Slovenačka predstava 'Boško i Admira' na sceni NPS: Kako mladi Europljani vide opsadu Sarajeva?

U petak, 5. septembra s početkom u 21 sat, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena predstava Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana Boško i Admira, kojom se zvanično otvara sedmo izdanje Sarajevo Festa.

Slovensko mladinsko gledališče je teatar koji je svojim progresivnim predstavama postao najpoznatije slovenačko pozorište izvan Slovenije. U ovoj predstavi ćemo vidjeti kako mladi Europljani vide nas, Sarajlije i Bosance i Hercegovce, našu nedavnu prošlost i našu sadašnjost. Nekad ispravno, nekad kontroverzno; nekad onako kako mi želimo da nas vide, nekad onako kako mi mislimo da je pogrešno.

Tim povodom za portal Radiosarajevo.ba govorila je rediteljica predstave i jedna od najtalentovanijih mladih slovenačkih umjetnica Živa Bizovičar. Polazište projekta je ratna fotografija mrtvog para koji se grli na mostu Vrbanja. Godine 1993. Admira Ismić i Boško Brkić pokušali su pobjeći iz opkoljenog Sarajeva, ali su ubijeni snajperom nekoliko metara od granice. 

"Prvobitno sam željela raditi predstavu o ratnoj fotografiji. Jedno od glavnih ishodišta bila je knjiga Susan Sontag Regarding the Pain of Others. Odluka je koincidirala i s trenutnom geopolitičkom situacijom i užasnim slikama Gaze, koje su preplavljivale moj svakodnevni život. U suštini me je zanimalo kako, uz populizaciju tih fotografija, ostati angažovana i ne otupiti, kako održavati empatiju i želju za razumijevanjem – koje se sve smjernice jednog konflikta saberu u sekundi kada fotografija nastaje i kakav je naš odnos prema njoj dok je gledamo. Boško i Admira su me privukli upravo zbog komercijalizacije njihove slike i pompe koja je nastala nazivom 'sarajevski Romeo i Julija'.

Istovremeno, Slovenci i Bosanci dugo su dijelili istu državu, a upravo raspad te države doveo je do katastrofe u kojoj su, među hiljadama drugih, stradali i Boško i Admira. Raspad Jugoslavije je neka rana upisana u našu svijest, sve te okolnosti ponudile su mi poligon za istraživanje, ali sam istovremeno bila svjesna da zapravo ne razumijem, da ne znam, i da nemam pravo govoriti o bilo čemu. Neshvatljivost rata, razmjere stradanja u Sarajevu i cijeloj Bosni, više su nas puta sa ekipom ostavile potpuno obamrle zato je bilo jasno da će predstava biti dokumentarna uz spajanje različitih izvora. Glumci su samo nosioci i zato smo se trudili da ne interpretiramo niti zamišljamo stvari na svoj način", naglasila je rediteljica.

S obzirom na to da je Živa Bizovičar rođena 1998. godine, zanimalo nas je kada je prvi put vidjela fotografiju Boška i Admire.

"Prvo sam čula priču o Bošku i Admiri, koju su mi ispričali moji roditelji kad smo s mojih trinaest godina porodično putovali kroz Bosnu. Sarajevo mi se tada urezalo u pamćenje i poslije toga sam ga posjetila više puta. Na tom izletu sam nekako počela shvatati da je prije Slovenije postojala Jugoslavija, a da je poslije Jugoslavije bio rat.

Roditelji su mi pričali priče koje su oni znali, puštali i prevodili mi pjesme Zabranjenog pušenja. Dok sam gledala lijepu prirodu, na nešto strašno što se tu desilo stalno su me podsjećale izrešetane kuće i minska polja. Mislim da tada za mene rat više nije bio neki daleki koncept, nego je postao na neki način stvaran, moguć. Mislim da sam tada prvi put osjetila i osjećaje nepravde i svjetske boli, užasa čovječanstva", objasnila je naša sagovornica.

Dodala je da je Sarajevo posjetila nekoliko puta kao turistkinja, a ove godine bila je i na Sarajevo Film Festivalu.

"Razumijem Sarajevo kao dio neke zajedničke historije, znam šta je Sarajevo značilo za Jugoslaviju i šta znači danas. Međutim, s njim nemam direktnih veza. Zato me je i brinuo ulazak u ovaj projekt – uvijek sam se, i još uvijek se, bavim pitanjem 's kojim pravom' govorim o tome. Na to pitanje nemam odgovor. Vjerovatno tog prava nemam. Ono što sam željela jeste da se savremeni čovjek senzibilizira za svijet oko sebe, htjela sam upozoriti na to da se od Drugog svjetskog rata ništa nije promijenilo, da se genocidi i dalje dešavaju, i da mir u kojem živimo nije postignuće, već samo sreća, dok je naša pasivnost zapravo okrutnost", podcrtava rediteljica.

Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane vraća se na Sarajevo Fest nakon četiri godine, a naša sagovornica otkrila je više o glumcima i koautorima predstave Boško i Admira.

"U predstavi igraju sjajni glumci Mladinskog gledališča Primož Bezjak, Nataša Keser, Boris Kos i Stane Tomazin. Kao najmlađa pridružila nam se i glumica na slobodi Kaja Petrovič, koja je, nažalost, trenutno tik pred premijeru u Celovcu, pa će je zamijeniti jednako izvrsna Daša Doberšek. Treba naglasiti da smo predstavu radili autorski, pa su glumci i koautori – mnogo materijala je njihovih, kao i istraživački rad, donošenje materijala, razvijanje koncepta čije smo osnove postavili s autorskim timom. Osim Nine Čehovin (kostim), Gašperja Lovreca (zvuk) i Andreja Hajdinjaka (svjetlo), tu su bili i Dorian Šilec Petek (video, scena), koji je osmislio prostor, te Nik Žnidaršič (dramaturgija), koji je sa mnom oblikovao koncept uprizorenja. Predstava je svakako rezultat zajedničkog promišljanja i napora", pojasnila je umjetnica.

Premijera predstave održana je početkom ove godine u Ljubljani, a kako je naglasila rediteljica izazvala je vrlo pozitivne reakcije publike.

"Za sada je igrana samo u Mladinskom gledališču, ali ove godine planiramo više gostovanja, i u Sloveniji i u inostranstvu. Predstava je dobro primljena. Priča o Bošku i Admiri u Sloveniji je dobro poznata, njihova fotografija također. Starije generacije su, naravno, mnogo više vezane za te događaje nego ja, koja tada još nisam bila rođena, i zato ih predstava zanima. Dobijali smo i reakcije ljudi koji su tokom opsade bili u Sarajevu, i ti komentari su bili pozitivni, što nam je značilo mnogo", izjavila je Bizovičar.

Zanimalo nas je i koliko je rediteljici važno da sarajevska publika pogleda predstavu.

"Meni to znači mnogo, ali me i plaši. Svaka predstava svojim nastankom zauzima određenu poziciju i samu sebe postavlja kao istinu. Predstavu smo namjerno sastavili od mnogih internet izvora, u kojima se istina stalno izmiče i mijenja. Zanimao nas je medijski odjek tog događaja. Iako smo pokušavali da se približimo istini, predstava o ovakvoj temi nikada ne može predstavljati apsolutnu istinu, što je i paradoks ove predstave, kao i ratnog novinarstva uopšte", dodaje rediteljica.

Pitamo i smatra li da umjetnost, poput predstave, može otvoriti pitanja koja ratna fotografija možda nije u mogućnosti.

"Pozornica ima čudesnu moć da spaja kontradiktornosti i paradokse, da prenosi različita gledišta i otvara nove perspektive. Na sceni mrtvi mogu oživjeti i pred nama proživjeti cijele živote, pa onda ponovo umrijeti. Pozornica prenosi istine i neistine i zato je, u svojim parametrima, tačan odraz života. Ona nudi i zumiranje i odzumiranje. Kada fotografija nastane, ona je zauvijek zakovana istina jednog trenutka i zato nepromjenljiva. Scena, međutim, fotografiji može dati okvir, može joj dati kontekste, razotkrivati njene pozadine, gledati je i izbliza i izdaleka – sve to u jednom zapakovanom formatu koji je predstava", podcrtala je sagovornica.

Moto 7. Sarajevo Festa je "Mir", a rediteljica je na kraju razgovora poslala važnu poruku.

"Boško i Admira je prije svega predstava s jakom antiratnom notom. Takađer, mir je tema koja je iz dana u dan sve urgentnija i nužnija, riječ koja svakim satom dobija na težini, a istovremeno gubi na svom značenju", zaključila je Živa Bizovičar za portal Radiosarajevo.ba.

Ulaznice se mogu kupiti na platformi karter i na blagajni Narodnog pozorišta Sarajevo a kompletan i detaljan program možete pronaći na zvaničnoj stranici Festivala.