Hadžem Hajdarević - 'Dolaze glasi': "I sve što je htjelo doći izbjeći nismo mogli..."

Istaknuti bosanskohercegovački književnik Hadžem Hajdarević je preminuo u 67. godini.

Pored poezije, pisao je i prozu, književnu kritiku, bavio se publicističkim radom, ali prvenstveno je bio i ostao pjesnik.

Za prvu knjigu pjesama, Seobe obala, dobio je Nagradu Trebinjskih večeri poezije (1982.) i nagradu "Svjetlosti", a za Pjesme ponornice Nagradu Skender Kulenović (1996.).

Dolaze glasi jedna je od njegovih najpoznatijih pjesama.

Vojnici, i lisnate noći, u lobanji
nesanicu stružem kao u posudi
tijela davno prigorjelu strast, i potmuli
djevojački krici u mlado brijestovo lisje
sahranjuju dan:

i sve što je htjelo
doći izbjeći nismo mogli, sve što je
prošlo mimo nije ni moglo nâs stići.
Po brdima klaptahu vuci
u kožama zguljenim s mjesečeva tijela.
U nemirnoj tački svijeta
sabirahu se vječnost i mijene. I tvoje
riječi kao lišće što pogledom ga
spuštamo k zemlji.

Koga to ne bijaše u pjesmi o labudovu
znoju? Čije molitve cure iz otvorenih
rana? Čije duše ližu bolesno sufijsko Vino.
U dimu Azrailovu sjedismo, ti
i ja. Na kapiji decembrov pas. U kući
mrtvi ključ, i zaklana brava, i dugi
stepenasti mrak…

Nevjesta iz ravnice
u brda je donijela nestvarne
ruke, i mi ju gledasmo duboki
i tihi, u šutnji dugoj već na Onom
Svijetu. Drveće biskaše kukce.
Mi čekasmo poziv da krenemo
niz strmen. Ali ostasmo i još smo tamo
gdje pogled se tvoj topio od žudnje
da s mojim se pogledom zgrli.

Jer bila si, kažu, najljepša akvarijska
smrt, u kojoj svaka sjenka pline
u topli roditeljkin mir i postaje
dušina ahiretska lađa.