Slaviša Grubiša uoči predstave 'Smrt u Dubrovniku': Prelako i prečesto se ovdje hvatamo za oružje

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo večeras će, 31. augusta, predstavom Smrt u Dubrovniku početi ovogodišnji Sarajevo Fest.

Predstava, autora i reditelja Petra Pejakovića, snažna je i emotivna priča koja se bavi bombardovanjem Dubrovnika 1991. godine, donoseći pitanja ličnog i kolektivnog sjećanja, posljedica rata i potrebe da se kroz umjetnost razumiju događaji koji su obilježili jednu generaciju. U predstavi igraju Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović.

Smrt u Dubrovniku nastala je na osnovu više od 30 svjedočanstava ljudi koji su govorili o ratu u Dubrovniku i njegovoj okolini, a portal Radiosarajevo.ba je uoči predstave koja je umjetnički pohod protiv dominantne kulture zaborava i laži razgovarao sa Slavišom Grubišom.

Suočavanje s činjenicama

Našeg sagovornika na početku pitamo kako se glumac priprema za ulogu kada zna da iza teksta koji izgovara ne stoji samo fikcija, nego stvarno ljudsko iskustvo?

"Jako je specifična priprema za jednu ovakvu ne samo ulogu nego predstavu uopšte. Skoro da mogu reći da ne postoji neki poseban metod, način, ritual. Bilo je potrebno psihički podnijeti sve te užasne priče za koje ste svjesni da su se desile u bliskoj prošlosti. Suočiti se sa činjenicom da su akteri pripadnici tvog naroda. Trebalo je želucu vremena da svari sva ta svjedočanstva. Ključno je bilo vrijeme, zato smo i radili na predstavi više od godinu dana", veli otvoreno naš sagovornik. 

Zanimalo nas je i koliko se u ovakvoj predstavi glumac može sakriti iza lika? Postoji li trenutak kada glumac prestaje "igrati" i postaje samo čovjek koji svjedoči tuđoj priči?

"Poenta je da nema skrivanja i nije tuđa priča. Priča je svih nas i predugo se skrivala. Evo, pojavili su se neki ljudi koji su odlučili svoje teške životne priče da podijele i da na taj način pomognu ozdravljenju čitavog regiona, tako da bi svako skrivanje, pa i glumačko bilo pogrešan put. Tokom rada na predstavi, tokom samih proba, imali smo priliku, mi kao glumci, da razgovaramo sa učesnicima tih dogadjaja o kojima pričamo u predstavi. To su rijetke prilike za glumca, da na taj način, praktično iz prve ruke čujemo te priče i od tada je teško ostaviti sve to na sceni. Ostane sve to u čovjeku kao svjesnom biću. To nam je cilj i svakog igranja, da ostane u svakom gledaocu, da se ne bi nešto slično ponovilo bilo gdje i bilo kada na ovim prostorima", stava je Grubiša. 

Ne pričamo jedni s drugima

Predstava se otvoreno suprotstavlja onome što autori nazivaju kulturom zaborava i laži. Zašto nam je, pitamo kad već razgovaramo otvoreno, ponekad lakše zaboraviti nego se zaista suočiti s prošlošću i šta je teže: govoriti o prošlosti koju svi pamte ili o prošlosti o kojoj se šuti?

"Mislim da je u pitanju sramota. Svako u duši, kad popriča sam sa sobom, zna i osjeća kad radi dobro, a kad radi loše. Zato je lakše zaboraviti, ili, bolje reći, truditi se da se zaboravi, jer nisam siguran da je to baš moguće. Ne znam o kojoj prošlosti je teže govoriti, ali znam da je ljekovito u oba slučaja", odgovara ovaj glumac, rođen u Podgorici 1984. godine. 

Autori predstave upozoravaju da nesuočavanje sa stvarnom prošlošću može biti preduslov da se ona ponovi. Pitamo Grubišu koliko smo, kao društva ovog prostora, zaista naučili iz prošlosti, a koliko smo samo "naučili" kako da o njoj najčešće ne razgovaramo? 

"Nažalost mislim da nismo mnogo toga naučili. Previše lako i previše često se na ovim prostorima hvatamo za oružje. Ne pričamo jedni sa drugima. Ne govorimo o svojim zločinima već najčešće samo o tuđim. Sama činjenica da svaka strana ima zvanično svoju verziju priče, u udžbenicima historije dovoljno govori da nismo mnogo odmakli od ratnih vremena", komentira Grubiša. 

'Svi su urezani u mom biću'

Da Smrt u Dubrovniku mora opisati jednom rečenicom nekome ko ne zna ništa o predstavi, Grubiša bi mu/joj rekao: "Citirao bih Đorđa Balaševića: 'Za pametnog čovjeka svaki rat je unaprijed izgubljen'." O liku, a da ne pokvari ono što bi publika trebala sama otkriti u predstavi, Grubiša nam otkriva: "Predstava je rađena u fragmentima tako da ne postoji razvoj lika od početka do kraja. U svakom slučaju svi likovi koje igram u ovoj predstavi, a neke od njih poznajem i lično jako dobro, već su ostali urezani u samom mom biću, duši ili gdje li već…" 

Za kraj, sagovornika pitamo šta bi volio da se dogodi u glavi jednog gledaoca nakon što izađe iz sale, da nešto nauči, da nešto preispita, da se naljuti, da poželi nešto dodatno istražiti… ili nešto treće?

"Volio bih da svaki pojedinac počne da razmislja o onome šta su njegovi uradili. Da to bude početna tačka svake priče o ratu. Zato smo i mi iz Crne Gore napravili baš ovu i ovakvu predstavu o napadu na Dubrovnik, o našoj sramoti", zaključuje Slaviša Grubiša razgovor za portal Radiosarajevo.ba.