Kvadrat od 10.000 KM kao oaza humora: Armin Behram o predstavi "2 sa 2" i stvarnosti mladih u BiH

Koliko košta osjećaj sigurnosti u nestabilnom vremenu i kako izgleda kada se rješavanje stambenog pitanja pretvori u apsurdnu borbu za opstanak?

Odgovore na ova pitanja donosi nova predstava "2 sa 2", u režiji Ajle Bešić i izvedbi Hane Zrno i Faruka Hajdarevića, koja će premijerno biti izvedena u stanu pretvorenom u scenu Teatra 071.

Sa dramaturgom predstave, Arminom Behramom, razgovarali smo o specifičnostima rada u intimnom teatarskom prostoru, spajanju muzike i pozorišta, ali i o tome zašto institucije često zatvaraju vrata novim glasovima te kako umjetnik mora preuzeti odgovornost kada prepozna propuste u sistemu.

Radio Sarajevo: Kada se dotaknemo Ajle Bešić, čini se da je većina vaših projekata vezana za njenu režiju. Dobro ste usklađeni, udružili ste mlade snage i publika to prepoznaje od samog početka. Kako ste se okupili oko ovog projekta čija će premijera biti izvedena u petak, 6. novembra, u Teatru 071?

Armin Behram: Ajla Bešić i ja sarađujemo još od studentskih dana. Krenuli smo od prve godine na manjim projektima, a to je kasnije preraslo i u njenu diplomsku predstavu. Ostali smo vrlo bliski prijatelji i saradnici i većinu stvari radimo zajedno.

Ovaj projekat su inicirali rediteljica Ajla Bešić i glumac Faruk Hajdarević. Kada sam se vratio iz Njemačke u Bosnu i Hercegovinu, pozvali su me da radimo zajedno, a ekipi se pridružila i glumica Hana Zrno. Njihova prvobitna ideja bila je raditi predstavu o mladim ljudima koji pokušavaju pronaći stan u Sarajevu, odnosno pronaći svoje sigurno mjesto. U početku sam bio skeptičan i pitao se moramo li se baviti tom temom. Koliko god bila aktuelna, čovjek može sjesti i napisati bezbroj negativnih stvari, a smatrao sam da publici to nije prijatno gledati. Ipak, poznajući Hanu, Faruka i Ajlu, pristao sam, pa smo krenuli s ciljem da izbjegnemo isključivo crnilo i negativnost.

"Dramaturgija je u svojoj biti ritam, a teatar u stanu najbolje oslikava našu realnost", a mi smo pitanje krova nad glavom pretvorili  u oazu humora.

Radio Sarajevo: Koliko je danas izazovno raditi u pozorištu, posebno kada uzmemo u obzir da je Teatar 071 smješten u stanu, gdje je scena izuzetno intimna? Tu se ne mogu izbjeći snažne emocije tokom dijaloga i sukoba, naročito uz interakciju s publikom. Koliko vam je bilo teško sve to uobličiti i publici prenijeti pravu poruku? Publika ponekad očekuje da je pogodite u srž upravo tim teškim temama. Koliko je vremena potrebno da se pronađe vedrija strana?

Armin Behram: Teatar 071 je prirodan ambijent za ovu temu jer se nalazi u stanu, a mi se bavimo stambenim pitanjem. Od početka je zamišljeno da se radnja smjesti u prostor u kojem se propituju mogućnosti mladih: platiti kiriju ili kupiti vlastiti stan – što često djeluje kao potpuna naučna fantastika.

Zanimljivo je bilo pratiti koliko košta kvadrat stana. Svakodnevno smo provjeravali informacije i slušali emisije: cijena se mijenjala od nekih 7.000 KM, što nam je djelovalo izuzetno visoko, pa sve do nedavnih 10.000 KM po kvadratu na Marijin Dvoru. To je apsurdno, a stalne oscilacije navele su nas da priči pristupimo iz tog ugla. Na probama smo se i sami smijali toj nestabilnosti, shvativši da tema pruža nevjerovatan prostor za humor. Sve zavisi od toga kako joj pristupite.

Taj prostor se pokazao idealnim: iako ima sužene tehničke mogućnosti, otvorio je neke druge koje u klasičnom teatru nemamo. Dok gledate predstavu – a to smo osjetili već na probama – čujete tramvaj, osjetite lošu izolaciju, prozor se teško zatvara, vrata škripe... Sve to doprinosi specifičnoj atmosferi i osjećaju da ste došli nekome u goste. Glumci od početka komuniciraju s publikom, predstava je interaktivna, pa mnogo toga zavisi i od samog raspoloženja publike te večeri.

Nama je bilo najvažnije to što smo se nas četvero – uz podršku kolegice Adne Rizvan sastalo, okupili smo se kao prijatelji i napravili neklasičnu, duhovitu i otvorenu predstavu, koja je jako zanimljiva.

Radio Sarajevo: Čini se da je duodramu jednostavnije postaviti, mada vama nisu strane ni velike scene. Bili ste saradnik na predstavi Ljubičasto Selme Spahić u Kamernom teatru 55, zatim na predstavi Umjetnik u gladovanju, a tu je i predstava Podrum koja igra u Sarajevskom ratnom teatru Sartr. Je li vam lakše raditi s manjim brojem likova?

Armin Behram: Odlično pitanje. Sinoć sam se dopisivao s rediteljicom koja mi je napisala da je rad s manjim podjelama počinje frustrirati i da priželjkuje veći ansambl. To otvara pitanje koliko mi mladi uopće dobijamo priliku raditi s velikim glumačkim podjelama i na obimnijim tekstovima. U Podrumu imamo četiri lika – to je moj diplomski dramski tekst koji je Ajla režirala.

Meni je zapravo lakše pisati za više likova: kada vam zatreba dramski impuls, dopišete novi lik koji donese rješenje. Sa dva lika prostor je sužen; morate ispuniti sat ili sat i po vremena radnje, a održati punu pažnju publike. Već s tri ili četiri lika svaki novi ulazak na scenu donosi svježinu i fokus. Zato smatram da je zanatski najteže pisati duodrame – kako izbjeći kliše u kojem dvoje ljudi samo sjedi i žali se? Kako tu biti inovativan?

U ovom projektu svedeni smo na minijaturan prostor i dva glumca, bez mogućnosti da se igramo s ansamblom od deset likova gdje svako nosi svoj stav. Nadam se da će pozorišta prepoznati rad mlade rediteljice Ajle Bešić i pružiti nam priliku da radimo predstave s pet, šest ili više uloga.

Radio Sarajevo: Spomenuli ste čekanje prilike – često se govori o tome da nakon fakulteta slijedi dug period dok neko mladim autorima ne otvori vrata. S druge strane, jeste li pomislili da ste nedavnim gestom sebi zatvorili neka vrata? Koliko je bilo teško donijeti odluku o odbijanju nagrade "Miodrag Žalica" za najbolji izvedeni bh. dramski tekst na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici?

Armin Behram: Odluka nije donesena preko noći. Dugo sam razmišljao o tome i procijenio da je to izuzetno važno za profesiju, ali i za mene lično – da jasno kažem šta mislim. Smatrao sam da kao laureat koji dobija glavno priznanje festivala imam dužnost ukazati na propuste organizacije.

Uradio sam to iz najbolje namjere prema festivalu i domaćoj dramaturgiji. Svjesno sam preuzeo taj teret, znajući da bi mi to moglo zatvoriti neka vrata, mada se nadam da neće. Vjerujem da mladi ljudi moraju preuzimati odgovornost ako želimo bolje stanje u društvu. Nadam se da će festivali ovo shvatiti kao konstruktivnu kritiku, a ne kao napad.

Radio Sarajevo: Prvi ste dramski pisac iz Zenice čiji je tekst uvršten u takmičarski program tog festivala, koji ima dugu tradiciju. Nije li postojala dilema da nagradu ipak prihvatite?

Armin Behram: Upravo zbog toga što dolazim iz Zenice nisam želio prešutjeti probleme. To je jedini festival u našoj zemlji posvećen domaćem dramskom piscu – to je festival svih nas koji pišemo za pozorište. Ako se nas ne pita kakvi su kriteriji i parametri važni, koga će se pitati?

Odrastao sam uz taj festival i sanjao da jednog dana budem dio njega i dobijem tu nagradu. Bilo ju je teško odbiti, ali sam to učinio iz ljubavi prema festivalu i uvjerenja da je takav potez koristan za našu struku. O tome sam mjesecima razgovarao s kolegama koji su me u potpunosti podržali. Kao mlad autor osjetio sam dužnost da reagujem iz najboljih namjera.

Radio Sarajevo:  Koga biste u tom trenutku voljeli vidjeti u stručnom žiriju?

Armin Behram: Teško je izdvajati pojedinačna imena, ali Bosna i Hercegovina ima ogroman broj sjajnih umjetnika. Počevši od samog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica – bilo ko od tih vrsnih glumaca i glumica mogao je biti u žiriju. Imamo sjajne dramaturge, dramatičarke, reditelje i kompozitore koji zaslužuju žirirati na festivalu bh. drame. Posebno mi je bilo žao što ove godine u takmičarsku selekciju nije uvrštena nijedna predstava zeničkog pozorišta, pa angažman domaćih glumaca u žiriju ne bi predstavljao nikakav sukob interesa.

Radio Sarajevo: U pripremi razgovora smo spomenuli vaše spajanje muzike i dramaturgije, tačnije radi se o dramaturgiji zvuka. Kako doživljavate zvuk dok pišete i razmišljate o likovima? Razmišljate li o njihovom unutrašnjem ritmu, pulsu, melodiji?

Armin Behram: Apsolutno. Koliko god sam ponekad želio pobjeći od nje, muzika je moja prva ljubav. Od šeste godine sviram klavir, završio sam osnovnu i srednju muzičku školu, pohađao muzičku akademiju, a kasnije upisao i master studij iz muzikologije. Kada sam upisao dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, u početku sam mislio da se neću baviti muzikom.

Međutim, ritam je sam počeo izlaziti kroz tekstove: likovi su progovorili ritmično. Uz podršku profesora i mentora osvijestio sam da je to moja najjača strana – shvatio sam da je dramaturgija u svojoj biti ritam. Dok se reditelj bavi prostorom i vizualnim elementima, dramaturg i pisac bave se vremenom, protokom i ritmom.

Zato sam to odlučio zaokružiti master radom iz muzikologije na temu dramaturgije zvuka. Zanima me kako se upotrebom zvuka u teatru – ne samo muzike nego svega što zvuk obuhvata – može stvoriti naracija ili emotivni efekat bez izgovorene replike. Izuzetno pazim na ritmičnost replika, dijaloga i pauza, a kada radim kao dramaturg na tuđem tekstu, zvučna slika mi je na prvom mjestu i uvijek blisko sarađujem s kompozitorima.

Radio Sarajevo: Trenutno je na bh. teatarskoj sceni prisutna čitava nova generacija mladih autorica i autora. Čini li vam se da mladi autori i dalje čekaju pozive ili se teško bore za svoj prostor?

Armin Behram: Prva mi na um pada dramaturginja Asja Krsmanović, čiji je tekst Kiselina prošlog mjeseca imao javno čitanje u pariskom teatru Comédie-Française, o čemu se kod nas premalo pisalo, a imala je i premijeru u njemačkom Oberhausenu. Tu su i izuzetne autorice Emina Omerović, Emina Kovačević-Podgorčević i mnogi drugi novi glasovi koji zaslužuju veću vidljivost i podršku medija i institucija.

Radio Sarajevo: Koliko se kao autor prepuštate čistoj kreativnosti, a koliko razmišljate o tome šta prolazi kod šire publike? Poznato je da produkcije u regiji imaju znatno veće budžete od naših. Pomislite li nekada da napišete nešto "ziheraški", klasično?

Armin Behram: Možda mi je to nekad i palo na pamet, ali mislim da nisam sposoban raditi nešto isključivo da bih podišao tuđem ukusu. Uvijek se vratim onome što instinktivno želim vidjeti na sceni. Publici se dopadaju svježe i neklasične forme, ali problem leži u institucijama. Pozorišta bi po pravilu trebala u sezoni postaviti barem jedan do dva teksta savremenih autora. Umjesto toga, prostor se često popunjava dramatizacijama romana ili komadima davno preminulih pisaca, pa mlado dramsko pismo ostaje zapostavljeno.

Tekstova i autora imamo, teme su aktuelne i provokativne, ali su vrata zatvorena. Institucije moraju pružiti platformu mladima, obezbijediti pristojne honorare i urediti pitanje autorskih prava. Postojeća sredstva moraju se hrabrije usmjeravati prema novim idejama.

"Kao autor koji je prvenstveno bh. autor, smatram da nema smisla pisati o našim temama ako se u potpunosti izolujem iz ove sredine."

Radio Sarajevo: Pišete na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, bili ste na studijskom boravku u Italiji, a ipak ste odlučio ostati i stvarati u Sarajevu. Koji su vaši glavni razlozi za ostanak u Bosni i Hercegovini?

Armin Behram: Boravio sam na studentskoj razmjeni u Trentu u Italiji, gdje sam istraživao oblast dramaturgije zvuka, dok master studij završavam na Akademiji scenskih umjetnosti Baden-Württemberg u Njemačkoj. Pozorišni uslovi u Njemačkoj često djeluju kao naučna fantastika za naše prilike: tamo dramaturški timovi broje po šest ili sedam ljudi, dok kod nas neka pozorišta uopće nemaju zaposlene dramaturge.

Ipak, vratio sam se prvenstveno zato što želim pisati o temama koje se tiču ove zemlje i ovog društva. To ne isključuje moj rad u inostranstvu – već sam radio na dvije predstave na njemačkom govornom području. Kombinacija rada u Bosni i Hercegovini, regionu i inostranstvu omogućava mi da sačuvam profesionalnu stabilnost, ali kao dramski autor osjećam da ne mogu pisati o našim temama ako se potpuno izolujem iz ove sredine.

Radio Sarajevo: Kakva je vaša veza sa filmom? Radili ste i na Sarajevo Film Festivalu?

Armin Behram: Na Sarajevo Film Festivalu sam radio kao asistent u takmičarskom programu i koordinator platforme Talents Sarajevo Script Station, koja se realizuje u saradnji s Berlinalom. Prošlog ljeta sam bio i član žirija za kratki studentski film na Filmskom festivalu u Herceg Novom, gdje je glavnu nagradu osvojio film Tari reditelja Adema Tutića, koji je osvojio i Srce Sarajeva.

Bavim se i scenaristikom: s crnogorskim rediteljem Andrijom Mugošom završio sam dva scenarija. Jedan dugometražni film je u fazi postprodukcije i trenutno tražimo sredstva za dizajn zvuka. Priča prati ženu koja nakon porodičnog nasilja bježi sa sinom i zbog poskupljenja stanova počinje živjeti u automobilu. Nadam se da će film naredne godine započeti festivalski život.

Radio Sarajevo: Predstava "2 sa 2" premijerno se izvodi u petak u 20 sati, u Teatru 071 (Ulica Sime Milutinovića 2/2). Šta publika može očekivati?

Armin Behram: Predstava propituje osjećaj sigurnosti: šta je to zapravo dom, da li je to samo fizički prostor ili nešto mnogo šire? Polazeći od ličnih iskustava Hane Zrno i Faruka Hajdarevića, otvorili smo univerzalna društvena pitanja – kakav su nam svijet ostavile starije generacije, kako se osjećati sigurno u vremenu jačanja desnice i klimatskih promjena, te možemo li išta promijeniti. Krenuli smo od banalnog i tragikomičnog pitanja kupovine stana i stigli do suštinskih dilema našeg doba. Predstava je otvorene strukture i publika direktno utječe na tok izvedbe.

Uz Ajlu, Faruka, Hanu i mene, u autorskom timu su kompozitor Mirza Rahmanović Indigo, Emir Fejzić koji je radio scenski pokret, te Bojan Stojčić zadužen za vizuelni identitet i plakat. Kroz razgovore i mini-intervjue s ljudima željeli smo otvoriti pitanja o tome kako izgraditi prostor u kojem ćemo se svi osjećati sigurno.

Radio Sarajevo: Pošto nam je zvuk lajtmotiv razgovora – koja je to pjesma ili kompozicija koja za vas ima savršenu dramaturgiju?

Armin Behram: Neka to bude pjesma koja nas je svojom dramaturgijom vodila kroz cijeli proces predstave "2 sa 2", Crowded House - Don't Dream It's Over.