Svjetski dan teatra za djecu i mlade: Predstava 'Lutkina kuća' na Memorijalnoj sceni 2532

Svjetski dan teatra za djecu i mlade obilježava se danas, 20. marta. Tim povodom, kako je to i običaj, poruku je napisala predsjednica ASSITEJ International Sue Giles. Ovaj dan odvija se pod motom "Odvedite dijete u teatar danas ili dovedite teatar djetetu danas!" 

Tim povodom večeras će čitanjem poruke na Memorijalnoj sceni 2532 biti otvoren MAT fest broj 14. Publika će imati priliku pogledati treću izvedbu predstave Lutkina kuća koja je rađena po motivima istoimene drame Henrika Ibsena.

Predstavu je režirao Sead Đulić, a u predstavi igraju: Emina Bostandžić, Aljoša Golo, Nejla Hodžić, Lejla Jazvin, Arduana Macić, Nađa Pajić, Lana Remetić, Hana Repeša, Teo Sandžaktar-Bijedić, Emana Tabaković i Sarah Zlomušica.

Predstava na klasičnom dramskom tekstu propituje muško ženske odnose danas i položaj žene u tim odnosima, ali i pokušava dokučiti odgovor na brojna pitanja u tim odnosima kao što su sloboda, ravnopravnost, jednake mogućnosti i slično. Predstava se igra na Memorijalnoj sceni 2532 sa početkom u 20,00 sati.

Ovogodišnja poruka u povodu Svjetskog dana teatra za djecu i mlade glasi:

"Cilj ove kampanje je omogućiti pristup teatru i izvedbama svoj djeci i mladima. Prepoznavanjem uloge odraslih u tome imamo dvostruki fokus: ulogu odrasle osobe koja brine o djetetu ili mladoj osobi, onoga ko omogućuje njihov pristup kulturi; i ulogu umjetnika koji stvaraju djela koja mogu dosegnuti djecu i mlade gdje god se nalazili.

Ovaj dan – 20. marta 2024. – trenutak je fokusa za naše članove diljem svijeta kako bi pogledali što se događa u našem sektoru, u našim društvima i među našom publikom. Kao globalno udruženje koje radi na unifikaciji praktičara i zalažemo se za prava djece i mladih na umjetnost i kulturu, moramo postaviti pitanja koja nas sve pogađaju. Zagovaranje znači gledanje izvan našeg vlastitog kruga utjecaja i osobne brige. To je način otvaranja većih pitanja koja se odnose na ljudska prava i vrijednost djece i mladih u našim vlastitim kontekstima i u odnosu na svijet. Što je ono što imamo zajedničko u svakom kontekstu?

Vjerujemo u moć teatra i izvedbe. Pruža nam istraživanje ideja koje proširuju ono čemu svjedočimo i razumijemo na druge dijelove mozga, srca i duha. Omogućuje nam ljudsku povezanost. Inspirira fantaziju i maštu i bavi se nemogućim temama s igrom i srcem. Uključuje mlade ljude u empatičnu razmjenu koja omogućuje individualnu i kolektivnu transformaciju. Koristi sve inteligencije. Koristi sva osjetila kako bi stvorila čudo i poticala razmišljanje. To je ono što radimo diljem svijeta, gdje god se naši članovi okupljaju, i to činimo s ekspertizom, vještinom i izumom. To radimo na ulicama i u velikim teatarskim kućama, u školama i domovima te na pozornicama. Stvaramo izvedbe za, s, od i o djeci i mladima, gdje god se nalazili. Djeca i mladi trebaju teatar i izvedbu, a zbog njihove nedostatne moći, trebaju odrasle osobe koje im pomažu da to dožive.

Dok se ovaj Svjetski dan teatra približava, duboko smo svjesni rada koji se odvija u našem sektoru za i s mladima i obiteljima koje su žrtve rata, terora, političkih i obiteljskih sukoba, siromaštva, nasilja, raseljenja i beskućništva, diskriminacije. Neki su se pitali 'Kako još uvijek možemo govoriti o budućnosti teatra i izvedbe u ovom svijetu? Što to znači osim tragedije i nepravde koja nas okružuje?' Vjerujem da kroz stvaranje teatra i izvedbe za i s djecom i mladima neprekidno sudjelujemo u činu nade.

Naša umjetnička forma nudi interpretaciju i izravnu povezanost s temama i situacijama s kojima se djeca susreću u svakodnevnom životu i koje im mogu govoriti glasom koji sluša i razumije. Njihovo promišljanje o vlastitom položaju olakšava se zbog onoga što možemo otvoriti na siguran način, nudeći istinu uz mogućnost i zamisliti budućnost ili put koji može potaknuti ideje mladih ljudi o tome što bi moglo biti drugačije. Čin stvaranja je nada.

Za nas kao umjetnike, i za nas kao odrasle osobe koje omogućuju djeci i mladima pristup umjetnosti, kulturi i kreativnosti, važno je postavljati pitanja. Bez primjećivanja i validiranja njihove stručnosti u igri i područjima mašte, bez priča i mogućnosti bijega, zabave i radosti, bez istraživanja ljubaznosti i ljudskosti koja dolazi s ovom publikom, možemo li razumjeti sebe? Bez razvoja stvarne agencije i sudjelovanja djece i mladih, možemo li zadržati vlastitu nadu?

Možda sada moramo shvatiti da sve nije samo na nama, i hodajući uz djecu i mlade ljude možemo prepoznati i crpiti snagu iz moći njihove mašte i prirođenog, instinktivnog osjećaja mogućnosti".