Slobodna Dalmacija | Ivica Ivanišević o novom romanu Semezdina Mehmedinovića: Jezik je moja kuća

Poznati splitski novinar i pisac Ivica Ivanišević ispisao je u Slobodnoj Dalmaciji kritiku povodom izlaska knjige Kuća za pisanje našeg Semezdina Mehmedinovića pod naslovom Priča o ocu, kćeri i potrazi za domom. Tekst iz rubrike Librofilija objavljujemo u cijelosti, imajući u vidu autorski značaj Mehmedinovića i njegovog djela za bosanskohercegovačku kulturu:

Piše: Ivica Ivanišević, za Slobodnu Dalmaciju

Fikcije, dakle, ima, ali malo, samo u mjeri u kojoj autorica želi sačuvati dijelove svoje intime, što će reći da nema šta skrivati i kako bi se izbjeglo da nešto previše izloži publici. Da su stvari radikalno kompliciranije odnosno nijansiranije, svjedoči novi roman Semezdina Mehmedinovića Kuća za pisanje.

Glavni junak opet je autor čiju bi biografiju svaki njegov prijatelj i čitatelj – a takvih, bogami, ima u vrlo lijepom broju – s lakoćom mogao skicirati. Zagazio je u sedmo desetljeće, proživio i preživio koješta, u širokom rasponu od jednog rata do najmanje dvije bolesti. Nakon dvadeset godina života u Americi, vratio se doma, u Sarajevo, ali još uvijek pokušava – uspijeva li – živjeti na dvije stolice/ kontinenta, jer je čovjek dvostrukosti.

Barem koliko sa živima, on je u dijalogu i s mrtvima, piscima čiji mu se knjigama vraća. Postoji i treća kategorija njegovih sugovornika, oni su također autori, pretežno književni, ali i filmski, nikad ne nisu osobno upoznati. I što, naravno, nije dovoljan razlog da im se životi ne bi prepleli, jer se knjige i filmovi mogu usjeći kudikamo dublje u naše misli i osjećaje od svakodnevnih susreta i iskustava.

Tako će mu, primjerice, jedan nominalni neznanac, iranski redatelj Abbas Kiarostami, autor filma Ovjerena kopija, pomoći da pronađe svoje mjesto u svijetu ili, bolje reći, da osvijesti kako ga nema: Postupak kojim je u priči postavljena egzistencijalna drama na neki čudan način otkriva mi vlastitu životnu zbunjenost.

Osjećaj izmještenosti iz vlastitog života, zbunjenost koja potom slijedi: jesam li u svom životu, ili nisam? Neprestano sam kao u tuđem snu. Možda to dolazi iz ideje nepostojanja jednog, stvarnog mjesta kojem pripadam? I tamo i ovdje. Tako se osjećam.

Živim kao neimenovano ja u vlastitoj priči. Samo da ovo priznanje ne zvuči kao patetična ispovijest. U stvari, doživljavam ga kao neku vrstu smirenja, neku vrstu prihvatanja stvari kakve jesu.

Njihov odnos obilježen je stalnim napetostima, a za to postoje barem dva ozbiljna razloga. Dok je on, na ovaj ili onaj način, bio opterećen odsutnošću iz života djeteta, što ga čini krivim po svim točkama, dotle ona njemu predbacuje i dugu, neprestanu odsutnost iz vlastitog života. S druge strane, ne može mu oprostiti što je, i onda kada su bili zajedno, zapravo bio odsutan.

U prisustvu umjetne stvarnosti je moja kuća. Sarina ideja da u umjetnosti ima ulogu za pisanje mene uvjerava upravo zbog intimnog prostora koji se otvara između nas dvoje dok se kuća bude gradila. Taj prostor je moja kuća. Drugim riječima, kuća je meni u jeziku. Jezik je moja autonomna zona u kojoj se sklanjam. Izgradnju kuće dokumentiram i fotografijama na kojima se vidi različite faze tog skromnog projekta.

Osim jednog od onih tipičnih američkih majstora koji pile i blanjaju opremljeni opasačem iz kojeg viri priručni alat, na slikama je i pisac. Samo kćeri nema, jer je ona autorova fikcija. Ili ipak nije?

Tu se otkriva prava priroda početka. Istinitost (bilo kojeg) književnog teksta nije pitanje mjere u kojoj je on sravnjen sa stvarnošću, nego autorova umijeća da vas uvjeri kako je svaki njegov redak neporecivo autentičan i tačan.

A s tim Semezdin Mehmedinović nikad nije imao ni najmanjih problema, on čitatelje s lakoćom osvaja, a oni ga još lakše posvajaju, pa u njegovim refleksijama o (ne)pripadanju, krhkim kostima identiteta, minskom polju roditeljstva, pamćenju kao nekoj vrsti emocionalne ucjene te krhotinama drugog mogu naći i zrnce ili komadić sebe, odnosno isto ona pitanja koja ih i zaokupljaju, samo što ih nisu kadri tako precizno i moćno artikulirati.