Dijaloška tribina posvećena Irfanu Horozoviću u Muzeju književnosti

"Beskrajni zavičaj", naziv je promotivno-dijaloške tribine posvećene djelu Irfana Horozovića. Pen Centar u Bosni i Hercegovini poziva sve zainteresirane na ovaj događaj koji će se održati u Muzeju Književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, u četvrtak 18. decembra u 19:00. 

Gosti tribine bit će: Irfan Horozović, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović i Edin Pobrić, dok će moderatorica biti Fadila Nura Haver. 

Kritičari o Irfanu Horozoviću: 

Ivan Lovrenović: Koncept Irfan 

Tko je Irfan Horozović? Rođen u Banjoj Luci 1947, pripovjedač, romansijer, dramatičar, esejist, pjesnik u kojemu suvremena književnost Bosne i Hercegovine ima književnu pojavu evropskoga formata i duktusa. Pisac je to, koji u svojemu tekstu sjedinjuje doživljaj svijeta kao tajne, kao bodlerovske šume simbola, s velikom književnom erudicijom i rafiniranom čitateljskom kulturom.

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu “borhesovsku” dionicu. Horozovićeva prozna knjiga Talhe ili šedrvanski vrtbljesnula je tada (1972) u Zagrebu kao književni događaj prvoga reda, i bila dostojno vrednovana.

Objavio je Horozović do danas preko trideset književnih naslova, među njima zbirke pripovjedaka Salon gluhonijemih krojačica, Karta vremena, Prognani grad, Bosanski palimpsest, Kaleidoskop, Snježni tigar skače kroz vatreni obruč, Skriveni sokak, romane Vauvan, Rea, Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, Imotski kadija, William Shakespeare u Dar es Saalamu, Psi od vjetra, Quadriga, zbirke pjesama Zvečajsko blago, Knjiga mrtvog pjesnika, Testament iz mladosti, Buduće svršeno vrijeme, drame Soba, Šeremet, Tri Sabahudina. Horozovićeve knjige su prevedene na mnoge jezike, a pripovijetka Bosanski bik na više od dvadeset.

Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno, ali redovito pojavljuju, kao što su povremene, ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre.

Ne pitaju Horozovića predstavnici i služitelji sarajevske i bosanske javnosti ni o njegovu životu. Nikada nitko u Sarajevu (da o Banjoj Luci i ne govorimo) nije Irfana Horozovića, najplodnijega i najsvjetskijega ovdašnjeg pisca, uljudno zamolio da sjedne pred diktafon, mikrofon, kameru, i govori o svome radu i životu, o “izlasku” iz Banje Luke, o izbjegličkom životu u Zagrebu, o novom početku u Sarajevu poslije rata. Niti je Horozoviću samome ikada padalo na pamet da ikoga time zamara, da javno jadikuje (i jadikujući kalkulira) o tegobama egzila, poput nekih svojih brbljavih i spretnih kolega.

Samo on zna kako je to izgledalo u siječnju 1993. kada je s porodicom morao napustiti svoj posao, svoju građansku egzistenciju, svoj rodni grad i svoj stan, pa s plastičnim kesama u rukama kao cijelom dopuštenom imovinom poći u surgun. Pisao sam tada:

“U banjalučkom Boriku bila je ulica Skendera Kulenovića. Više nije. Sada se, čujem, zove ulicom Stojanke majke Knežopoljke. Lik je zamijenio autora. Književna fikcija – stvarnog čovjeka. Nikad nisam čuo za groteskniju ‘pobjedu’ književnosti nad stvarnošću, Stojanke (Srpkinje) nad Skenderom (Muslimanom). [...] U bivšoj banjalučkoj ulici Skendera Kulenovića, na broju 1, stanovao je poznat i priznat pisac. Ništa mu to nije pomoglo. Susrećemo se ovih dana, u zajedničkom izbjeglištvu, daleko od svojih bivših ulica. (I moja se je lijepo zvala: Bratstva i jedinstva!) Prisjećamo se Irfan Horozović i ja ključkih i varcarskih atlantida, zajedničkih potonulih baština.”

Kako žive Horozovići tada u Zagrebu? Irfan je već autor zamašnoga opusa, prije koju godinu objavio je veliki roman Kalfa, svojevrsnu džojsovsku posvetu Zagrebu kakve do danas nema u hrvatskoj književnosti. No, sve to ne bi značilo mnogo, da se nije našao prijatelj iz mladosti. Čovjek živi u Njemačkoj a u Podsusedu ima nekakvu bašču i u njoj baščensku kućicu. U toj udžerici nema grijanja ni vode; da bi se ložilo i grijalo i kuhalo i pralo, treba drva nabaviti i cijepati i unositi, vodu također donositi izvana. Kad samo pomisliš što bi za takvu izbjegličku priču dali spomenuti književni brbljavci, i kako bi je književno i još više neknjiževno (nacionalno, politički, materijalno…) kapitalizirali! Horozović – ni mukajet!

On je i u takvim prilikama bio “samo” – pisac. Objavljuje zaredom nekoliko sjajnih knjiga proza (Prognani grad, 1994, Bosanski palimpsest, 1995, Sličan čovjek, 1995.) u kojima nalazi načina da se bavi svježim i bolnim temama rata i “prognanoga grada”, a da ne iznevjeri ništa od svoje cizeljerski izbrušene i prepoznatljive poetike, svoje potpune predanosti “totalnoj” književnosti.

A Banja Luka? Grad je to kojim je kao glavnim svojim toposom i fascinacijom prožet cijeli Horozovićev opus. Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i “duhu” grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana velika javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju.

Tri su grada Horozovićeva života: Banja Luka, Zagreb, Sarajevo. Svakome od njih potrebniji je on, nego oni njemu. Možda će to jednoga dana u njima biti shvaćeno. Možda i neće. Od toga, ni s time, Horozović nema ništa.

U arapskom jeziku irfan znači: onaj koji posjeduje znanje, znalac. A u tradiciji islamskoga filozofsko-religijskog mišljenja irfan je pojam i koncept koji odgovara onomu što se na Zapadu imenuje gnozom, znanjem. Onim unutarnjim znanjem koje se ne postiže primarno razumom ni iskustvom, nego “kroz skrovitu osvjedočenost i unutarnje otkrivenje”. Kaže se: tu vrstu znanja postiže onaj tko se lišava niskih pobuda, razmjerno otuđenju od vlastitoga sopstva.

Skeptičan sam prema pripisivanju posebnih značenja imenskim, numerološkim i sličnim koincidencijama, ali za Irfana može se slobodno reći da je malo kojemu piscu slučaj dodijelio ime tako čudesno podudarno s cijelom njegovom spisateljskom pojavom, s duhom njegove književnosti: Irfan Horozović sav je u svojoj književnosti, bez ostatka, i zato tako veličanstveno oslobođen od naglašavanja svojega sopstva. (Objavljeno 26/01/2014)

Enver Kazaz: Horozovićev poetički labirint

Irfan Horozović, pjesnik, dramatičar, romansijer i pripovjedač, jedan je od začetnika postmodernističke poetike u kontekstu bosanskohercegovačke književnosti. Njegova, danas već kultna knjiga priča, Talhe ili Šedrvanski vrt označila je u kontekstu bosanskohercegovačke interliterarne zajednice prelaz sa književnosti modernističkog esencijalzima u postmodernističku književnu muzealnost. Kada je 1972. godine u Zagrebu objavio Talhe, književna kritika je Irfana Horozovića proglasila borgesovcem, iako južnoslavenska literarna scena tada još nije imala prevode Borgesove proze, a tek, zapravo, i počinje otkrivati literaturu ovog velikog postmodernog pisca. No, bez obzira na takve shematske ocjene, koje Horozovića po kritičkoj inerciji svrstavaju u određeni literarni pokret, kakav jesu borgesovci koji uistinu u kontekstu hrvatske književnosti sedamdestih godina donose postmodernizam, valja istaći činjenicu da je Horozović, zapravo, uz Kiša, Pekića i Kovača, zasnivao postmodernističku poetiku na južnoslavenskom govornom području. Zato su Talhe i postale kultnom knjigom južnoslavenske postmodernističke literature, pogotovu u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.

Ako se u nešto aproksimativnijoj ocjeni Horozovića i može promatrati u kontekstu zagrebačkih borgesovaca, koji su, ustvari, srodni tzv. srpskim estetičarima, onda se postavlja i pitanje o eventualnim razlikama, koje književna kritika u težnji za općim poetičkim kvalifikacijama najčešće i ne vidi. Naime, Horozovićeva literatura sržno u svom postmodernističkom muzealnom načelu nastaje od interkulturalnog susreta Orijenta i Okcidenta, bazirajući svoje fantastičke svjetove u Talhama na osobenoj vrsti identitarne drame kao bitnoj semanatičkoj i kulturalno-ideologijskoj podlozi proze.

Već od prvih redova Talhi pisac građu za svoje priče ne nalazi u neposrednoj stvarnosti, nego u književnosti, pa je narator ovog djela u tom pogledu neko ko stvarajući prozni svijet, ustvari, postaje književni enciklopedist koji pisanje shvata kao prečitavanje kulturalnih znakova, simbola i amblema, raznorodnih kulturalnih kodova. Otud njegovo pismo u kreiranju novog književnog svijeta jest neka vrsta intelektualističke geste koja se zasniva na muzealno-arhivarskom načelu (re)interpretiranja kulturnih kodova kao presudne književne građe i okvira za imaginativno konstruiranje proznih svjetova. Ta aleksandrijska gesta, odnosno gesta pisca koji stvara kao čitač borhesovski zamišljene babilonske biblioteke, nije, međutim karakteristika samo Horozovićeve proze ili romana nego i poezije, što ovdašnja kritika i književna historija gotovo da nije uočila. Naime, od Zvečajskog blaga pa do Knjige mrtavog pjesnika Horozović u poeziji, tako nepravedno zapostavljenoj od strane kritike, razvija aleksandrijsko tvoračko načelo, pa se može reći da on postmodernizam u bosanskohercegovačku poeziju unosi neposredno prije ili zajedno sa pjesnicima kao što su Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Mile Stojić itd. 

Njegovu poeziju karakterizira postmodernistička intelektualnost koja podrazumijeva konstruktivističko načelo izgradnje pjesme, otkrivanje tzv. malih tema i motiva, koje stoje naspram velikih modernističkih metapripovijesti, ali istodobno i poeziju koja u svom melanholijskom, antiutopijskom stavu, jeste, ustvari, postmoderno preispisivanje širokog obzora tradicije. Zato čvrste poetske forme, kojima se služi u Zvečajskom blagu, sa aluzivnim, asocijativnim, citatnim, pesudocitatnim i drugim vrstama intertekstualnih postupaka, znače uvođenje postmodernističke palimpsesnosti u ovdašnje pjesništvo nakon dominacije neosimbolizma, neoavangardizma, neonadrealizma i drugih modernističkih poetika. Dok je visoki modernizam u bosanskohercegovačkoj poeziji građen na lirskom subjektu čija je ispovijest u pjesmi gotovo u pravilu slijedila okvire egzistencije autorskog ja, Horozović zasniva aleksandrijski lirski subjekt koji u pjesmi ne predočava egzistencijalna stanja autora, nego kao tekstualna konstrukcija prečitava svjetsku književnu tradiciju. Na drugoj strani, u Knjizi mrtvog pjesnika sa zasnivanjem dokumentarnog lirskog subjekta, uz referentni okvir koji se odnosi na povijesnu dramu, Horozović proširuje svoju pjesničku poetiku. Ranija poezija označavala je postmodernu igru simbolima, amblemima, aluzijama na svjetsku poetsku tradiciju, a Knjiga mrtvog pjesnika označila je uz ove elemente i uvođenje postmodernističkog dokumentarnog i pseudodokumentarnog lirskog subjekta unutar obzora poetike svjedočenja. Ako je ranije pjesništvo bilo obilježeno kreativnim činom kao unutarnjom književnom igrom, Knjigu mrtvog pjesnika karakterizira pjesma kao faktična fikcija i fiktivna fakcija koja razvija izrazit etički angažman na asocijativnom horizontu povijesnog užasa i potrage za autentičnim antropološkim vrijednostima unutar svijeta zahvaćenog ratnom apokalipsom. Sličan obrat moguće je pratiti u Horozovićevoj pripovjednoj prozi, gdje zbirke priča Prognani grad i Bosanski palimpsest nastavljaju neke od elemenata postmodernizma iz Talhi, ali i razvijaju novohistorijsku strategiju dekonstruiranja historiografskog diskursa i s njim usklađenog herojskog modela kulturne memorije, te prelazak na poetiku svjedočenja kao oblik etički i antroploški angažirane književnosti sa temom zadnjeg bosanskog rata.

Zato Horozovićev slučaj indikativno opominje i književnu kritiku i književnu historiju, jer njegove drame, dječija književnost, romani i priče, nisu tek jednostavno uklopive u generalna strujanja postmodernizma na južnoslavenskom terenu, nego nose u sebi i ono poetičko preobraženje koja dolazi kao etička reakcija pisca na ratni užas. Takva spisateljska odgovornost, ta vrsta etičnosti pisma, upozorava književnu kritiku na stalnu promjenu svog interpretativnog instrumentarija, a Horozovića otkriva u znatno složenijem poetičkom opsegu nego je to samo ocjena o poetici postmodernizma koja po kritičkoj inerciji hoće da iscrpi svu poetičku raznovrsnost u opusu ovog pisca. (ODJEK – Specijalni prilog, ljeto 2008.)

Hanifa Kapidžić-Osmanagić: Poezija Irfana Horozovića

Irfan Horozović ulazi u svijet poezije zbirkom pjesama Zvečajsko blago, 1969. U taj svijet zgusnutijeg mišljenja i izričaja drugačijeg od proznog on tako ulazi u trenutku kada je književnost Bosne i Hercegovine u ranijoj Jugoslaviji na svom vrhuncu. U njegovom vidokrugu prisutni su, u njegovom sluhu odzvanjaju Skender Kulenović, Mak Dizdar. U traganju za vlastitim glasom Horozović se samjerava sa svojom generacijom, kao i onom prethodnom. Načitan, sjajnog pamćenja, njegove sofisticirane reference, nikada izravne, obitavaju veliki evropski pjesnici. Bliski su mu Francuzi, posebno Apollinaire. Kod njega zazvoni Tin Ujević, ukrivenije Krleža.

Sedamdesetih godina neki od bitnih bosanskohercegovačkih pjesnika u izravnom su suglasju sa postnadrealističkom poetikom. Horozović nije postnadrealist, mada mu je blizak Koroman, ali i u njegovoj poeziji zazvuči čista nadrealistička slika:

- lovac u ružičastom progoni svilenu košutu zore. (Ah)

- osedlani klaviri jezde i zubima gone zvučnu uzdu. (Ah)

- Iz sna iščupan kao zub istočih ovaj stih. (Zub)

Blizak mu je nadrealistički jezički paradoks:

- ja sjedim na leđima ogromnog kita/ i pišem stihove za tu lepezu. (Buffet Kalnik naših godina)

- bijela kao abonos/ i crna kao slonova kost. (isto)

- Glava života u bisagama smrti. (Ogledalo)

Takva slika, nekad uvišestručena, ne uvršćuje se, međutim, kod Horozovića u postnadrealističke cjeline. Kod njega uvijek prevlada određena, neprozna, ali vođena priča u pjesmi. Naklonivši se i drugačijim poetikama, Horozović nije poklonik ni avangarde, ni hermetizma, ni neke eliptične pjesničke umjetnosti: njegova pjesma uvijek se razrješava u samo njegovu viziju, onakvu kakva se može, nikad do kraja ali ipak, omeđiti i prepričati.

Čini se da frekvencija tih uslovno postnadrealističkih i inih slika najbolje ilustruje i naslov koji je za svoju izabranu poeziju uzeo pjesnik: riječi kao komadići stakla u pjesničkom ogledalu znaju poprimiti boje i zvukove dragog kamenja. (Kaleidoskop)

Danas čitalac pokušava proniknuti koja je ustvari pjesnikova nit vodilja, znana mu kao i ona neznana, to jeste koje su koordinate Horozovićeve vizije i njegove potrebe pjevanja, nužnosti da se iskaže i pjesničkom riječju: gdje su sastavnice Horozovićeve duboke pjesničke autentičnosti (Za njegov vlastiti upit nad sobom otkrivalačka je pjesma Nesvjesno ispisujući sebe, ali svakako nije jedina).

Horozović je u stalnom saodnosu i sa tradicijom i sa iskazom moderne i voljno se kreće između njih. Enver Kazaz konstatuje i promjenu Horozovićevog stava u jedan postmoderni stav. Sedamdesete, osamdesete godine donose i kod nas mutaciju pjesničke atmosfere, kontinuiranu ali polaganu pobunu protiv jedne vrste liričnosti. Horozovićeva poezija ukazuje se danas kao most između, uslovno kazano, jednog predmodernizma i modernizma i, s druge strane, postmoderne. To bi trebalo dokumentovati uvidom u cjelinu njegove poetske riječi, svakako i one koja nije prošla odbir u knjigu Kaleidoskop iz 2006: od strukturalizma znamo da i ono što nije prošlo kanonsko rešeto odbira može za procjenu jednog univerzuma biti relevantnije od onoga što je zaslužilo naknadni strogi imprimatur. Ali u svakom slučaju, treba konstatovati da je Horozovićevo građenje i, svakako ne samo njegovo, postojanje prirodnog mosta između avangarde dvadesetog vijeka i postmoderne njegovog kraja omogućeno karakterističnim pobunjeničkim elementima već sadržanim u toj avangardi. Za nadrealizam dvadesetih godina to je u velikoj mjeri tačno upravo u onim dijelovima poetike koji su generalno manje poznati. Tako je u poeziji, tako je u novoj likovnosti.

U daljem traganju za Horozovićevom pjesničkom autentičnošću, pažljiv čitalac će svakako osluškivati ono što je u ovom pjevanju vječno lirsko, to jeste i vremenski određeno, i vanvremeno. Pravi pjesnici uvijek su u dosluhu sa neizmjenjivim pjevom smrtnika. 

Kao i neumoljivim protokom vremena. Horozovićeve reminiscencije su etrurske, feničanske, egipatske, grčke. I njegovo vrijeme mjeri Klepsidra.

- Drevno Jučer iščezava u nago Večeras

Čudo čuda

na trgu trgova

u vremenu vremenā

kaže Horozović u pjesmi Putovanje na sjever. Ima kod ovog pjesnika tema i tonova velikog francuskog pjesnika iz 15. vijeka, Françoisa Villona i njegove žalopojke nad minulim ljudskim životima. 

Uz ovakve preokupacije kod Irfana Horozovića, opet vijonovski, javlja se tema amaneta. Sasvim mlad pjesnik, Irfan ispisuje pjesmu Testament. Druga jedna pjesma nosi naslov Oporuka. Tu je i pjesma Zavještanje. I čak dva puta pjesme naslovljene Ostavština. Pjesnička zbirka iz 1980. nosila je takođe naziv Testament iz mladosti. Ali i inače, pjesnikov stav je veoma često testamentaran. Taj pjesnikov, čovjekov upit pred životom, pred ljudskom sudbinom, Horozović notira klasično, tradicijski, modernistički, da bi se onda sve slijegalo u obzorje postmodernističkog.

No to su teme koje u sebi nose opasnost od retorike. Ni naš pjesnik ne umakne uvijek pred njom. Zna ga preplaviti i povući njegova velika lakoća izraza, izvanredno vladanje jezičkim mogućnostima. Ali se i u takvim slučajevima uvijek susretnemo sa Horozovićevom sržnošću – srhom (to je riječ koju voli, kao i Skenderov prh!), ukratko sa nekim stihom, nekom stihovnom cjelinom, koju odjednom prepoznamo kao njegovu, onu koju niko drugi nije mogao napisati. Pored asocijacija, referenci, pozdrava onima koje voli, migova, naklona duhovima koji ga opsjedaju, i tu opstaje Horozovićeva nostalgična srž, mjesto koje je samo njegovo, i koje će podariti trajanje ovom pjevanju. 

Ta sjeta, ta tjeskoba, ponegdje i imenovana kao pogled u pravcu egzistencijalizma, čini se onda da upravo ona porađa u našem pjesniku potrebu za pjesničkim dvojnikom. Ustvari, različito imenovan, na razne načine prisutan, taj drugi trajno obitava u njemu.

Stoga manje iznenađuje, i nije samo postmoderna, činjenica da je Horozović dao riječ jednom potpuno uobličenom liku pjesnika, koji je njegov dvojnik, govori o pjesnikovom djetinjstvu, igrama, odrastanju, prijateljstvima, - a onda o tragediji rata i izgnanstva. Horozović se jedno vrijeme trudi da diskurs Saida Puškara bude različit od njegovog, a zatim taj postulirani alteritet vidno postaje onaj koji i sam poznaje i prihvata kao raniji svoj i, biografski, kao jedan mogući svoj. Tako je postmodernistička pseudodokumentarnost hommage brojnima iz njegove generacije čija je sudbina ličila na Puškarevu, jednako kad i vizija njegovog drugog, njegovog mogućeg života. No Knjiga mrtvog pjesnika zvuči autentično upravo zato što postupak kod Horozovića nije nov, samo je proširen i zaokružen. A taj postupak udvajanja u cilju tačnijeg sagledavanja sebe bez opterećenja biografskih zadatosti ustvari je i postnadrealistički: sjetimo se Aragona i njegovog izuma tzv. “istinitog laganja” (le mentir vrai), koji je veliki pjesnik i romansijer i teorijski osmislio i u spisateljskoj praksi primijenio. Ali udvajanje sebe kao subjekta je, na razne načine i unutar raznih poetika, uvijek postojalo i bilo vječni pjesnički način protezanja do neuhvatljivih niti, kao i smislova jedne ljudske sudbine. I u stihovima Saida Puškara prepoznajemo, ma i pokušajem izmijenjenu, Irfanovu pjesničku i ljudsku sržnost.

Irfan Horozović je i pjesnik koji sjajno poznaje kanone klasične versifikacije, koji zna ispjevati i veoma uspjele sonete: virtuozan je Sonetni prsten (sedam pjesama), a sonet se zatekne i u njegovim zbirkama i izborima gdje nije bio posebno najavljivan. Njemu se, s druge strane desi i pjesma narodske inspiracije, ispjevana u desetercu (Hudam, “pjesma moje majke”). Evo završnice soneta posvećenog otkinutoj glavi sa kipa Skendera Kulenovića u ratnom Sarajevu:

- Raspukla se ko jelek hrsna i srhna krajina

 Kroz nju teče nebo, u njem smaragdna riba ina

(Skender u sarajevskoj kiši).

U ovim sjajnim stihovima, pored Skendera moguće je oslušnuti i pjev velikog Skenderovog prijatelja, Vaska Pope (Sutjeska).

Tako se Irfanova pjesnička autentičnost detektira u nevezanom kao i u vezanom stihu, kroz tradicionalan, moderan ili postmoderan stav. Pjesnik Horozović prirodno prati i na svoj način utjelovljuje mutacije književne misli i izričaja, preko svih –izama 20. vijeka, do danas, uključujući atmosfere postmoderne i teorijske zasnove poststrukturalizma.

No u ovoj prigodi, ali svakako ne samo prigodno, posebno bih istakla one Horozovićeve recentnije pjesme, ona angažovana svjedočenja kroz poeziju, koje sa krajnjom jednostavnošću i voljnom reduciranošću sredstava, bez iskazane patetike, a time još jače, ispisuju istorijsku i ličnu tragiku, koja ga je zadesila u rodnom gradu: izdaju dijela onih sa kojima je rastao, monstruoznu logiku koja te drugare, kao zombije, navodi da odjednom misle i postupaju drugačije, ili da uopše ne misle nego robotski odrađuju naredbe. Takva je antologijska pjesma Sjeverno pismo dječaka sa Vrbasa. Intrigantan je ciklus Dželat, od osam pjesama (od kojih ističem pjesmu pod brojem V), za koji autor bilježi da je nastajao od 1988, u Banjoj Luci, do 2000, u Sarajevu. Temu o izdajici koji je postao dželat, izdavši na koncu i samoga sebe, a koja nije nova u književnosti, kao ni u životu, i njenu novu aktuelnost pjesnik je naslutio u svojim stihovima i prije konkretizacije tragičnih zbivanja, a onda doradio. Ciklus uobličava pjesnikovo osobno iskustvo prvog reda, a neki njegovi dijelovi takođe predstavljaju sami vrh Horozovićeve poezije.

I na koncu, mada su me svi dijelovi ovog sada već dugotrajnog pjevanja, istinski privukli, - sa stanovišta posteriteta i budućih Irfanovih čitalaca, mislim da će se izbor iz poezije u budućnosti sažimati, kako bi opstalo ono najbolje. Možda bi tek onda ova poezija, kao umivena, zablistala u svom punom sjaju. Sažimanje će biti zadatak budućih Horozovićevih čitalaca. Jer će ih ovaj romansijer, za koga smo bili zaboravili da je i pjesnik, sigurno imati. (ODJEK – Specijalni prilog, ljeto 2008.)