravili kako je biti dijete i trebalo ih je podsjetiti na to. Aleš je pisao tekst i pisao tako da ne bude klasična priča o Pinokiju, već i da bude edukativna.

Ja u predstavi cijelo vrijeme sviram. Imamo snimljene songove koje su pisali Hamo i Nečko iz konvoja. Na tih njihovih pet-šest songova, ja sam dodavala Debussyja, Rachmaninoffa, pa čak i jednu temu od Peppersa. To je na kraju potpisano kao autorsko djelo Kurta Kobelje – Kurtov tekst i moja muzika (smijeh). Zapravo se radi o temi iz Rachmaninoffovog Preludija, za koji smo kasnije skontali da su je i Peppersi uzeli i ubrzali. Ja sam ta koja je cijelo vrijeme okrenuta leđima publici, svira i prati cijelu predstavu, a svaki put se iznova smijem i uživam. Muzika traje cijelo vrijeme. Čak i glumci sviraju, a svi pjevamo.

Radiosarajevo.ba: Pored ove predstave, je li bilo još nekih javnih nastupa?
Kobelja: Svirala sam dvije godina na Brijunima, u Ulysses teatru. Svirala sam u školama, predstavama, Srebrenici… Svirala sam i jednu turneju u orkestru Winds of Change, sa Muzičarima bez granica.

Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do Winds of Change?
Kobelja: Pa, došao je jedan dirigent i napravio orkestar ovdje. Radili smo obrade makedonskih pjesama, sevdalinki, klasike… Orkestar su činili studenti i učenici srednje škole te nas troje-četvero profesora. Održali smo koncerte u Sarajevu, pa smo svi zajedno otišli u Amsterdam. Tamo smo svirali u Concertgebouw, koji važi za najveću koncertnu dvoranu, gdje je priređena i, kao, ciganska svadba. Tu je bila i Esma Redžepova sa svojim muzičarima, a održane su i tri prave svadbe, gdje je vijećnik Amsterdama vjenčao dvije žene, jedan stariji par i jedan mlađi. Također, svirao je i njihov kraljevski duvački orkestar.

Radiosarajevo.ba: Jesi li šta snimala?
Kobelja: Pa, radila sam pet godina u muzičkoj školi u Pavarotti centru u Mostaru, tako da sam svirala i kao studijski muzičar kada je trebalo. Tada se u Mostaru sastavio i bend Secret Garden koji su činili razni mostarski muzičari. Snimili smo obradu Light my fire, koju pjeva jedna super djevojčica, Anja Rikalo. Snimljen je i spot, ali još nije objavljen. Snimila sam čak jednu stvar sa Amelom Ćurićem (smijeh)… Dok sam studirala, Protest bend me zvao da sviram s njima, ali su mi bili previše neozbiljni pa smo se samo družili (smijeh)…  Nemam svojih djela, sviram po notama, uglavnom ozbiljnu muziku.

Radiosarajevo.ba: U budućnosti, planiraš li se i dalje baviti prosvjetom ili svirati?
Kobelja: Mislim ostati u prosvjeti. To mi je san otkako sam se upisala u muzičku školu, gdje sam imala divnu profesoricu i uvijek sam htjela da budem kao ona. Uvijek mi je bila želja da budem profesorica klavira i otvorim svoju privatnu školu, međutim situacija je kakva jeste. Također, muzika u teatru mi je jedna od ljubavi i voljela bih se i time baviti.

Radiosarajevo.ba: Jesi li, osim Pinokija, radila još nešto za teatar?
Kobelja: Jesam, na Brijunima sam radila na Shakespearovom Kralju Liru. To je super predstava koja traje četiri i po sata i ide se brodom do Malih Brijuna. Na brodu sam svirala klavir, pa poslije uz orkestar, a onda solo na kulama. Naporno je, puno se hoda, ali je nezaboravno iskustvo. Također, svirala sam i u baletskom studiju u Narodnom pozorištu, korepeticiju za niže razrede i ove pred srednju školu.