Milomir Kovačević: Gens Una Sumus

FOTOGALERIJA

U sarajevskoj galeriji Duplex će od 11. juna do 25. jula trajati izložba umjetnika fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, pod nazivom 'Gens Una Sumus'. Serija fotografija uvodi nas u specifičnu strast koja spaja mnoge ljude širom planete - šah. 

Slavni fotograf Milomir Kovačević Strašni piše o tome kako je nastala izložba

Piše: Milomir Kovačević Strašni

Došavši u Pariz 1995. iz Sarajeva dugo sam utučen lutao gradom, nastojeći da zaboravim rat, stradanje, razaranje...Niti sam znao jezik, niti sam poznavao ikoga, tako da mi je grad izgledao nestvarno, blještavo. 

Gens una sumus (latinski: jedan smo rod) je moto Međunarodne šahovske federacije

Lutajući tako vidio sam grupu ljudi kako igraju šah. To je bila prva stvar koja me vratila u raniji život: partije šaha sa mojim ocem, tetkom, Mirkom - koji mi je poklonio prvu šahovsku knjigu, gimnazije, ŠK Bosna i dugih partija u foto klubu sa Šiletom, Željkom, Mirzom...Dugo sam ih posmatrao sa pažnjom i radoznalošću dok mi jednog dana Pepito nije ponudio da igram. 

U to vrijeme sam igrao solidno tako da sam ih zadivio svojom igrom i od tog momenta sam postao dio te grupe i mogao sam igrati kad -god bih se pojavio. Konačno sam našao neki svoj kutak gdje sam se osjećao kao kod "kuće". Prolazili su tako dani i noći igrajući šah, krug prijatelja se širio i bez obzira što nisam pričao francuski lijepo smo se družili. Samo mjesto na otvorenom (Les Halles) gdje smo igrali šah bilo je vrlo živo i prometno, sa jedne strane manež (vrteška sa francuskim. šansonama), sa druge strane žongleri, klošari, turisti i gomila svijeta koja je izlazila iz komercijalnog centra, stvarala je specifičnu atmosferu, a naša igra bila je sastavni deo čitave te slike. 

Bio sam iznenađen raznovrsnošću ljudi sa kojima sam igrao šah, bilo nas je svih rasa, nacija, uzrasta. Problema nije bilo nikada,svi su željeli igrati ili posmatrati partije šaha. 

Kada sam malo došao sebi poželio sam da snimim sve te ljude jer su postali sastavni dio mog novog života i vremena u koma sam živio. Dobio sam na korišćenje podrum kod Bobura (Beaubourg) tako da sam instalirao studio, postavio sto sa šahom i rasvjetu. Svaki put bih pozvao nekoga od šahista, odigrali bismo jednu partiju i poslije bih snimio bilo neku karakterističnu pozu koju sam zapazio igrajući partiju ili ono što sam već zapamtio od ranije. Snimanje se obavljalo sa završnom pozicijom partije. 

Svi su bili jako otvoreni i željeli su da se fotografišu, a sa druge strane željeli su da mi pomognu da ostvarim svoj projekat. Na kraju bih postavljao i nekoliko pitanja o tome kako i gde su naučili da igraju šah i o njihovom porijeklu.

Poslije podruma snimao sam u galeriji kod Niki (Places des Vosges) da bih na kraju snimao u baru G’lthy’s u koji smo u međuvremenu preselili i tamo igrali svaku noć. 

U baru je vladala super atmosfera i društvo se naglo uvećalo. Studio sam improvizovao na spratu i svaki dan sam postavljao rasvjetu, čekao svoje “modele”, snimao i na kraju ponovo raspremao. 

Svakome sam poklanjao po 5 fotki i svi su bili presretni i priznali su da su na fotkama izgledaju mnogo bolje nego u prirodi. 

Odlučio sam na kraju da napravim izložbu u našem baru. Na otvorenje su došli svi “modeli”. Naravno bilo je i drugih posetilaca sem njih. Sve je bilo super jer su posjetioci gledali fotke a pored fotke iste te ljude kako stvarno igraju šaha. Kako je bar bio u staklu mnogobrojni prolaznici su se zaustavljali i posmatrali izložbu i šahiste. 

Svo vrijeme izložbe sam nastavio da snimam portrete, tako da sam na kraju snimio 125 šahista. Bilo je pravo čudo.

Među tim portretima je bilo preko 70 različitih nacionalnosti, svih rasa sa svih kontinenata. Da li je to samo strast, ljubav za šah, ljubav prema igri, želja za druženjem, dokazivanjem, pobjedom, ili samo igra u kojoj su svi jednaki i imaju istu šansu da pobjede. 

Da li je to bilo moguće zato sto je to Pariz, kao svjetska metropola otvorena za sve ljude, ili je Francuska građanska država u kojoj je moguće druženje među svim tim ljudima.

Uvijek sam se sjećao sa sjetom Sarajeva, Bosne, Juge gdje ljudi istog porijekla, kulture, mentaliteta, jezika, boje kože nisu mogli živjeti zajedno. 

Mnogo kasnije vraćajući se sa jednog putovanja našao sam bar prazan, nijednog šahiste nije više bilo. 

Kasnije sam saznao da su se posvađali sa vlasnicom i svi su je bojkotovali i otišli. Svi smo se rasuli; neki su otišli u Luksemburški park, drugi samo noću igraju u Louvru, treći na Saint Michelu. Jugo ekipa je kod Turčina na Saint-Denisu a ja sam našao svoj bistro u Marais i često igram sa Karlom, Pierrom, Vasom, Fabrisom, ili sa nekim od prijatelja iz Sarajeva, ako navrati.