Semezdin Mehmedinović: Kako su umjetnici pomogli održati živim Sarajevo za vrijeme opsade

Jedan od najznačajnijih bosanskohercgovačkih pisaca Semezdin Mehmedinović je u svom tekstu objavljenom na portalu Balkan Insight govorio o iskustvima umjetnika za vrijeme opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

Tekst Semezdina Mehmedinovića prenosimo u cijelosti i bez izmjena. 

"Opsada Sarajeva pripada drugačijoj vrsti ratovanja koju ranije nismo poznavali u Europi. Radilo se o stalnom zlostavljanju kroz izgladnjivanje i nasilje nad civilima, prvenstveno ubijanju granatiranjem i snajperima.

Prethodna ideja rata podrazumijevala je kod u kojem su postojale dvije suprotstavljene vojske. Znali smo i za rat u kojem je cilj bio ubiti civile vojnim sredstvima. Ali naše kolektivno shvatanje rata uvijek je u prvom planu imalo sukob vojski.

To se na neki način promijenilo u Sarajevu. Ono što se moglo vidjeti izvana bila je stalna patnja bezimenih civila - stalna slika zlostavljanih i ubijenih civila. Tada se nešto promijenilo.

U Sarajevu je postojala snažna potreba za normalnošću, za životom u kojem je očuvan neki oblik elementarnog dostojanstva. Kao rezultat toga, kulturni projekat koji se pojavio, potreba da umjetnici i pisci opišu svoju stvarnost kroz kreativni rad, značajno je ojačan već u prvoj godini opsade. Zahvaljujući postojanju nekih novih institucija, stvorenih tokom rata, slika naše stvarnosti u očima ljudi širom svijeta se promijenila.

Filmska produkcijska kuća SaGa snimala je filmove koji su vrlo brzo izlazili u inostranstvu, a ljudi su imali priliku da ih vide. Sjećam se, negdje 1993. godine, kada sam radio na nezavisnoj radio stanici Zid, imali smo projekat sa emisijama u kojima su ljudi iz SaGe opisivali svoj novi ratni rad, kao i oni iz Obala Art Centra, koji je u to vrijeme bio vrlo agilna kulturna institucija.

Jednog jutra pojavio se filmski režiser Srđan Vuletić, sretan jer je Werner Herzog pogledao njegov kratki film "Opekao sam noge" i bio je impresioniran, nakon čega je osjetio potrebu da pošalje poklon režiseru. Tako je u Sarajevo stigao sat koji je Herzog pripremio za Vuletića.

Naši tekstovi su dopirali do publike u inostranstvu i objavljivani su u uglednim časopisima. U toj potrebi za normalnošću, pozorišta su radila na novim predstavama i pokrenuto je Sarajevsko ratno pozorište, koje je imalo svoj stalni repertoar.

S druge strane, Obala se bavila raznim stvarima, od umjetničkih izložbi do okupljanja cijele grupe muzičara koji su za kratko vrijeme stvorili možda najzanimljiviju rock scenu u Sarajevu u njegovoj historiji.

To je izazvalo svojevrsni interes među umjetnicima u svijetu: tokom svoje europske turneje, bend U2 je bio direktno uključen u ratno Sarajevo i tokom svojih koncerata razgovarali su s lokalnim umjetnicima. Na taj način, svijetu je prenesena drugačija slika grada. Interes izvan Bosne je rastao, posebno među umjetnicima, za ono što se dešava u Sarajevu, te je u grad došao val važnih umjetnika iz svijeta. Ukupni kulturni projekat prisutan u gradu počeo je brzo rasti.

Velika stvar bio je dolazak američke spisateljice Susan Sontag u grad; tamo je provodila mjesece i radila sa sarajevskim glumcima. Nakon nje, došli su važni američki umjetnici, poput Joan Baez. Francuski umjetnici su slijedili nakon dolaska Francisa Bueba; to je postala svojevrsna stanica na koju su bili upućeni. Važan francuski režiser u to vrijeme, Leos Carax, također je neko vrijeme proveo u gradu. Počeli su pristizati i pisci i filozofi. Među njima je bio i Pascal Bruckner.

Učestvovali su u zajedničkim projektima s lokalnim umjetnicima. Sjećam se divne izložbe francuskog umjetnika Christiana Boltanskog na krovu zgrade u kojoj se nalazila Scena (pozornica).

Sjećam se i Čeha Jana Urbana. Prvi saradnik Vaclava Havela u Baršunastoj revoluciji bio je još jedan čest posjetitelj. Jednom je došao na ideju da umjetnici iz cijelog svijeta, stotine hiljada njih, doslovno dođu i oslobode grad od opsade.

Kulturni projekt Sarajeva imao je veliku snagu i bio je jedan od razloga zašto je Sarajevo preživjelo opsadu. Uostalom, radilo se o europskom gradu koji je, gledano iz perspektive zapadnih politika, bio prepušten na milost i nemilost sudbine – četiri godine zlostavljanja, koje je na kraju okončano. Slično napuštanje ne bi se moglo tako lako dogoditi drugom gradu u Europi.

Svakako, važnost kulturnog projekta na poseban način odredila je sudbinu grada. Tako smo se osjećali tokom opsade; jedan od važnih razloga za opstanak Sarajeva bila je upravo stalna prisutnost rata u javnim medijima širom svijeta. I strani novinari koji su ovdje boravili, brzo shvativši šta se dešava, predano su izvještavali o svim kulturnim događajima iz Sarajeva.

Snažna potreba za normalnošću progovarala je kroz djela ljudi koji su živjeli u Sarajevu. Zanimljivo je da se nakon završetka rata pojavila potreba za zaboravom i amnezijom, koja je vjerovatno projicirana izvana, ali i iznutra, proizašla iz potrebe da se takozvane zaraćene strane pomire i da se situacija u Bosni vrati u neku vrstu normalnosti.

Dvadeseti vijek, kraj jednog milenijuma, obilježilo je rušenje Vijećnice, gradske biblioteke i Orijentalnog instituta, granatama ispaljenim sa planine Trebević iznad Sarajeva, koje su imale jedan jasan cilj, uništenje sjećanja na grad. Nikada nisu u potpunosti restaurirane, što je posljedica te potrebe za zaboravom. Tužna je činjenica da knjige nisu vraćene u Vijećnicu. Proces zaborava u proteklih 30 ili više godina bio je izuzetno jak.

Budući da sam tokom rata provodio vrijeme sa Milomirom Kovačevićem, radeći zajedno u časopisu Dani, ponekad mi pošalje fotografiju iz rata u kojem nisam znao da sam. Pregleda svoju nevjerovatnu arhivu, pronađe tamo fotografiju i pošalje mi je. Proces zaborava naše nedavne prošlosti je toliko jak da sam shvatio da je moj boravak tokom opsade Sarajeva potpuno zaboravljen, a jedini dokaz da sam bio tamo još uvijek postoji samo u Kovačevićevim fotografijama. Mislim, opsada bi možda bila potpuno zaboravljena da nije bilo te nevjerovatne foto arhive koju je Milomir stvorio svojim fotoaparatom.

Zanimljivo je u vezi s tom arhivom to što u njoj dominira ono što je bilo najdominantnije u životima ljudi u to vrijeme, aktivnosti koje su bile najvidljivije. Dakle, prisustvo kulturnih događaja, dolasci važnih autora i umjetnika iz cijelog svijeta, projekti lokalnih umjetnika, sistematski su zabilježeni. Zaista osjećam da je jedini dokaz da sam postojao u ratu, da mi se to zapravo dogodilo, zabilježen u Milomirovim fotografijama.

Na taj način postaje očigledno da cijela historija opsade grada postoji preživljavanjem u njegovim fotografijama. Šteta je što u ovom gradu nema nijedno mjesto gdje su sva ta djela vidljiva. Šteta je što ovaj grad nema snage da prihvati svoju nedavnu historiju – i da je pokaže u svoj punoći", piše Mehmedinović.