Rikardo Druškić uoči velike izložbe: Vijećnica nosi traume, moji radovi pitaju šta radimo s njima

U Vijećnici, prostoru gdje se historija ne čita nego osjeća, a budućnost još nema oblik susrest će se svjetovi Rikarda Druškića. U petak, 26. decembra bit će otvorena izložba ovoj bosanskohercegovačkog umjetnika.

Njegov ciklus XANTEA 2502 nije samo izložba, nego složena unutrašnja mapa. Spoj autobiografije, mita, tehnologije i introspekcije. Smještena u sarajevsku Vijećnicu, simbol kolektivnog pamćenja i traume, XANTEA otvara dijalog između prošlosti i onoga što tek dolazi, bez patetike i bez bijega.

Za portal Radiosarajevo.ba Druškić je govorio uoči otvorenja izložbe, pričao je o sudaru vremena, ličnim lomovima i rastu tokom višegodišnjeg stvaralačkog procesa, odgovornosti umjetnika, granici između autora i publike, te o XANTEI kao ogledalu u kojem se prelamaju i pojedinačno i univerzalno.

"Vijećnica nije izabrana slučajno. To je prostor kolektivnog pamćenja i kolektivne traume, mjesto gdje se historija ne posmatra nego osjeća. Upravo zato mi je bilo važno da radovi iz futurističkog svijeta XANTEE uđu u dijalog s takvim prostorom. XANTEA ne bježi od prošlosti, ali ne želi ni da u njoj ostane zarobljena. Postaviti futuristički svijet u Vijećnicu znači suočiti prošlost i budućnost bez romantizacije. To je sudar vremena. Vijećnica nosi rane, a XANTEA postavlja pitanje šta radimo s tim ranama, da li ih stalno obnavljamo?", kazao je Druškić na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.

Dodao je da je za njega, kao autora, velika čast izlagati u Vijećnici, jednom od simbola Sarajeva, grada u kojem je odrastao.

"Taj prostor nosi težinu historije, ali i dostojanstvo trajanja, i zbog toga osjećam snažnu odgovornost prema mjestu u kojem se izložba dešava. Nadam se da će ova izložba opravdati povjerenje koje mi je ukazano time što mi je omogućeno da izlažem u Vijećnici i da će radovi uspostaviti iskren i smislen dijalog s prostorom, njegovim pamćenjem i ljudima koji u njega ulaze", iskren je bio Druškić.

Bijeg, upozorenje ili ogledalo našeg vremena

Naziv njegovog ciklusa je XANTEA 2502. Na momente zvuči kao godina, u drugom trenutku kao svijet za sebe, u trećem kao kod. Zato smo ga pitali šta je ustvari XANTEA - bijeg, upozorenje ili ogledalo našeg vremena? Ili nešto sasvim drugo?

"XANTEA 2502 na prvi pogled djeluje kao futuristički kod ili godina, ali u svojoj suštini ona je izrazito lična. Broj 2502 označava datum mog rođenja i time uvodi intimni ključ za čitanje cijelog ciklusa. XANTEA je prije svega autobiografski svijet, moj pokušaj da vlastiti emotivni i psihološki pejzaž prevedem u koherentnu vizuelnu i simboličku cjelinu.

Spoj prošlosti i budućnosti u XANTEI direktno oslikava kontradiktornost koja postoji u mom karakteru. S jedne strane, snažna vezanost za pamćenje, iskustvo i unutrašnje slojeve koji su se taložili kroz vrijeme, a s druge strane potreba da se ide naprijed, da se misli izvan poznatog i da se projektuje nešto što tek dolazi", istakao je Druškić.

Ta tenzija, rekao je, između onoga što je bilo i onoga što tek može biti nalazi se u samom jezgru XANTEE.

"Futuristički okvir mi ne služi kao bijeg, nego kao distanca potrebna za introspekciju. On mi omogućava da lična iskustva, unutrašnje konflikte, strahove i intuicije sagledam jasnije, bez doslovnosti i naracije koja bi ih svela na jednu dimenziju. XANTEA je slojevita i postoji na više nivoa svijesti, istovremeno kao unutrašnja mapa i kao otvoreni simbolički prostor.

Kroz Xanteu komuniciram i sa vanjskim svijetom. Lično i autobiografsko postaje sredstvo za univerzalno. Pitanja identiteta, slobodne volje, tehnologije, mita i svijesti ne dolaze iz teorije, nego iz unutrašnjeg iskustva. Roboti sa sviješću, umjetne inteligencije i mitološka bića nisu futuristička fikcija, nego simboli psiholoških i arhetipskih procesa koji oblikuju čovjeka", otkrio je Druškić.

Upravo zbog toga, dodao je, XANTEA nije ni bijeg ni upozorenje u klasičnom smislu.

"Ona je ogledalo. Ogledalo koje reflektuje kontradikcije, unutrašnje napetosti i proces stalnog preoblikovanja. To je prostor u kojem se prošlost i budućnost ne sukobljavaju, nego zajedno grade jezik kroz koji introspekcija prerasta u dijalog sa drugima", istakao je.

Ciklus je stvarao tri i po godine, a šta se sve u njemu mijenjalo tokom tog perioda...

Manje nagona, više strpljenja i jasnoće

"Tokom te tri i po godine mijenjao sam se zajedno sa XANTEOM. Jedan dio mene je ostao isti, onaj temeljni, gotovo hajdegerovski bitak, način na koji postojim u svijetu i odnosim se prema njemu. Taj sloj se ne mijenja lako. Sve ostalo jeste. Svake godine sam stariji; u meni je manje sirove životne energije, ali više mudrosti. Manje nagona, više strpljenja i jasnoće.

Rastao sam zajedno sa XANTEOM. Kako se ciklus razvijao i slojevi se slagali u cjelinu, tako se i moj unutrašnji pejzaž mijenjao. Postajao sam smireniji, disciplinovaniji i svjesniji težine vremena i vlastitih granica. Taj proces nije bio lak niti romantičan. Bio je to teži put, put koji više liči na arhetip heroja nego na komfornu umjetničku rutinu, sa fazama sumnje, povlačenja i ponovnog vraćanja", vrlo otvoreno je kazao Druškić za portal Radiosarajevo.ba.

Taj put je ostavio trag i na njegovom tijelu.

"Desna šaka me je počela hronično boljeti od previše slikanja. To nije simbol, nego realna posljedica dugotrajnog, intenzivnog rada. Za mene je to podsjetnik da svako istinsko stvaranje ima svoju cijenu i da se dubina ne postiže bez žrtve.

Kao čovjek, postao sam svjesniji prolaznosti i tišine koja dolazi s vremenom. Kao umjetnik, postao sam sigurniji u ono što radim i zašto to radim. XANTEA nije nastajala pored mene, nego kroz mene, i zato u sebi nosi i moj rast, i moje lomove, i trag puta kojim sam prošao", naglasio je.

Za njega je XANTEA itekako lična, ali je istovremeno i univerzalna. Kako je naglasio Druškić, osnova ciklusa je duboko autobiografska.

"Moj emotivni i psihološki pejzaž, moj unutrašnji svijet, slojevi svjesnog i nesvjesnog koje sam kroz godine oblikovao i posložio. Broj 2502, datum mog rođenja, naglašava intimni čin: svaki lik, pejzaž i biće u XANTEE nosi trag mog iskustva. Ipak, kroz tu ličnost XANTEA postaje univerzalna jer koristi simbole, arhetipove i mitološke strukture koje rezoniraju izvan mene samog. Roboti sa sviješću, mitološka bića i futuristički pejzaži funkcionišu kao jezik koji omogućava publici da se prepozna i pronađe vlastite unutrašnje konflikte, strahove i težnje. Granica između Rikarda i publike postoji u trenutku kada introspektivni slojevi prelaze u univerzalni kod: što je introspektivnije iskren rad, to postaje komunikacija", poručio je.

U okviru izložbe bit će prikazan i Druškićev prvi kratki animirani film koji je radio sa prijateljem i kolegom Sašom Peševskim.

"Animirani film koji predstavljam nastao je iz želje da XANTEA postane pokretni svijet, da slike koje nastaju u statičnom obliku dobiju dimenziju vremena i transformacije. Film nije samo produžetak slike; on je ekspresija dinamike svijeta, njegovog ritma i unutrašnjih procesa. Likovi, pejzaži i simboli kroz animaciju dobivaju novi sloj značenja, pokazujući evoluciju unutrašnjih stanja, arhetipske putove i transformaciju svijesti. Film je inspirisan jungijanskom psihologijom i istočnjačkom filozofijom, koje su na mene ostavile dubok trag i snažno utjecale na oblikovanje cijelog ciklusa. Na taj način animacija postaje dijalog sa slikama, ali i sa publikom - način da se introspektivno i univerzalno iskustvo XANTEE učini direktnim i opipljivim", objasnio je Druškić.

Odgovornost umjetnika

Smatra da umjetnost ne mora nužno govoriti o budućnosti da bi progovorila o sadašnjosti.

"Ali u okviru determinističkog pogleda stvari, budućnost i sadašnjost su neodvojive. Svaki trenutak koji živimo rezultat je niza prethodnih uzroka i procesa, pa i ono što tek dolazi zapravo već postoji u kontinuitetu događaja. U XANTEi, spoj robota, mitologije i vedrih boja reflektuje taj deterministički odnos. Mitološki elementi i arhetipovi nose trag prošlih iskustava i kolektivnog nesvjesnog, dok futuristički motivi i roboti predstavljaju logičnu ekstrapoliciju sadašnjih procesa. Sadašnjost je trenutno čvorište u kojem se sve prethodne i buduće mogućnosti prepliću, a umjetnost, kroz vizualizaciju budućnosti, samo čini vidljivim ono što je već latentno prisutno u sadašnjem trenutku. Na taj način, progovaranje o budućnosti nije bijeg ili spekulacija, nego način da se razumije deterministička struktura stvarnosti i naš položaj u njoj", istakao je u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Osjeća odgovornost kao umjetnik, prema gradu, publici, historiji, ali je ne doživljava kao obavezu niti kao univerzalnu istinu koju bi umjetnost morala slijediti.

"To je prije svega moja lična, subjektivna pozicija. Dolazim iz ovog grada, nosim njegovu historiju, traume i slojeve u sebi, i bilo bi neiskreno tvrditi da to nema utjecaja na moj rad. Ta odgovornost postoji jer postoji svijest o kontekstu u kojem sam formiran.

Međutim, ne vjerujem da umjetnost mora nužno biti opterećena tim teretom. Čim odgovornost postane norma ili ideološki zahtjev, umjetnost gubi slobodu i pretvara se u ilustraciju očekivanja. Za mene je umjetnost primarno prostor unutrašnje istine, a ne društvene dužnosti. Ako se odgovornost pojavi, ona mora doći organski, iznutra, a ne kao nametnuta agenda", iskreno je rekao.

Dodao je da, u njegovom slučaju, veza s gradom, publikom i historijom nije programatska, nego prirodna posljedica njegovog iskustva.

"Ne smatram da je to put koji svi umjetnici trebaju slijediti. Umjetnost mora ostati slobodna, čak i kada se svjesno odluči da nosi određenu težinu. Sloboda izbora je jedina odgovornost koju smatram suštinskom", naglasio je.

Njegova XANTEA 2502 predstavlja tek početak jednog šireg, kontinuiranog procesa.

"Moj tim i ja želimo otvoriti muzej inspirisan ovim multidisciplinarnim projektom, prostor u kojem XANTEA neće biti statična izložba, nego živi univerzum koji se razvija kroz različite medije, tehnologije i pristupe. Ovaj ciklus je temelj pionirskog i disciplinovanog rada, gdje umjetnost, introspekcija, tehnologija i kolektivni doprinos postaju integrisani. Muzej bi omogućio publici da XANTEU doživi u njenoj punoj slojevitosti, ali i da projekt kontinuirano evoluira. Ovo je tek početak, prostor otvoren za istraživanje i interakciju, koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost u jedinstvenoj umjetničkoj viziji", otkrio nam je Druškić.

Na pitanje šta u sebi najupornije skriva iza koncepta XANTEA, budućnosti i vedrih boja koje koristi pri stvaranju ovih djela, Druškić je odgovorio:

"Ljudi koji me poznaju vjerovatno će se nasmijati na ovo pitanje, ali dužnost mi je odgovoriti. Ne skrivam ništa i nikada nisam. XANTEA, sa svojom futurističkom estetikom, vedrim bojama i arhetipskim motivima, nije maska niti bijeg - ona je prirodni produžetak mog pogleda na svijet.

Moja najveća životna filozofska ideja je potraga za istinom. Sebe volim zvati tragačem istine i to me vodi od kad znam za sebe. Istina oblikuje sve što radim; zbog nje sam direktan, ne lažem, ne petljam, ne stidim se svojih trauma, svojih tamnih prostora, svojih unutrašnjih sukoba. XANTEA je nastavak te filozofije - ona nije samo svijet izvan mene, nego refleksija unutrašnje iskrenosti, introspektivnog istraživanja i stalnog suočavanja sa sobom. Nema skrivanja, samo iskren dijalog između mene, mog svijeta i onih koji ga dožive."

Na kraju smo ga pitali šta bi s ove tačke gledišta poručio dječaku Rikardu.

"Da se voli - beskrajno puno", zaključio je Druškić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.