Roman Jasmina Agića: Kako je Tito postao utočište za neizgovorenu ljubav djeda Sulejmana?

Svako od nas rođen je da ispravi neki dio izglobljenosti vlastitog vremena. Citat je to iz nekog sasvim drugog konteksta, ali primjenjev i na roman Jasmina Agića - Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena.

Na jednom planu odnosi se na samog glavnog lika, djeda Sulejmena, koji se, vođen sopstvenom vizijom slobode, priključuje Narodnooslobodilačkoj borbi. Na drugom se odnosi na autora, odnosno pripovjedača, unuka, koji ispravlja nepravdu djedove nemogućnosti da artikuliše ljubav prema svojoj supruzi Zineti, piše FTV. 

Roman donosi djedova svjedočenja o događajima tokom i nakon Narodnooslobodilačke borbe, ali neće ponuditi faktografski pouzdane podatke, već slavnu historiju svedenu na intimnu porodičnu priču iz avlije u selu Koraju. Najzanimljivija instanca romana je narator - unuk djeda Sulejmana, koji pripovijedanje o djedovom odnosu prema Titu počinje u sveznajućem maniru, ali sasvim brzo grotesknim opisivanjem pravi postmodernistički odmak, temeljeći svoju priču na igri fikcije i stvarnosti, neprestano odražavajući duhovit ton.

Prema djedu je naklonjen, ali prema njegovim mistifikacijama ironičan, pa će reći da djed nije imao problem s pićem, već je problem s djedovim pićem imala njegova supruga Zineta. A to piće, meka rakija, mediji je kroz koji se utvrđuje djedov gotovo metafizički odnos prema Titu.

Autor izbjegava glorifikaciju i ideološku mistifikaciju. Lik Maršala svodi na ljudski, sasvim ljudski nivo. Epohalna i historijski potpuno nepouzdana scena u priči nazvanoj "Djed i Tito u potoku peru noge" ogoljuje taj postupak. Kada Tito izvadi lijevu nogu iz vode, počne migoljiti prstima i kaže: “Kurije oči na oba mala prsta, jedino mi ova voda pomaže”.

Ovaj roman, dakle, nije ni hronika, ni biografija. Iako preuzima elemente tih žanrova, već autorov emotivni ulazak u lik djeda, kojemu pisuje vlastite interpretacije njegovog djelovanja i življenja. Pripovjedač do kraja romana postaje potpuno subjektivan akter koji ispravlja nepravdu djeda Sulejmana prema supruzi Zineti.

Inače, prvo je ženi u selu koja je odbacila feredžu i bila učesnica partizanskog pokreta. Upravo je ona bila jedan od Sulejmanovih ključnih motiva za ulazak u NOB. Svoje ljubavi prema Zineti djed je bio svjestan, ali nije to znao artikulisati. Već je, kako to uglavnom biva u patrijarhatu, sva svoja osjećanja u artikulaciji usmjerio ka nekom drugom, ka Maršalu.

Njemu namijenjeno, pred kraj života, djed unuku diktira pismo. Međutim, unuk shvata da pismo ljubavi i zahvale treba biti upućeno preminuloj supruzi Zineti, jer zna, kako i kaže, da je djed slobodu zamišljao kao bračnu zajednicu sa ženom koju obožava, a putešestvije, glad i žeđ bile su samo neminovnost, beznačajna etapa na putu do konačne slobode.

Knjiga je, zapravo, aktuelnija no što djeluje naizgled definisana kao hronika, jer djedova mistifikacija Tita oslikava i današnju gradnju mitova o slavnoj prošlosti i sugeriše koliko i danas  odnos prema toj prošlosti nije rašičšćen. Autor pričom o djedu ne gradi još jedan narativ koji potvrđuje taj mit, već prostor u kojem komunicira sa porodičnim naslijeđem i traži njegovo realno mjesto u poretku vlastitih vrijednosti.