Mario Boccia: Fotografije opsade Sarajeva i danas povezuju ljudske sudbine

Iza fotografija nastalih tokom opsade Sarajeva ne stoje samo prizori jednog od najtežih perioda u historiji grada nego i ljudske sudbine koje nastavljaju živjeti decenijama kasnije. Za italijanskog fotografa Marija Bocciu, koji je tokom opsade bilježio život u opkoljenom Sarajevu, te fotografije nisu završene priče. One su trajna veza s ljudima čije je živote zabilježio objektivom.

Na izložbi "Sarajevo 1992–1996 – najduža opsada", postavljenoj u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, fotografije se ne posmatraju samo kao vizuelna svjedočanstva ratnog vremena. One su i podsjetnik na susrete, emocije i ljudske priče koje su, uprkos protoku vremena, ostale žive.

Koliko su te veze važne, moglo se osjetiti tokom razgovora za portal Radiosarajevo.ba sa autorom izložbe, koji je, govoreći o svojim fotografijama, teško skrivao emocije.

"Zaista sam veoma emotivan. Ne znam kako to drugačije opisati", kazao je Boccia, objašnjavajući da izložbu posvećuje ljudima koji se nalaze na fotografijama, od kojih je neke imao priliku ponovo upoznati nakon mnogo godina.

Jedan od najvažnijih aspekata njegovog rada upravo je mogućnost da ostane povezan s ljudima čije je trenutke života zabilježio. Fotografisati tuđu patnju, kaže, nosi i određenu odgovornost.

"Kada radite posao poput ovog, nosite nešto teško na svojoj savjesti. Vi radite, zarađujete novac prodajući fotografije, ali iza tih fotografija stoji nešto mnogo dublje. Patnja drugih ljudi postaje nešto što vam omogućava da preživljavate. I to je nešto što nosite u sebi, ako imate savjest", istakao je Boccia.

Za njega, odnos s ljudima čije je sudbine fotografisao ne završava pritiskom na 'okidač'. Naprotiv, ponekad tek godinama kasnije saznaje šta se dogodilo s osobama koje je susreo u najtežim okolnostima.

Jedna od takvih priča počinje fotografijom djevojke koja trči. Boccia se tada, prisjetio se, plašio da možda nije željela biti fotografisana. Dvadeset godina kasnije stigla mu je poruka, kratka, ali dovoljna da promijeni način na koji je posmatrao taj davni trenutak.

"Zdravo, moje ime je Bojana. Željela bih vam reći da sam preživjela. Hvala. Grazie. I to je bilo sve. Ali to je izuzetno važno", glasila je poruka koju je dobio.

U toj kratkoj poruci sažeto je ono što fotografije često ne mogu pokazati: šta se dogodilo nakon trenutka koji je ostao zamrznut u vremenu. Za fotografa koji je bilježio ljude izložene ratu, saznanje da je osoba s fotografije preživjela predstavlja mnogo više od naknadne informacije. To je potvrda da priča nije završena onog dana kada je fotografija nastala.

Sličnu snagu nosi i priča o djevojci iz Minhena, od koje je Boccia dobio nevjerovatno pismo, kao i susret s osobom koju je fotografisao kao desetogodišnje dijete, a koja mu je mnogo godina kasnije prišla sa svojim sinom, tada dvadesetogodišnjakom. I ona mu je napisala dugo pismo. Takvi susreti za Bocciu predstavljaju potvrdu da je važno ostati blizak s ljudima čije su sudbine postale dio fotografskog rada.

Fotografija kao susret koji traje

Da fotografije mogu postati mjesto ponovnog susreta ljudi i priča koje su se činile davno završenim, pokazuje i primjer pjesnika Hadžema Hajdarevića.

Gotovo trideset godina nakon što je fotografija nastala, na društvenim mrežama pojavio se komentar osobe iz Prištine koja je prepoznala pjesnika. Uslijedila je reakcija osobe iz Zagreba, Tvrtka, koji je prepoznao i djevojku pored njega – Amru, Hajdarevićevu tadašnju suprugu.

Priča se nastavila kada se javio i sam Hajdarević, otprilike godinu prije svoje smrti.

"Da, to sam ja. Hvala", napisao je, zahvalivši Boccii i na bosanskom i na italijanskom jeziku.

Za fotografa je to značilo mnogo. Fotografisao je pjesnika, a da u tom trenutku nije ni znao koga je njegov objektiv zabilježio. Godinama kasnije, ljudi iz Prištine, Zagreba i Sarajeva zajedno su otkrili identitet osoba na fotografiji i ponovo povezali dijelove jedne priče.

"Rat nije uspio razdvojiti te ljude. Fotografija ih je sve povezala", kazao je Boccia.

Upravo u tome leži posebna vrijednost njegovog fotografskog rada. Fotografija ne čuva samo ono što se dogodilo nego ostavlja mogućnost da se ljudi ponovo pronađu, prepoznaju i podsjete na veze koje su preživjele vrijeme i rat.

Priče koje ne prestaju

Boccia je u Sarajevo ovoga puta došao sa svojom porodicom. Kako je kazao, nikada ranije nije bio ovdje sa svojom djecom. Povratak u grad koji je fotografisao tokom opsade tako je dobio i jednu novu, ličnu dimenziju.

Dok danas posmatra fotografije, ne vidi samo prizore ratne svakodnevice nego i ljude koje je upoznao, njihove kasnije živote i poruke koje su do njega stigle nakon decenija. Svaka fotografija za njega nosi priču koja se ne može svesti na ono što je vidljivo u kadru.

"Svaka od ovih fotografija ima svoju priču", poručio je Mario Boccia u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Fotografije iz opsade Sarajeva, kao i uvijek, traže da ih gledamo pažljivije. Iza svakog lica nalazi se život koji je nastavljen, iza svakog prizora postoji iskustvo koje ne staje u okvir fotografije, a iza nekih susreta ostaje veza koja traje mnogo duže od samog trenutka fotografisanja. Za Marija Bocciu, ostati blizak s ljudima koje je fotografisao nije samo lična potreba nego i važan dio odgovornosti koju nosi njegov posao. Jer, fotografija može zabilježiti patnju, ali može sačuvati i tragove ljudskosti, prepoznavanja i povezanosti.