Slovenačka 'Konferencija ptica': Predstava koja nas je uvukla u sebe

Tekst pjesnika, hagiografera i teorijskog sufiste Fariduddina Attara sarajevskoj je publici poznat odranije, kroz predstavu Koncert ptica Aleša Kurta (u kojoj je Dževad Karahasan tretirao ovaj tekst zajedno sa Aristofanovim Pticama).

Stoga nam je bilo još zanimljivije gledati Konferenciju ptica, Jeana-Claudea Carrierea, nadahnuto uprizorenje redateljice Nine Rajić Kranjac u produkciji Glej teatra, na sceni SARTR-a, u kasne sate drugog dana Festivala MESS. 

Redateljica se već na početku predstave, a potom još nekoliko puta, u duhu dobre domaćice obraća publici, čime u startu ostvaruje atmosferu neposrednosti i prisnosti. Ovo se nastavlja i kroz igru glumaca koji u sva tri dijela ovog 135 minuta dugog komada ostvaruju čvrstu, sli neopterećujuću vezu sa publikom.

Tekst mistika iz 12 stoljeća univerzalan je i bezvremenski, a govori o mukotrpnom putovanju preko pustinje i sedam dolina kako bi se došlo do spoznaje. Maštovit  i nepretenciozan redateljcin pristup uz sjajnu glumačku igru odiše optimizmom, nepretencioznošću i ljudskošću, okrunjen veoma originalnim i ugodnim  završetkom predstave u kojem smo svi učestvovali. 

Promišljeno korištenje muzike i zvuka, scenografija svedena na perzijske ćilime koja je istovremeno i minimalistička i raskošna, rijetko pristuni, ali s mnogo duha odabrani rekviziti poput patlidžana ili plavog sladoleda,  upotpunjuju ovu predstavu i daju joj karakter i upečatljivost.