Poznati katalonski pisac i novinar Marc Casals: 'Sarajevo sam upoznao kroz priče Darija Džamonje'

Priče iz ludnice sarajevskog Pisca Darija Džamonje doživjele su svoje špansko izdanje zahvaljujući prevodiocu i novinaru imena Marc Casals.

Promocija knjige Cartas desde el manicomio planirana je u četvrtak, 11. aprila, u Barceloni, a podršku važnom događaju dala je Ambasada BiH u Kraljevini Španiji.

Kako su priče Darija Džamonje stigle u Španiju, koliko je teško strancima naučiti bosanski jezik, koliko nas još uvijek sanja u koloru slušajući Indexe i šta povezuje Španiju i BiH otkrio je u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Marc Casals.

Radiosarajevo.ba: Zahvaljujući Vama Pisma iz ludnice Darija Džamonje prevedena su na španski jezik, možete li nam na početku otkriti kako ste se upoznali s njegovim pričama i zašto se izabrali baš Pisma iz ludnice?

Marc Casals: Kad sam stigao u Sarajevo počeo sam ići na časove bosanskog jezika s profesoricom Azrom Kurtović. Pošto sam prije toga živio dvije godine u Hrvatskoj, imao sam već neki nivo, pa je Azra ponijela Džamonjine priče i mi bismo ih čitali i komentarisali. Meni su bili jako korisne da naučim sarajevski govor ali prije svega su mi služile da upoznam duh grada.

Španski izdavač Sajalín i ja smo izabrali Pisma iz ludnice zato što nam se činilo da će ta Džamonjina knjiga biti najrazumljivija španskim čitaocima i to iz dva razloga: da budu informisani o ratu u Bosni koji je Džamonju odveo u Ameriku i zato što im je Amerika poznatija od Bosne. Moja ideja je da, ako je moguće, nastavimo s Džamonjiim prijeratnim, sarajevskim pričama. Mada, kad čovjek razmišlja, sve Džamonjine priče, i kad je pisao o Americi, su sarajevske priče.

Radiosarajevo.ba: Pročitali smo da ste živjeli u Sarajevu deset godina, a također i u drugim gradovima na Balkanu. Koliko je bilo teško savladati jezik i na koji način doživljavate razliku između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika?

Marc Casals: Savladati vaš jezik je bilo relativno teško jer prije toga sam živio 5 godina u Sofiji i savladao bugarski, tako da sam već imao neki slavenski rječnički fond vokabulara. Najteže mi je bilo savladati padeže jer na početku mi je trebalo dosta vremena da sklopim pravilnu rečenicu i, kad sam bio spreman da je izgovorim, sagovornici bi već promijenili temu!

Što se jezičkih razlika tiče, mislim da nije moja uloga kao stranca procijeniti ta pitanja, ali subjektivno su mi uvijek bila najbliža mišljenja izložena u knjizi Jezik i nacionalizam, napisana od hrvatske lingvistkinje Snježane Kordić i u Deklaraciji o zajedničkom jeziku, potpisana od impresivnog spiska lingvista, pisaca, intelektualaca i umjetnika. Isto nisam nikad imao osjećaj da učim simultano četiri jezika ili pet, ako odvajamo "crnski" i "gorski" kao u čuvenom skeču Top Lista Nadrealista.

Radiosarajevo.ba: U Bosni i Hercegovini se koriste tri službena jezika a u vašoj domovini Španiji još više. Možete li nam to usporediti sa jezicima koji se govore u BiH? Na primjer, da li su razlike među službenim jezicima u Španiji veće ili manje u usporedbi s jezicima koji se govore u BiH?

Marc Casals: Mene je jezička situacija ovih prostora uvijek podsjećala na situaciju na katalonskom govornom područuju, to jest, Katalonija, Valensija i Balearska Ostrva. Ja bih rekao da je stepen razlike otprilike isti, i tamo bi se neki ljudi uvrijedili ako čovjek koristi neki "pogrešan" naziv za zajednički jezik, čak i ako misle da je isti. Dakle po mom mišljenju ima dosta paralela, mada okolnosti te neartikuliranosti jezika su mnogo tragičnije u BiH nego kod nas. Ovdje moram pojasniti da mi je katalonski materni jezik, mada pišem na španskom i prevodim na oba jezika.

Radiosarajevo.ba: Džamonja je pisac kojeg Sarajevo doživljava kao svog ličnog Pisca, kao hroničara glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da li ste tokom života u glavnom gradu BiH pronašli Sarajevo iz Džamonjinih priča?

Marc Casals: Svi stari Sarajlije kažu da se grad promijenio, čak i sam Džamonja nagovještava tu promjenu u posljednjem Pismu iz ludnice. Kad on razmišlja da se vrati u grad iz Amerike, njegova rodica Buca mu kaže. 'Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promjenilo'. Ali, jesam naišao na neke tragove Džamonjinog Sarajeva, ponekad nesvjesno. Jedan period sam često sjedio u kafani Marijin Dvor, bolje poznata kao "Kod Solde". Tamo su visili portreti raznih bh. pisaca i umjetnika i možda najmarkantniji je bio Džamonjin portret. Eh, tek kad sam spremao predgovor knjige sam otkrio da baš u toj kafani se Džamonja srušio na pod malo prije smrti.

Radiosarajevo.ba: Vaša knjiga Kamen koji ostaje, posveta je Bosni i Hercegovini, a doživjela je već drugo izdanje na španskom jeziku. Kako je nastala ova knjiga i koliko ste naučili o našoj zemlji radeći na njoj?

Marc Casals: Knjiga je nastala iz fascinacije Bosnom i nekim ljudima u njoj, čija se biografija prepričava, uz male digresije o istoriji, kulturi i mentalitetu vaše zemlje. Pošto sam želio prepričavati te lične priče ne kao izolirane ljudske sudbine nego u svom kontekstu, proces dokumentacije je bio dosta intenzivan i bio je neki period kad su me znali u svim glavnim bibliotekama Sarajeva. Uvijek su bili profesionalni i ljubazni, ali ne znam šta su misli o tom čudnom Špancu što je tražio čudne knjige...

U isto vrijeme dosta sam naučio i o ljudima o kojima sam pisao, mada s nekoliko od njih sam se družio godinama prije što sam knjigu počeo. Tako sam razumio da, pošto smo svi opterećeni svojim brigama, družimo se s ljudima ali slabo mislimo o njima, u smislu kakvi su i zašto su takvi. Meni je to bilo jako interesantno iskustvo.

Radiosarajevo.ba: Ovo nije prvi prijevod nekog bosanskohercegovačkog autora na španski jezik. Kakav je interes publike u Španiji za balkansku književnost, postoji li neko koga Španci posebno cijene i čitaju?

Marc Casals: Generalna publika u Španiji nije baš upoznata s Balkanom i ako jeste, to je kroz ratove 90-ih. Ali postoji jedna manjina što je baš pasionarana za Balkan i prati sve što se objavljuje o regiji. Na početku 2000. godine bilo je dosta prevoda balkanske književnosti na španski kao posljedica svih ratova što su se desile na ovim prostorima. Mislim da se nešto slično sada dešava Ukrajinskim piscima. Možda sam subjektivan jer sam dio toga, ali imam osjećaj da posljednjih godina broj prevoda raste polako ali sigurno.

Radiosarajevo.ba: Imate li interes za prevođenje još nekih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Ko je sve na vašoj listi želja?

Marc Casals: Čovjek uvijek ima želje ali, da govorimo o već realnim stvarima, tek sam predao prevod knjige Me’med, crvena bandana i pahuljica od Semezdina Mehmedinovića. Meni je taj roman, kao i ostatak knjiga od istog autora, malo čudo zbog ekstremnog senzibileta izraženog preko jakog suptilnog liricizma. Kad prevedeš neki tekst, malo živiš u svijetu autora i uprkos svim tragedijama i problemima koji se pojavljuju u romanu, meni je bilo privilegija da živim u nekom književnom svijetu što je pun ljudskosti.

Radiosarajevo.ba: Zanimljivo da će na promociji zbirke Džamonjinih priča u Barceloni, na vašu inicijativu, biti izvedene pjesme Indexa. Zašto baš Indexi i kako doživljavate pop muziku iz BiH i bivše Jugoslavije?

Marc Casals: Pored toga što su Indexi bili omiljeni Džamonjin bend i njegove pjesme bacaju na to njegovo staro Sarajevo, oni su mnogo prisutni u Pismama iz ludnice. Najdirljivi pasus je u priči Sve (n)ove godine, naslov što već aludira na poznatu pjesmu Indexa. Pripovjedač provodi Novu Godinu sam u sobi slušajući Indexe pa se sjeća da je jednom kćerku – koja mu fali – pitao zašto voli Indexe. A kćerka odgovorila: 'Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru'. Izdavač i ja smo mislili da najbolji način da slavimo Džamonju je uz Indexe...i malo pića.

Što se vaše rock muzike tiče, poznajem je ali moram priznati da sam malo tradicionalista i od, bosanske muzike, najviše volim sevdalinku - od modernih interpretatora kao što je Damir Imamović, do starijih sazlija - Hasima Muharemovića, preko svih tih pjevača i pjevačica što su napravili od Radija Sarajeva ono što jeste. Ali uvijek mi je bilo jako drago kad ljudi pjevaju rock klasike u kafani jer je to posebna emocija. Sada živim u Zagrebu, ali dovoljno je da pustim pjesmu Baladu od Indexa da se vratim u noći provedene s mojim lijepom društvom u Sarajevu.