Kulturni četvrtak | Ammar Jažić: "Pozorište narodu, ja kome drugom?!"

Bosna i Hercegovina je zemlja bogate historije koja ima veliki broj zapisa o kraljevstvu, kraljevima i kraljicama Bosne i Hercegovine koji dolaze u formama djela, kako akademskih, tako i zaljubljenika u temu historije naše zemlje.

Jedno od takvih radova jeste "Ljetopis o kralju Tvrtku" koji je roman o historiji. Rađen je romantizacijom historijskih činjenica koje su istina, kroz aspekte posebnosti kojima je dodana posebna lirička vrijednost. Praizvedbu "Tvrtko, kralj bosanski", u kompoziciji Ammara Jažića, imat ćemo priliku gledati u Narodnom pozorištu Sarajevo 29. novembra 2024. godine (premijera) i 30. novembra 2024. godine (repriza). 

Ammar Jažić je bosanskohercegovački kompozitor, koji je rođen 1987. godine u Sarajevu. Završio je Srednju muzičku školu na Odsjeku za timpane - udaraljke u klasi prof. Desanke Jovanović i prof. Davora Marausa. Tada je bio stalni član YIMSO (Simfonijski orkestar mladih simfoničara pri Europskoj uniji) sa kojim je nastupao širom Europe. 2010. godine, završio je magistarske studije na Muzičkoj akademiji UNSA gdje je, u klasi prof. Asima Horozovića i prof. Anđelke Bego-Šimunić, završio magistarski studiji kompozicije sa kompozicijom "Symphonia Islamica", koja je premijerno izvedena 24. oktobra 2010. godine. Kompozitor je "Svečane pjesme Bošnjačke zajednice kulture", "Tajna zvana Bosna" (2022), te "Storia bosniaca" (2023). 

Za portal Radiosarajevo.ba, dao je intervju o samom stvaranju djela, njegovoj važnosti, te uticaju domaćih tekstova na cjelokupno društvo, umjetnost i stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini.

Radiosarajevo.ba: Šta je inspiracija za nastanak prve kraljevske opere u Bosni i Hercegovini?

Jažić: "Nakon niza simfonijskih i vokalno-instrumentalnih djela, većinom programskog karaktera,
komponovanih jezikom kasnog romatizma, ovo je moja prva opera. Biva sudbinski nekako posloženo, da prvu operu koju pišem, pišem o Tvrtku I. Kotromaniću, prvom bosanskom kralju. Značajna je još više jer je ovo, a to smatram da je bitnije spomenuti, zapravo, prva bosanskohercegovačka nacionalna opera. 

Glavni idejni 'krivac' za stvaranje opere na ovu temu jeste prof. Sanjin Kodrić koji je izrekao tu ideju da radimo operu na temu kralja Tvrtka. A zatim, glavni izvor inspiracije za komponovanje opere na ovu temu je roman Jasmina Imamovića 'Ljetopis o kralju Tvrtku', poslije čega nastaje libreto Muamera Kodrića koji je crpio motive iz prethodno pomenutog romana. Na koncu svega toga sam imao priliku i čast da komponujem operu “Tvrtko, kralj bosanski”. 

Mi u našem narodu nekako imamo dvije skupine ljudi: prvu koja o ovoj temi ne zna gotovo išta i gdje je nama nekako isforsirano da dolaskom Otomanske imperije imamo period svoje stvarne kulturne emancipacije i stvaranja tradicije, pa je to srednjovjekovlje palo u sjenu i došlo je do toga da narod ne zna o srednjovjekovlju skoro pa ništa. Druga skupina je onaj intelektualni sloj društva koji se u svojim istraživačkim radovima odvojio od ove prve skupine kojoj se o ovim temema koje opera tretira, zapravo mora sistemski pričati kroz obrazovanje, kulturu itd.

Pričao sam sa dosta kolega i poznanika sa područja EU i šire, koji kažu “Vi imate toliko historije, trebate biti ponosni i da je uzdižete. Drugi narodi, sa puno manjom historijom, puno veće priče prave i kroz to ih slave."

Naveo je da je operu posvetio svom ocu, Faruku Jažiću, proslavljenom bosanskohercegovačkom muzičaru i producentu, koji je svoje najljepša djela posvetio Sarajevu, posebno Vratniku, ali i učinio cjelokupnu muzičku baštinu BiH bogatijom sa edicijom "Bosanskohercegovačko muzičko naslijeđe", u izdanju Bosnatona. Osim toga, bio je muzički producent Sarajevske filharmonije, autor brojnih pjesama, te član narodnog orkestra RTV Sarajevo. Preminuo je 2011. godine.

Radiosarajevo.ba: Kolika je historijska vrijednost ovoga djela za budućnost?

Jažić: "Mislim da je puno bitnije spomenuti da ovo nije nikakav pokušaj mitologizacije historije, da se prave epovi i legende nego da je ovo pričanje jedne lične priče kroz prizmu vladara, kralja. 
Ovdje se radi o tome da se priča ispriča kroz lični ugao Tvrtka, da ova opera, kao sve ozbiljne opere u historiji, ima tri nivoa na kojima gradi priču – prvi nivo jeste prikazati Tvrtka kao čovjeka sa vrlinama i manama, gdje on ima ljubavne, porodične, životne probleme. Pa onda imamo društveni nivo – zavjere koje mu se prave, mudrost upravljanja društvom i mudrost rješavanja tih spletki u tadašnjim okolnostima koje su utemeljene historijskim činjenicama. A onda u konačnici i refleksiju te priče o tadašnjem Tvrtku, u odnosu na nas sada. 

Mi ne pričamo i ne prisvajamo da je Tvrtko eksplicitno nacionalno nečiji kralj u smislu pripadnosti, već da je on kao kralj Bosne zapravo ujedinitelj svih nas i da to ostane kao poruka svim narodima.

Ja lično smatram svakog čovjeka koji osjeća ovu zemlju svojom, svojim sunarodnjakom. Ili voliš ovu zemlju ili ne. To je zapravo i ideja Tvrtka, kralja bosanskog, kralja ujedinitelja, kralja koji je u poređenju sa drugim kraljevstvima svog vremena, upravljao tolerancijom, mudrošću, plemenitošću a ne mačem i ognjem kako je to obično slučaj drugih kraljevstava. Moramo znati da je  bosansko kraljevstvo bilo jedno od šesnaest europskih kraljevstva tog vremena i trebamo biti ponosni na to. Tvrtko nije samo moj, kao ni tvoj, on je kralj svih nas. Smatram da se i pojedinačno i društveno oko te ideje trebamo okupiti."

Radiosarajevo.ba: Koliku vrijednost danas u društvu ima znanje o srednjovjekovnoj Bosni i da li može služiti kao nauk za shvatanje današnjih prilika u BiH?

Jažić: "Mi u BiH smo tretirani kao narod treće zemlje, čak i za neke okolne zemlje u regionu. Mi bivamo silom učeni šta je širina shvatanja i liberalnost, a u društvu kralja Tvrtka i u njegovo vrijeme, banovina i kraljevina Bosna je tada bila utočište ljudima u progonu. Bosna je bila utočište mnogima koji su u Europi bili proganjani.

Ta ideja širine duha, slobode shvatanja i razumijevanja - e, iz toga trebamo izvući zaključak da mi tome ne trebamo biti učeni, već da smo od srednjeg vijeka poznati kao širokogrudan, tolerantan narod koji je spreman bio prihvatiti drugog i drugačijeg pod svoje okrilje.

Kada bi se oslobodili ovih okova koji su nam nametnuti, da ispravimo kičnu, da dođemo u svoje stvarno biće, stekli bi originalnost koja nam je prijeko potrebna u ovim vremenima."

Radiosarajevo.ba: Kako je izgledala integracija romana u operu?

Jažić: "Kompozitori su se u stvaralačkom procesu pri komponovanju opera često naslanjali na književna djela, Čajkovski npr., je pisao po Puškinu, to je normalna pojava. Književno djelo često biva izvor inspiracije. Ovo nije prepjev radnje romana, već je služio kao inspiracija libretisti da izvuče iz romana detalje, historijske činjenice, likove i neke okolnosti tog vremena. Ono što je razlika romana u odnosu na operu, jeste što roman priča priču kroz prizmu ljetopisca Hotjana, a ovdje je on jedan od likova unutar priče kao kraljev savjetnik i prijatelj.

Roman je pričan iz njegovog ugla gledanja, a opera se obraća publici direktnim govorom i stavlja tu direktnu dramaturšku radnju u prvi plan. Opera kao forma a posebno kasnoromantičarska opera je bila preteča filma kao forme. To je u to vrijeme bio blockbuster, veliki muzičko-scenski događaj gdje bi ljudi gledali direktnu radnju koja biva pričana.

Ne možete imati uvid u sve kroz sušti libreto, već kasnije kada djelo odmakne u svome nastajanju. Kasnije sam sa dirigentom, Josipom Šegom, koji je vrsni poznavalac Wagnera i njegovih opera, došao do zaključka da sam zapravo uspio napraviti nešto jako slično vagnerijanskoj muzičkoj drami. Wagner je sproveo reformu opere u 19. stoljeću, te postavio temelje za novi operni izražaj u odnosu na klasičnu opernu formu do tog vremena. 

Oni do tada klasični oblici gradnje opernog materijala kroz ponavljanja teksta, varijacije prethodnog materijala, duge kadence itd., stavljeno je u prošlost, te se težište radnje stavlja na tekst, na dramsku radnju. Stalno se uvodi novi materijal koji biva praćen lajtmotivima svakog od likova, a uloge bivaju prepletene radnjom koju tumače, stalno se donosi živi materijal i dešava se to da zapravo imamo muzičku dramu u tri čina, što je kompleksniji oblik u odnosu na klasičnu operu. 

Puno je tu izazova bilo, vjerujem da smo uspjeli u svemu. Asambl – solisti i hor opere NPS, kao i balet, rade predano na ovom projektu. Malo je vremena, ali to je taj izazov da se stigne uraditi sve. Termin je određen za 29. novembar, u kontekstu 25. novembra koji je Dan državnosti i na ovo se može posmatrati kao poklon narodu BiH za ovaj značajni datum.

Volio bih da se na ovu temu gleda prijateljski, a nakon gledanja i slušanja ove opere, vjerujem da će svi koji vole ovu zemlju, iz pororišta izaći sa jednom većom količinom ponosa i samosvjesnosti."

Radiosarajevo.ba: Da li je popularizacija domaćih tekstova nužna za uspjeh bh. umjetnosti i stvaralaštva?

Jažić: "Možemo uspjeti samo ako budemo radili simultano sa historičarima, istraživačima odnosno očuvanju historije i kulture s jedne strane, i s druge strane ljudima koji stvaraju nove vrijednosti, odnosno kroz stvaralaštvo. Generalno kažem kroz umjetnost i stvaralaštvo na svim poljima.

Churchil je rekao za nas na Balkanu 'Uvijek su proizvodili više historije nego što mogu podnijeti'. To iz sebe krije dozu cinizma ali mislim da iz te historije trebamo crpiti vlastite ideje, svi veliki umjetnici, pisci i drugi su se oslanjali na ono što je bilo prije. Ako nismo svjesni šta smo bili prije, ne možemo biti svjesni šta ćemo postati sutra. Možda zvuči otrcano, ali to je uvijek bilo tako. Ja živim vrijeme i vidim u svijetu dešavanja kroz prizmu muzike. Umjetnička muzika ima svoju vrijednost, djela vremenom postaju klasici i uvijek ostaju u historiji i mislim da bi se umjetnici trebali okrenuti tom pogledu kada stvaraju, tu staviti fokus i energiju, da crpe teme i naslove iz prebogate historije koju imamo radi cilja očuvanja nas na ovim prostorima. Mi koliko god cijenili europsku kulturu kojoj i sami pripadamo, mi se nećemo moći dokazati europskoj kulturi cijeneći njihove, nego stvarajući svoje vrijednosti. 

Moraju umjetnici raditi da stvaraju vlastite vrijednosti, radi sebe, kulture koju predstavljaju i budućnosti generacija. Tako ćemo se moći nositi sa svjetskim tokom. Bez toga ćemo postati jedna provincija Europi iz koje će nam dolaziti nečije tuđe kulturno uzdizanje, stvaranje tuđe a ne naše kulturne svijesti kako oni to vide i koliko nam daju."

Radiosarajevo.ba: Ovo nije samo "još jedno djelo", već i vid angažirane umjetnosti?

Jažić: "Itekako. Očuvanje svega što imamo može biti samo kroz stvaranje novih vrijednosti koje su na tragu bogate zajedničke historije."

Radiosarajevo.ba: Kroz promociju domaćih djela, kako kompozitorskih, tako i drugih vidova umjetnosti, materijalizuje se slogan "Kultura narodu", odnosno u slučaju Narodnog pozorišta Sarajevo - "Pozorište narodu"?

Jažić: " Sistem institucija koji predstavlja kulturu dužan je odgajati narod. Ako se kaže 'Pozorište narodu' ima nemali broj umjetnika koji to smatraju pogrdnim, osjete se uvrijeđeno. Šta je tu problem? Bez naroda nema pozorišta, bez naroda nema publike. 

Bez publike nema vrijednosti djela. Ljudi neće da pogledaju u prošlost, pa da priznaju da je za vrijeme klasičnog perioda u muzici, npr. za vrijeme Mozarta, ljudi su u pozorištu jeli, pili, vikali. Mahler je tek taj koji je uveo red u pozorište, klasični bonton koji danas znamo - da vlada tišina prilikom izvedbe djela, da je dress code takav i takav, da se ne izlazi iz dvorane dok umjetnici izvode djelo i sl.

Pozorište narodu, ali na jednom nivou kako to zaslužuje umjetnost je sasvim normalna stvar, uporedo sa emancipacijom i edukacijom publike. Nisam nikada bio pobornik elitizma u kulturi. Bivam uznemiren kada čujem termin 'ozbiljna muzika'. Muzika može biti samo dobra ili loša. 
Ko to određuje? Pa jasno – kritika (koje zapravo odavno nemamo na jednom zrelom nivou), akademska i umjetnička zajednica, a na koncu i publika. Nisam pobornik ni podilaženja publici, ali moramo stvoriti balans i biti svjesni da se kao umjetnici obraćamo toj istoj publici i generacijama koje dolaze. Zato podržavam 'Pozorište narodu', ja kome drugom nego narodu?!"

Radiosarajevo.ba: Da li će nekada "Tvrtko, kralj bosanski" postati opera koja će se izučavati u BiH, ali i u Europi?

Jažić: "Nadam se da hoće. Najsretniji bih bio kada bih vidio da postoji želja sistema, škola, fakulteta, srednjoškolaca i studenata da dođu i da gledaju djelo. Prije je to bilo najnormalnije, da se u pozorište ide u grupama, da se posjećuju pozorišta, da se čovjekov duh tu odgaja. Volio bih da ova opera doživi tu sudbinu.

Zahvaljujem se na suradnji i koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Bošnjačkoj zajednici kulture na ovom velikom projektu, Sanjinu Kodriću, Edinu Mustafiću, Leu Šariću, Sarajevskoj filharmoniji, cijelom ansamblu - solistima, horu i baletu NPS. Moja opera će ostati u arhivi za dalja izvođenja i nadam se da će živjeti kao djelo.

Praizvedba je 29. novembra, a premijera je zakazana za 30. novembar. Drago mi je da je ured predsjedavajućeg predsjedništva dr. Denisa Bećirovića prepoznao ovaj projekat kao pokrovitelj, Vlada FBiH koja je odobrila sredstva za produkciju ka NPS. Također se zahvaljujem i Ministarstvu kulture i sporta KS koje je u startu prepoznalo značaj ovoga projekta. 

Volio bih da svi dođu, vide i pogledaju ovu priču. Ovo je opera koja nudi ljubavnu priču, jednu dozu tragedije i jednu dozu antičke grčke katarze. Kroz sva tri nivoa kroz koje se priča ova priča, možemo napraviti refleksiju prema sebi i vremenu u kojem živimo. Bio bih sretan da ovo bude inicijalni plamen vatre koja će zapaliti osjećaj da prepoznamo ono što nam je dato - najljepši komad planete Zemlje. 

Ja ovdje planiram živjeti i mrijeti, jer ovo je ono što je moje. Ovdje se osjećam prirodno. Ovo je ono gdje je dom, gdje zrak ima miris, a voda ima ukus. Ovdje smo svoji na svome."