Juraj Lerotić o filmu 'Sigurno mjesto', istinitoj priči o pokušaju suicida u njegovoj porodici

Ekpa hrvatskog filma "Sigurno mjesto" predvođena redateljem Jurajem Lerotićem, na Takmičarski program 28. Sarajevo Film Festivala stiže sa značajnim kapitalom - na nedavno održanom Locarno Film Festivalu, ovaj film osvojio je čak tri nagrade (najbolja režija, najbolje debitantsko ostvarenje i najbolje glavna uloga za Gorana Markovića). 

Juraj Lerotić, redatelj kojem je ovo prvi dugometražni film, priču je temeljio na istinitom traumatilčom događaju iz vlastite porodice, bratovom iznenadnom pokušaju suicida. Ovaj događaj iz temelja mijenja život tročlane porodice i otvara procjep među njima. Redatelj i scenarista filma Juraj Lerotić, u njemu igra i glavnu ulogu.

Uoči regionalne premijere u sklopu Takmičarskog programa SFF-a, Lerotić je dao  intervju za portal Radiosarajevo.ba. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Radiosarajevo.ba: Na početku razgovora čestitamo vam na čak tri dobivene nagrade na upravo završenom Locarno film festivalu. Što za vas znači dobiti nagradu za najbolje debitantsko ostvarenje, a ujedno i za najboljeg redatelja?

Lerotić: Na kraju procesa čovjek pomalo izgubi kontakt sa svojim filmom. To je kao da gledate jedan te isti film godinu dana. On više ne djeluju na vas. Na
koncu samo znate da vam je u jednom trenutku bio jako važan. Tada ne
preostaje ništa drugo nego čuti kako ljudi vide film koji ste napravili i tako
vratiti smisao onome što ste napravili. Dvije nagrade od dva različita žirija
također imaju tu vrst efekta.

Radiosarajevo.ba: Kratak sinopsis kaže da je film zasnovan na stvarnom događaju iz vaše obitelji, pokušaju suicida. Pretpostavljam da je za vas bilo izazovno raditi na ovakvoj temi, no ipak, možete li s nama podijeliti iskustva, kako iz perspektive redatelja tako i člana obitelji.

Lerotić: Film se temelji na mom osobnom iskustvu. Kao autora čak me na neki
način fascinira da je užas koji mi se dogodio uopće moguć. Do tog događaja nisam bio svjestan da stvari mogu tako brzo, tako radikalno, bez ikakve najave i objašnjenja izmaći kontroli. Jednom su Slavoja Žižeka pitali kako to da on tako puno objavljuje. Odgovorio je da si, dok piše, govori da to neće nikad objaviti. Mislim da sam slično pisao ovaj film. Govoreći si da ga nikad neću snimiti. Završilo je tako da čak i glumim u njemu.

Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do toga da sebi dodijelite ulogu? Je li to zato što ste toliko involvirani u temu ili iz nekih drugih razloga?

Lerotić: To je zapravo došlo iz procesa, nije bila ideja od početka. Tražio sam glumca koji bi odigrao lika starijeg brata, ali nikako nisam bio siguran da je odabir dobar. To je očito bila neka moja slijepa pjega. Vjerojatno mi je iskustvo tog lika toliko blisko da mi se sve osim mene samog u toj ulozi činilo zbunjujućim. Sam proces castinga je izgledao tako da sam glumcima (za sve uloge) slao odabrane scene koje bismo zatim zajedno probali. Takoreći jedan na jedan. Dopadala mi se ta intimna atmosfera. Ubrzo sam shvatio da replike ne mogu samo vraćati kao robot jer tako ni od glumaca ne mogu očekivati točnu reakciju pa sam počeo sve više paziti na vlastitu interpretaciju. Te sam probe snimao i odabrane snimke kasnije komentirao sa suradnicima. Njima se činilo da zvučim dobro (nisam bio u kadru) pa su me ohrabrili da okrenem jednom kameru i prema sebi. Tako se zapravo rodila ta ideja da glumim.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam dočarati atmosferu u kojoj se dešava radnja vašeg filma. Trailer ukazuje da je to jedno tipično betonsko naselje u našim
gradovima, haustori u kakvima smo odrastali.

Lerotić: Film smo snimali u proljeće, kad sve buja, da bismo naglasili nemogućnost kontrole prirode. Jer je to na neki način tema. Netko se razboli iznenadno kao što negdje, potpuno neočekivano, iz asfalta nikne stabalce. S druge
strane, tu su kaotične građevinske interpolacije, urbanizam u kojem je svaka ulica osmišljena sama za sebe. Interijeri (bolnice, policijske stanice itd.) također djeluju sklepano i zrcale sustav kojemu služe. Sve djeluje pomalo improvizirano, nedovršeno, kao promašena investicija... Mislim da vam je takav ambijent poznat.

Radiosarajevo.ba: Sami kažete u jednom od prethodnih intervjua da je tema  suicida i generalno mentalnog zdravlja tabuizirana. Koliko današnje otuđeno
društvo može biti podrška ljudima koji se suočavaju s problemom?

Lerotić: Teško je biti podrška i imati kapaciteta za druge kada zapravo sami jedva
držite glavu iznad vode. Mislim da ne treba objašnjavati u kakvim okolnostima živimo. U ovom filmu se pak radi najviše o brizi obitelji, o brizi majke o sinu i o brzi brata o svom mlađem bratu. Ta vrsta ljubavi ili brige je, rekao bih, ipak bezuvjetna, neovisna o okolnostima, ona je iracionalna u najboljem smislu te riječi.

Radiosarajevo.ba: Gdje treba tražiti rješenje - u institucionalnoj podršci ljudima u nevolji ili u jačanju međuljudskih odnosa? Ili negdje gdje nismo sposobni da
vidimo?

Lerotić: Rješenje bi trebalo tražiti na svim nabrojenim mjestima. S tim da bi podrška društva, od bolničke skrbi, preko psihosocijalnih intervencija u zajednici do rada na smanjenju predrasuda o duševnim bolestima i destigmatizaciji pogođenih osoba i njihovih obitelji, po mom iskustvu, trebala biti daleko snažnija i djelotvornija.

Radiosarajevo.ba: Film je snimljen s izuzetno niskim budžetom – u kojim  segmentima je to bio ograničavajući faktor?

Lerotić: Imali smo budget otprilike prosječan za dugometražne igrane filmove u
Hrvatskoj. Mislim da su svi moji suradnici voljeli projekt i negdje osjetili koliko mi je važan. Teško je za to naći riječi zahvale, a ne biti patetičan. Mislim da zbog toga nismo morali raditi kompromise u kreativnim aspektima. Jer su svi pokrivali i po dvije funkcije. Važno je i to da smo producentica Miljenka Čogelja i ja bili složni u svim odlukama i da smo si međusobno vjerovali. Mislim da je ona je tu izvela neko malo čudo. Često je pitam kako joj firma već nije u stečaju.

Radiosarajevo.ba: Hvala što ste obradili ovako važnu temu. Želimo vam mnogo uspjeha!