Historija svijeta je pozornica nasilja: Možemo li se pomiriti u teatru

Dva Mostarca na sceni, u pidžamama, osuđeni jedan na drugog. Jedan je sa zapadne strane, jedan s istočne. Na prvi pogled miljama daleko, nepomirljivi, strani i neprijatelji, a zapravo bliski, jednaki, osuđeni jedan na drugog, duboko povezani nevoljom u kojoj su zajedno.

Jedan želi kafu, drugi mu je pokušava donijeti. Ne uspije jer ih pogodi granata. Odlaze u vječnost, godoovski osuđeni jedan na drugog, zauvijek.

Svako odsustvo političke korektnosti i potpuno banaliziranje svakodnevice, mostarskog apsurda koji je, kako kaže redatelj Dragan Komadina potpuno paradigmatičan cijeloj državi, predstavu Ajmo na fuka lako približava svima. To je priča o podijeljenom gradu, o istočnom i zapadnom Mostaru, o Stocu, Gornjem Vakufu – Uskoplju, o Istočnom Sarajevu i Sarajevu, na kraju o BiH.

„Nama je najvažnije bilo da ispričamo našu priču. Ličnu priču o ratu, priču o našem problemu, o našoj traumi, koja nažalost nije samo naša, nego je to problem Mostara a možda i šire. Saša (glumac iz predstave op. a.) i ja smo aktivni sudionici rata, s jedne i druge strane“, kazao je za Radiosarajevo.ba Dragan Komadina, redatelj predstave Ajmo na fuka.

Predstavu smo gledali u okviru MESS OFF programa u Kamernom teatru. Gostovanje predstave Ajmo na fuka dio je projekta Teatar i pomirenje koji su podržali USAID-ov projekt PRO-budućnost, koji implementira Catholic Relief Services s partnerima. Glumci u predstavi su Robert Pehar iz Hrvatskog narodnog kazališta i Saša Oručević iz Narodnog pozorišta Mostar.

Kao dio MESS OFF programa održan je i okrugli stol na temu O ratu u teatru danas.

Nadahnuti predstavom Ajmo na fuka govornici okruglog stola pokušali su govoriti o pomirenju u teatru, o ratu i miru, o utjecaju umjetnosti, posebno teatra na demokratske i procese pomirenja.

„Saša, Robert i ja smo glavni krivci za ovu predstavu. Robert istinski utjelovljuje zapadnu stranu, a Saša istočnu, jer je protjeran sa zapadne strane. Likovi u predstavi su statični, oni su fragmenti, ne razvijaju se. Oni su u tom mostarskom apsurdu i u njemu moraju ostati“, riječi su kojima je Komadina počeo diskusiju o temi pomirenja u teatru.

Da se ubijamo ili da odemo na kafu?!

Iako se na samom početku nakon gledanja predstave svakome nameće pitanje – ima li odgovora, šta je rješenje, Ajmo na fuka to u tom smislu ne pokazuje. Osim ako se banalizira i kaže da je rješenje otići na kafu dok se još može.

Ajmo na fuka, kako kaže Komadina, postavlja pitanje je li nam dobro. Dokle ćemo se tako ponašati u Mostaru, u cijeloj zemlji? Ova predstava ne daje odgovore na sva pitanja, ali ja važna jer ih otvara i, kako kaže Komadina, ona je ujedinila ceh jer je prva službena koprodukcija dva teatra – Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta Mostar. I to je njen prvi veliki uspjeh.

Uspjeh je, kako je tokom diskusije kazala Edita Čolo Zahirović iz CRS-a, i puna dvorana u Gornjem Vakufu – Uskoplju gdje je predstavu prvi put gledao skoro jednak broje Hrvata i Bošnjaka.

„Kultura može utjecati na pomirenje. Kultura je nešto što ostaje. Ona je naše naslijeđe i ona zbog toga ne može biti projekt. Zato nevladine organizacije ne trebaju biti jedine koji se bave utjecajem kulture na pomirenje i procese demokratije. To mora biti zadatak svakog pojedinca, građanina, umjetnika.

Ajmo na fuka je vrlo autentična predstava o gradu, o Mostaru. Podjele su izražene u Mostaru, kao i Stocu, kao i Uskoplju – Gornjem Vakufu. Mi smo shvatili da što više ljudi mora vidjeti predstavu.

U Uskoplju – Gornjem Vakufu se desilo da je skoro jednak broj ljudi, i Hrvata i Bošnjaka, došao gledati jednu predstavu. To je nama bilo katarzično iskustvo. To je samo jedan mali dokaz da kultura ima i mora imati svoje mjesto u svim procesima pomirenja.“

O utjecaju teatra u procesima pomirenja govorio je i profesor Nerzuk Ćurak.

Navodeći da je, kako je kazao Oscar Wilde, svaka umjetnost beskorisna, kazao je da upravo u toj njenoj beskorisnosti, u prihvatanju umjetnosti bez očekivanja nečega zauzvrat, leži njena ogromna korist.

„U odsustvu korisnosti krije se sva njena korist. Bez umjetnosti bismo propali, kazao je Nietzsche. I upravo između ta dva stava stoji pravi odgovor na pitanje koliko je važna umjetnost“, objasnio je Ćurak.

Kad se shvati da je historija svijeta pozornica nasilja, onda se nameće da je umjetnost zaista jedini način da ne propadnemo zbog takve istine o nama samima.

„Ajmo na fuka postavlja pitanje je li bolje da nastavimo da nas dijele zidovi, da jedan drugog ubijamo ili je bolje da odemo na kafu.“

Ajmo na fuka već u naslovu jasno ukazuje na bliskost. Kako je kazao profesor Ćurak, već to fuka govori da je riječ o druženju. Da je kazano – ajmo na kafu – to je uobičajeno i u postkonfliktnom društvu upućuje na instrument pregovaranja za razliku od fuka koji je već sam po sebi prelazak na drugu stranu.

Jedno od pitanja koje Ajmo na fuka ne nameće jasno, ali koje jeste važno za pitanja pomirenja u teatru jeste i pitanje univerzalne istine.

Postoji li u našoj zemlji jedna istina ili se radi o različitim percepcijama?

„Mi ne možemo biti ja bez ti. Kriterij istine je u komunikaciji. Mi u tišini možemo misliti šta god, ali kad izađemo među ljude, mi čujemo šta smo zapravo“, kazao je Ćurak.

Iako potpuno opresivni identiteti, dva lika iz Ajmo na fuka uspijevaju pronaći zajedničko. Uprkos svemu oni se uspijevaju zagrliti.

„Svaki čovjek i koji grli i koji je grljen mora priznati da će ga taj zagrljaj promijeniti“, potcrtao je Ćurak.

O zahtjevnosti pisanja teatarskih tekstova u postkonfliktnoj Bosni i Hercegovini govorio je Almir Imširević, dramski pisac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Uspoređujući BiH s djetetom razvedenih roditelja, govorio je kako je rat nekad opravdanje za sve što ne valja. Mir ne daje tu mogućnost.

„BiH je dijete razvedenih roditelja. I dan-danas imamo traume s kojima se ne znamo nositi. Tata i mama žive u novim vezama, a mi još raspravljamo o tome kome treba pripasti... Teatar nije sam sebi dovoljan. Ali on može biti ozbiljan. On može provocirati i pokazati koliko je važan.“

Predstava Ajmo na fuka, iako bi stvarni statistički podaci o utjecaju ove predstave na pomirenje nekom bili poražavajući, jeste značajna.

„Ako smo ijednog čovjeka u publici nečemu naučili o mostarskoj agoniji koja je prema mom mišljenju paradigmatična za cijelu zemlju, potaknuli da razmišlja, onda smo uspjeli. Mi nemamo velikih ambicija. Ovo su mali, sasvim mali, mikro koraci, za jedan sutrašnji veliki iskorak, za sve godine koje dolaze“, kazao je redatelj Komadina za Radiosarajevo.ba.

Kako se i očekivalo, političke elite iz Mostara nisu došle ni na premijeru Ajmo na fuka prije godinu i pol ali vjerovatno ni kasnije. Njih, kako kaže Komadina, ne zanima predstava, njih zanima da im teatri ne traže previše novca, i da ne „talasaju previše“.

Prelazak na drugu stranu

Međutim, to nije toliko važno. Važna je priča o recimo Saši Oručeviću koji je glumac Narodnog pozorišta Mostra. Oručević je bio u vojsci, protjeran je sa zapadne strane. Godinama je poslije rata nosio kamen srušenog Starog mosta u džepu. Nosio je taj kamen sve dok Most nije opet dignut iznad Neretve. Govorio je '96. da nikad neće preći na drugu stranu. Govorio je to i 2006. godine, ali sad je 2016. I Oručević je, kako kaže Komadina više u Hrvatskom kazalištu na zapadnoj strani nego u matičnoj kući.

„Njegova je kuća bliže HNK-u nego Narodnom. Ipak on je morao preći liniju. Čovjek je skontao šta mu je bliže“, kazao je Komadina, naglasivši još jednom veliko postignuće u saradnji dva teatra u podijeljenom gradu.

Stvarne reakcije ljudi na Ajmo na fuka, koje na vrlo duhovit način Komadina uvrštava u u predstavu, nisu izostale.

Dok u predstavi dva lika s uživanjem čitaju komentare pune mržnje o Ajmo na fuka s tuđih, onih drugih portala, u stvarnost Komadina kaže da je imao priliku čitati neke od komentara na jednom mostarskom portalu zbog koji je zaplakao. To su komentari bivših vojnika.

„'Da mi je neko rekao da ću vidjeti ovakvu predstavu i pljeskati, ne bih vjerovao', bio je jedan komentar bivšeg vojnika HVO-a“, kazao je Komadina.

Upravo imajući na umu da Ajmo na fuka ne može promijeniti mišljenje bilo koga o tome ko je počeo rat, ona je značajna jer je mali korak u shvatanju da ti odgovori nisu najvažniji.

„Važno je da radimo. Mi moramo malim kroacima ići. Nemojte nam dati u prvom razredu literaturu za fakultet. Idemo polako“, potcrtao je Komadina.

Pozorište treba biti Guliver 

Kazali smo na početku da ja Ajmo na fuka potpuno lišena bilo kakve političke korektnosti. Svakodnevni žargon i govor, banalnost svakodnevnih situacija u postratnom Mostaru približavaju predstavu svima i čine da bude lako prepoznata i bliska bilo kome.

Taj naivni i svakodnevni problem, potpuno banalan, stavljen je u fenomen artističke činjenice.

I upravo je tako taj problem postao paradigmatičan.

Jedan od stavova govornika okruglog stola jeste upravo stav da politička korektnost treba ostati van pozorišta.

„Treba insistirati na pojedinačnim pričama, na intimnim pričama. Teatar treba biti korektiv. Teatar trebaju biti mame koje ispravljaju predstave“, kazao je Almir Imširević.

Savršeno uspoređujući teatar s Guliverom i Liliputancima, Almir zaključuje da je neophodno da teatar bude bolji i veći.

„Pozorište treba biti Guliver. Ono treba biti veliko i treba bolje vidjeti.

Kad Liliputancima zapale selo i oni pokušavaju ugasiti požar, onda dođe Guliver i popiša im se po glavama i ugasi požar. E to treba biti pozorište, popišati se po glavama publike a da ona bude zadovoljna.“

Je li 20 godina dovoljno?

Uprkos tome što možda, kako je kazao profesor Ćurak, jedan intelektualac i jedan folk pjevač danas imaju skoro jednak utjecaj na javnost, teatar može i mora biti jedan od načina i mjesta gdje se ljudi mire i približavaju jedni drugima.

„Dvadeset godina je prošlo, ali objektivno da li je tih dvadeset godina dovoljno.

Pretenciozno razmišljamo da je 20 godina dovoljno i da se sve treba promijeniti. Historija je dosad pokazala da to nije tačno. Ali upravo Ajmo na fuka koja najprije na sceni a potom u u stvarnosti, među ljudima, govori o različitim diskursima koji se na kraju približavaju, jeste mali korak.

Naša odgovornost je da ne prestanemo. Važno je ostati svjestan da utječemo na procese pomirenja“, zaključila je Edita Čolo Zahirović.

Robert i Saša, dva glumca, dva lika, dva Mostarca, ostaju na kraju u mraku vječno naslonjeni jedan na drugog, bliski u nevolji, isti koliko god se kroz rat željeli udaljiti jedni od drugih, oni su upravo u tom ratu zapravo blizu jedni drugima jer su u istoj situaciji.