"Paviljon" na Sarajevo Film Festivalu: Na pitanja odgovarali Diklić, Šerbedžija, Mustafić....

Dio glumačke ekipe filma Paviljon predvođen sjajnim bh. rediteljem Dinom Mustafićem, danas, 16. augusta, družili su se s medijima i ljubiteljima filma.

Kažu da je sinoćnja premijera na otvorenju Sarajevo Film Festivala bila sjajna.

"Bilo je fascinantno da se na tolikom ekranu pojave naše glave. Bio je specifičan doživljaj, vrlo interesantno i mislim da je za publiku bilo zanimljivo, što se vidjelo i po aplauzu na kraju", rekao je Zijah A. Sokolović.

Glumačka diva naše države Jasna Diklić dodala je da je bilo vrlo emotivno.

"Gledali smo film s tolikom publikom. Bili uznemireni čekajući reakciju iako smo vjerovali u taj film. Mislim da je publika imala priliku vidjeti jednu plejadu glumaca, to je bilo dominantno.Bili smo radosni na kraju. Glumci vole aplauze, a i drugi članovi ekipe. Bili smo dirnuti reakcijom, bilo je puno toga što nas je učinilo ne samo sretnim, već smo osjetili da nas publika svim srcem podržava", kazala je Diklić.

Branka Petrić bila je oduševljena kinom na otvorenom u kultnom Metalcu.

"Bili smo na fantastičnom prostoru od kojeg se čovjek uplaši. Kada se vidi ta gomila... bilo je fantastično, šokantno za mene. Za mene Sarajevo toliko momenata ima koji su sentiment veliki za mene. Sretna sam. Sviđa mi se moja uloga", navela je Petrić.

Reditelj Mustafić je na šaljiv način rekao da je svaka sličnost i podudarnost s događajima na Balkanu potpuno namjerna.

Otkrio je da su dobili već i poziv za učešće na festivalu u Srbiji.

A, o glumačkoj ekipi je rekao:

"Toliko su dobri igrali da sam često zaboravljao da kažem: 'Stop.' Svi su bili duhoviti, igrali su tako ležerno. Ovo su moji istomišljenici, ovakav film se ne može raditi ako nemate isti svjetonadzor", naglasio je reditelj filma.

O tome sjećaju li se gdje su bili kada su dobili poziv od Mustafića za učešće na Paviljonu, Diklić je rekla kako je mogla biti bilo gdje jer su dovoljno bliski.

"Ja Dini ništa ne mogu da odbijem u profesionalnom smislu. Zajedno radimo 30 godina. Ne znam, on mene kad zovne da nešto radim, samo kažem: 'Da.' Jako sam se obradovala da je u pitanju film, pa i ova tema pa i bliskost koju osjećam prema tematici. Sve dok me ne iznevjeri, a do sad nije, uvijek ću mu biti na dispoziciji kad god bude htio", rekla je Diklić.

Zijah A. Sokolović govorio je o liku Šumahera kojeg je utjelovio.

"To je čovjek koji je preživio čitavu tu kataklizmu. Od kataklizme do pretvaranja svijeta u drugačije. On je i nepokretan, a pokreće svijet. E, to je bilo fantastično istraživanje - kako odigrati taj lik.

Umjetnost i sam film treba da zarazi ljude. I to je za mene fascinantno. Ako je čitav svijet takav kakav jeste i da mi svi živimo u paviljonima, paviljoni stranaka, vjera, nacije... Pa, dragi paviljoni, ne morate da činite svijet boljim, ali ga činite drugačijim", poručio je Sokolović.

Vladimir Jurc Lali prisjetio se kada su ga Sokolivić i Mustafić pozvali da rade zajedno.

"Zvali su me prijatelji Zike i Dino. Bila je ponuda za kazališnu ulogu u Kamernom teatru 55, a kaže Dino da ima još nešto. 'Radim jedan film u kojem imam ulogu za tebe', rekao je. Predstavu smo uradili, a onda smo čekali da vidimo hoće li se desiti snimanje ili ne", naglasio je Lali.

Branka Petrić je dodala da je saradnja s Mustafićem te da je snimanje u Zenici, gdje su snimali Paviljon, bilo fantastično iskustvo.

"O tom hotelu gdje smo snimali mogla bi se uraditi posebna priča", kazala je.

Rade Šerbedžija govorio je o nedavno preminulom Josipu Pejakoviću, njegovom velikom prijatelju, o saradnji s ekipom Paviljona, ali se osvrnuo i na svijet u kojem živimo.

"Živimo u jedno užasno vrijeme. U teško vrijeme. Niti je Amerika ono što je bila, niti je Rusija neka nada. Ni druge razne zemlje. Teško je nama živjeti, a ne gledati i ne biti svjesni poruke Paviljona. Ovaj film je ispravan i pravi jer govori o posrnulom vremenu, o posrnuloj ljudskosti, o pomanjanju humanizma.

Donekle nemirne duše se mirimo sa stvarimo olako. Pa ne možemo gledati prizore iz Gaze pa ugasimo televiziju da ne gledamo te uplašene oči djeteta", poručio je Šerbedžija.

Kazao je i da se on ne osjeća staro.

"Šta je 7 puta 10-godišnji dječak. To je ništa. Kako da učinimo najmanje pozitivan pokret ideju djelo da pomognemo da se ovaj svijet popravlja. To je osnovna stvar. I zato je meni ovaj film o starosti isto kao mladost u Beogradu i Novom Sadu. Negdje mora dogorjeti. Svijet mora krenuti da se spasi. Živimo svijet bez autoroteta. Gdje su lideri koji vode društvo? Nigdje. Nema ni jednog imena. Živimo u strašnom liberalnom trgovinskom kapitalizmu koji misli samo na svoj profit.

Mi smo svi robovi tog sistema, života i takve vrste civilizacije. Mi ćemo, gospodo moja, biti nesretniji od robota", naglasio je Šerbedžija.