'Treći raj' Michelangela Pistoletta organizira okupljanje 'Planeta Sarajevo'

Svjetski poznati savremeni umjetnik Michelanghelo Pistoletto, predstavio je 2017.  godine u Sarajevu svoj globalni projekt "Treći raj". Na taj način, Sarajevo je postalo dijelom velike porodice metropola u kojima je ovaj umjetnik ostavio svoj pečat, uobličen kroz znak beskonačno. 

Sarajevonije slučajno izabrano za Treći raj, kao mjesto multireligijske i svjetovne meditacije.

"Postojala su dva raja: prvo je bio prirodni raj, a potom su ljudska bića pojela jabuku koja je simbol svijeta i prešli su u vještački svijet. To su dva raja. Jabuka više nije prirodna nego je artificijelnog karaktera. Tehnologija koja je došla veliki je napredak, ali i prijetnja da će uništiti prirodni raj. Zato je potreban treći raj koji će objediniti dva raja i biti raj u kojem će se stvarati umjetnost. Treći raj je sačinjen od onih koji su svjesni da je potrebno ući u novi svijet", glasi umjetnikov manifest povodom trećeg raja. 

U susret otvaranju Sarajevske Zime i u osvit EYOF - a, treći raj poziva kulturne radnike i publiku da se večeras između 18,15 i 18,30 okupe na trgu Susan Sontag - platou ispred Narodnog pozorišta, na susretu nazvanom "Planeta Sarajevo". 

Tim povodom, na Facebook grupi Planeta Sarajevo stoji sljedeći poziv:  

"Nemam plan, nemam projekat, nemam budžet, ne obećavam promociju, ne afirmiram sebe, molim za vas. Nemam finansijera, nemam pokrovitelja, niti partnera. Ne pripadam nikome sem nama. Ne znam ko smo mi. Osjećam da tako treba. Ne razumijem zašto, ne tražim da shvatim. Nemam ni vremena, stoga, nemam ni rok. Ne osjećam pritisak jer nemam sve gore apostrofirano. Imam samo neobično snažnu želju da vas vidim u što većem broju. Svaki od vas predstavlja cijelu planetu. Planetu tebe.

Imam brige, razočaranja dnevna, tuge i strah od sutra. Imam prijatelje bliske koji u ovom trenutku plaču zbog najvećeg gubitka, odlaska najmilijih. Imam njihove tuge i strahove, potonoće u duboki žal za svime što je prošlo. Imam i strah od neizvijesnosti. Imam i ljubav, ne znam otkuda tako veliku. Imam radost, jer nisam sama. Svi ste tu. Svako od nas ima problem. Ovaj ili onaj. Dnevni ili dugotrajni. Rješiv ili uopšte nerješiv. Svako od nas vjeruje da ga drugi ne razumije, jer nema vremena da bi se o svemu razgovaralo. Nema vremena za ljubav, za okupljanje, nema vremena za rezignaciju, kao ni za revoluciju. Vrijeme neumitno ističe i tu smo na sasvim neizvjesno vrijeme.

Ali, imamo sad. Imamo vrijeme koje nismo definirali. Imamo sutra sa kojim ne znamo šta bismo. Imamo jučer na koje se ponosimo. Imamo predrage ljude koje više nemamo među nama, ali imamo sa sobom, i duboko u nama. Ovo nije običan grad. Ovo je grad koji diše. Grad kome se radujemo i od koga ne dižemo ruke. Ovo je grad u kome smo mi. U kome ostajemo. Imamo grad i imamo sada, imamo nas. Imamo i drage ljude u bolnici, imamo i starije sugrađane u domovima, vlastitim ili onim kolektivnim. Imamo umjetnike na svakom koraku. Imamo i one koje smo zaboravili, jer su zatvoreni u kućama i kontempliraju. Vjeruju da su zaboravljeni, a zapravo nisu. Nemamo vremena da ih se prisjetimo, ali imamo ljubav i poštovanje. Divimo se djelu kada se osamimo. Kada sami kontempliramo.

Divimo se jedni drugima, ali to nije manifestno. Da bi bilo vjerujem da se trebamo okupiti i pogledati jedne druge u oči. Vjerujem da trebamo stati. Na tren. Na samo jedan jedini tren. Sami ništa ne možemo napraviti. Trebamo publiku. Trebamo ju animirati. Stoga, nismo ljudi ako ne nudimo sadržaj i ne primimamo reakcije. Na dnevnoj osnovi komuniciramo sa desetinama ljudi. Često, bezsadržajno, potrebe ili forme radi.

Imamo mikrosvjetove u koje smo se skirli. Tu se osjećamo najbolje i zaštićeno. Uvela bih u ovaj diskurs konfort-zonu, ali vjerujem da ću zapasti u jedan od klišea svakodnevnog vokabulara koji je postao platformom za identificiranje aktualnih fenomena svih nas skupa.

Rekla sam, nemam plan, nemam cilj, ovo nije društveni eksperiment. Ne trudim se potvrditi tezu koju nisam ni postavila. Samo bih željela vidjeti nas. Budući da nemam konkretan cilj niti razlog za to, i da se izlažem mogućoj anatemi radi uznemiravanja javnosti, trčim u rizik od izostanka jedne željene radosti. „Čovjek živi dok ima radosti“, jedan usamljeni književnik citirao je jednog drugog velikog književnika prije par dana. Hrabri su oni koji promišljaju i trče u ideal, posežući za njime, ne oni koji ga realiziraju.

Stoga, mene niko nikada nije pozvao na tako spontano okupljanje. Došla bih da jeste.

Sada ja pozivam vas. Na pola sata ispred Narodnog pozorišta Sarajevo, na Trg Susan Sontag. Sutra, četvrtak 7. februar 2019. u 18h. Otkud hrabrost? Darovao mi ju je Pistoletto, humanista sa sjajem u očima i suzama u istim, nakon što nas je vidio okupljene na Trgu Skenderija i potom u dokumentarnom filmu snimanom o njemu. Pistoletto vjeruje u Sarajevo više nego mi sami. Poznaje svaku sredinu na planeti i smatra da i dalje nema tako čarobnog grada kao što je naš. Bez ikakve namjere da budem pretenciozna, uz sve mane koje nas definiraju posebno od početka 90-tih, duboko sam uvjerena da uistinu jesmo živi grad. Da grad definira zasebno biće. Da je Sarajevo biće za sebe. Koliko nas je samo otišlo iz grada i nikada nije napustilo isti. Koliko stihova, paragrafa, foto/video zapisa i zamaha kistom ili olovkom inspirira Sarajevo na dnevnoj osnovi. Koliko nas se bavi Sarajevom i u najtežim okolnostima, privatnim ili društvenim, emotivnim ili političkim, socijalnim ili egzistencijalnim. Iz njegovog srca ili sa mjesta na koje su se sklonili.

Neću poantirati, ne usuđujem se, hoću samo reći da je potrebno napraviti iskorak u hrabrosti i osvješćivanju nas. Sve na svijetu je podnošljivije toliko puta koliko u sagovornicima naiđemo na istomišljenike. Jedan od njih, naš savremenik, rekao je još prije 10-ak godina, da je ovo prekrasan grad u kome bi Bašeskija i danas zapis o izuzetnom gradu načinio. Govorio je o našim savremenicima. Veličao prethodnike, ali i potcrtavao značaj živućih savremenika. Od tog trenutka, spremam se napraviti zapis o Sarajevu, ne nastojeći plagirati hroničara nego voditi se njegovim djelom. Drugi savremenik je rekao prije samo par dana, da je bišao cijeli svijet, udaljavajući se od BiH nesvejesno, idući za poslom, i da je u posljednje vrijeme opet naišao na BiH kao na predmet divljenja i zaključio da je ovdje ipak prekrasno i najljepše. Koliko ljudi je čulo taj intervju? Ja jesam, identificirajući tako neumitnu istinu: ovaj grad je corpus separatum i ima srce i dušu sačinjenu od naše ukupnosti. Da bi isto kucalo, povremeno se trebamo okupiti i dati mu i lil. Jer, ovo je Planeta Sarajevo. Neće mi zamjeriti Pjesnik što koristim njegovu sintagmu, pjesnici i jesu tu da nas inspiriraju.

Grlim vas sve pojedinačno i u vašoj ukupnosti.
Jedna od vas - Gaia Ishaković"