David Espinosa - posve netipičan teatarski autor

David Espinoza u Sarajevu nije prvi put  - godine 2014 osvojio je Zlatni lovorov vijenac Festivala MESS kao najbolji glumac i najbolji mladi redatelj,  Tada nam je prikazao predstavu "Moje veliko djelo" u kojoj su radnju  na sceni  igrale  minijaturne figurice, a publika sve posmatrala kroz dvoglede. 

Ovaj put, Espinoza je svoju ekipu obogatio igračkicama te je tako, sa scenografijm, "glumcima" i rekvizitima koji stanu u tri kofera, stigao na ovogodišnji MESS da nam prikaže, ništa manje no Šeksipra. 

"Mnogo vike ni za što", komediju engleskog velikana,  interpretirala je menažerija sastavljena od 300  manjih ili većih figurica, među kojima su i jedan Hulk, Miki Maus, Ekipa iz Ratova zvijezda, nekoliko Barbika, plastična farma, vojnici... Uz pomoć  popularne Ikea reflektorke Jansjo, nekoliko biciklističkih bljeskalica i drugih jeftinih rasvjetnih tijela, uz pomoć jednog  smartphonea i selfie sticka,  Espinozine  igračke oživljavaju i pričaju nam priču. 

"Kada  me ljudi pitaju kakav je to teatar, obično kažem da su to igračke za odrasle (adult toys), iako  to možda nekoga podsjeća i na nešto drugo (smijeh), ali ja volim takve sinonime. Slično je i u mojim predstavama gdje često nalazimo na dvostruka značenja.  Kada čuju da se radi o lutkicama, figuricama i igračkama, ljudi pomisle da će to biti nešto naivno, dječije.  Ponekad čak dođu  s djecom na predstavu. Sjećam se petogodišnjeg dječaka iz Bugarske koji se od početka do kraja predstave smijao, a pogotovo na dijelu kada Mikija dekapitiraju (smijeh). Zapravo, radi se o  predstavama koje mahom nisu za djecu, i zato naglasim da je riječ o igračkama za odrasle", kaže u razgovoru za Radiosarajevo.ba autor David Espinoza.

Na pitanje kako obavlja "casting" za predstavu, kaže kako  figurice pronalazi na buvljim pijacama,  kao i među starim igračkama. Tako je glavnog glumca iz ove predstave,   Hulka, pronašao među svojim starim stvarima. 

Predstave obično izvodi tako što svoje plastične glumce  u formi skulpture  poreda na veliki sanduk ili stol, a  sve ostalo odrade svjetlo, sjene i njegovo performersko umijeće.

"Potrebno mi je 8-9 sati da se pripremim za predstavu. Figurice se moraju poredati po tačno određenom rasporedu, kako bi davale formu i odgovarajuće  sjene pod razliitim uglovima, ali i mogle da se dobro snime u dijelu kada koristim kameru na mobitelu., otkriva naš sugovornik. 

U predstavi važnu ulogu ima i dobro skrojen zvučni pejzaž kojeg potpisuje Santoz Martinez, baziran na Wagnerovim motivima. Kombinirajući vizualnost sjena i figurica sa zvučnom slikom, dobijam o cjelinu koja je u stanju da s minimalno verbalnog izraza dočara Šekspirov svijet.