Ugledni Guardian o filmu 'Kiss the future': Kako su Bono i U2 sačuvali nadu u opkoljenom Sarajevu

Peter Bradshaw, britanski pisac i filmski kritičar prisustvovao je sinoćnjoj premijer filma Kiss the Future na Berlinaleu te je objavio recenziju na uglednom The Guardianu.

Od mogućih pet, Bradshaw je filmu dao četiri zvjezdice, a tekst je objavio pod naslovom kako su "Bono i U2 održali nadu u Sarajevu".

Dokumentarni film Kiss the Future je režirao Nenad Čičin-Šain (The Time Being), scenarista je Bill S. Carter (Miss Sarajevo), po ideji Čičin-Šaina i Cartera. Kiss the Future prikazuje život urbane zajednice u opkoljenom gradu, televizijskih profesionalaca okupljenih oko emisije Rat Art, mladih ljudi koji su upućeni jedni na druge u vrijeme kada ljubav postaje čin prkosa, a rok i pank muzika inspirišu i odvlače pažnju od svakodnevne noćne more granata i snajpera. Producenti filma su Matt Damon i Ben Affleck za Pearl Street Films, te Sarah Anthony za Good Wolves Productions.

Bradshaw u tekstu navodi kako, i 30 godina poslije, "bosanski rat još uvijek ima moć užasnuti, s genocidnim masakrima i koncentracijskim logorima u srcu Europe, iako su međunarodni čelnici svečano izjavili svoju odlučnost da se noćna mora iz Drugog svjetskog rata nikada više neće ponoviti". 

"Dokumentarac Nenada Čičin-Šaina daje nam neslužbeni, nelicencirani pogled na noćnu moru Sarajeva i način na koji je rock muzika održavala ljude i nadu na životu: svirke i diskoteke koje su se događale u razorenim sarajevskim garažama i skloništima, dok je rat bjesnio 'na površini'.

Također govori priču o samouvjerenom američkom novinaru i redatelju po imenu Bill Carter, članu grupe humanitarnih radnika, muzičara i umjetnika u Sarajevu, koji je bio naelektriziran ugledavši Bona iz U2 na MTV-u kako govori o bosanskom ratu. Uz nevjerojatnu upornost, Carter je dobio intervju s Bonom za bosansku TV (...) i konačno inspirirao bend da održi ogroman koncert u Sarajevu 1997, nakon Daytonskog mirovnog sporazuma.

Ljudi koji su intervjuirani vjeruju da je bosanski rat ispravno završio tek kada je Bono izašao na pozornicu i povikao: 'Jebeš prošlost, poljubi budućnost!'", napisao je Bradshaw

Dokumentarac je, nastavio je on, zanimljiv podsjetnik da je upravo ta "naivna, ahistorična, neodrasla kvaliteta rock muzike, njena mladost, njena bezobraznost, njezin idealizam, ono što ju je učinilo tako moćnom i tako uključivom".

"Možda nije bilo mjesta u ovom dokumentarcu da se to kaže, ali važno je shvatiti koliko je riječ 'Sarajevo' plašila geopolitičke klase: pomisao da bi intervencija riskirala ponavljanje augusta 1914. Kako se pokazalo, jedan od razloga zašto je aktivnost zapadne vojske bila moguća je i to što je Rusija bila previše demoralizirana kolapsom komunizma da bi odgovorila u interesu svog tradicionalnog saveznika: Srba.

Što nas dovodi do toga kakva je bila ta budućnost koju su svi ljubili na onom velikom i euforičnom koncertu U2 u Sarajevu. Mračan odgovor očit je prije nego što ga film eksplicitno postavi u završnoj montaži. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević pružio je model ratobornog etničkog fašizma i tiranije otimanja zemlje koji je sada uveliko prisvojio Vladimir Putin. Jedan sagovornik kaže da je sarajevski koncert opet potreban, ali svi zastanemo nakon misli da se on može održati tek nakon završetka rata. Ovaj film je vremenska kapsula nedavne tragične prošlosti Europe", zaključio je Bradshaw.

Njegovu recenziju možete pročitati OVDJE.