Alban Ukaj: "Mali, neostvareni ljudi nemaju granice. Gaziće preko leševa za malo pažnje"

Može li umjetnik ostati po strani kada društvo u kojem živi klizi u fašizam? I postoji li trenutak kada šutnja prestaje biti neutralnost i postaje izbor?

U predstavi Na čijoj strani, koja će večeras, 28. septembra, biti izvedena u Sarajevskom ratnom teatru SARTR, Ronald Harwood kroz priču o umjetniku u vremenu nacizma otvara upravo ta pitanja: o odgovornosti, granicama, kompromisu i cijeni koju umjetnik plaća kada odluči reći "ne". Predstava, u režiji Lenke Udovički, reprizne izvedbe ima i 29. i 30. septembra, a nastala je u produkciji Ulysses teatra, u saradnji sa SARTR-om i Realstageom.

Publika je izvedbe na Brijunjima - premijera je održana 31. jula 2026 - pratila s potpunom pažnjom dok su glumci Svetozar Cvetković, Ozren Grabarić, Matea Mavrak, Džana Džanić, Alban Ukaj i Davor Sabo, uz violončelisticu Belmu Alić, ispraćeni dugotrajnim ovacijama.

Alban Ukaj u predstavi igra Helmutha Rodea, umjetnika koji pokušava objasniti vlastite odluke i mjesto koje je zauzeo unutar sistema. U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, Ukaj govori o tome zašto je Rodea bilo važno razumjeti, ali ne i opravdati, zašto umjetnost ne može biti odvojena od politike, šta Sarajevo i njegovo ratno iskustvo mogu reći o ulozi umjetnosti u najtežim vremenima te gdje danas vidi odgovornost umjetnika.

Mali, neostvareni ljudi nemaju granice

A na pitanje iz naslova predstave, na čijoj strani treba biti umjetnik kada više nije moguće stajati po strani, njegov odgovor je kratak i nedvosmislen: na strani humanosti.

Radiosarajevo.ba: 'Na čijoj strani' je predstava o umjetniku koji pokušava objasniti svoje odluke u vremenu nacizma. Vi igrate Helmutha Rodea. Kako ste gradili lik čovjeka koji se nalazi unutar sistema, a istovremeno pokušava objasniti gdje su njegove vlastite granice?

Ukaj: Meni kao Albanu bilo je teško shvatiti ga. Morao sam ga razumjeti, ali ne i opravdati ga. Nije da nisam imao primjera iz našeg podneblja od devedesetih pa čak do dana danas. Mali, neostvareni ljudi nemaju granice. Gaziće preko leševa za malo pažnje. Za Rodea, to su bile 10 godina slave u njegovoj karijeri. Nije on postao bolji violinista, jer se talenat ne može kupiti, nego je konačno bio dio tog mainstreama za kojim je čeznuo čitav život. On je popunjavao mjesta protjeranih i istrebljenih Jevreja. Negdje duboko je potajno vjerovao da je to opravdano, jer on vuče porijeklo od predaka koji su tu živjeli od 13. vijeka i vjerovao je da je nad njim počinjena nepravda, bez obzira što je možda bio svjestan svog ograničenog potencijala. E, to je nacizam. To je ta opijenost u vlastitoj samobitnosti kada stojite ispod neke zastave, spremni da ubijate i umrete za neku ideologiju.

Radiosarajevo.ba: U središtu predstave je pitanje može li umjetnik ostati neutralan. Vi ste ranije govorili da umjetnost nije moguće odvojiti od politike. Nakon rada na ovoj predstavi, jeste li u tom stavu postali još sigurniji ili vas je Harwood natjerao da neke stvari dodatno preispitate?

Ukaj: Ja mislim da ne može i ne bi smjelo. Bilo bi nemoralno i neodgovorno prema pozivu koji ste sami izabrali. Pozorište je od svog postojanja bilo blasfemično. Crkva je vodila politiku države (nažalost, i danas u nekim zemljama našeg okruženja), a pozorište je bilo jedina opozicija. Od grčke tragedije, Shakespearea pa do savremenika Harwooda, npr., sve je bilo usko vezano za politiku. A mi ćemo ostati neutralni! Pa šta ćemo onda igrati?

Harwood mi je samo potvrdio i pomogao mi je da bolje artikulišem svoje misli. Jednostavno, bio je genijalan.

Uloga porote

Radiosarajevo.ba: Posebno je zanimljivo što Harwood ne nudi jednostavnu presudu. Ne govori publici ko je "dobar", a ko "loš", nego je tjera da sluša argumente i jedne i druge strane. Je li Vam kao glumcu bilo teže igrati takvu dramu upravo zato što nema sigurnog moralnog oslonca?

Ukaj: Harwood nas kao publiku stavlja u ulogu porote. Ne bih rekao da nema sigurnog moralnog oslonca. Harwood nam postavlja jedno mnogo konkretnije pitanje: ima li umjetnost smisla ako se gubi ljudsko dostojanstvo?

Nisam siguran da su ljudi koji su stavljeni pred streljački vod razmišljali o tome kako Berlinska filharmonija u tom trenutku izvodi Beethovena. To samo mi mislimo da ima smisla kada vidimo neku scenu iz filma sa puno leševa, a tamo u pozadini čujemo neku srceparajuću klasičnu kompoziciju.

Radiosarajevo.ba: Kada govorimo o umjetnosti u vremenima političkog pritiska, često se postavlja pitanje šta je umjetnik trebao učiniti. Mnogo rjeđe pitamo šta je realno mogao učiniti. Gdje Vi povlačite tu granicu?

Ukaj: Umjetnik je trebao da koristi svoj prostor koji nesumnjivo ima i da bude glas onih koji nemaju taj prostor. Povući se i biti prigušen u vremenu kada se dešavaju velike promjene u vašem društvu, gdje vaša zemlja sklizne u fašizam, za umjetnika je neoprostivo. Realno mogu učiniti da u tim teškim trenucima postoji ipak neki glas razuma, da bi se sačuvalo ono malo ljudskog dostojanstva što je ostalo "kada se jednog dana probudimo iz strašnog košmara", što bi rekao Furtwängler.

Radiosarajevo.ba: Sarajevo ima posebno iskustvo odnosa umjetnosti i rata. Ovdje se vrlo dobro zna šta znači da pozorište, muzika ili film nisu samo "zabava", nego mogu biti način da društvo sačuva vlastiti osjećaj normalnosti i dostojanstva. Koliko Vam je to iskustvo bilo prisutno dok ste radili ovu predstavu?

Ukaj: Tokom procesa na Brijunima Lejla Hodžić je imala kratko predavanje o organizovanju izložbi tokom rata pa do danas. Onima koji su to prvi put slušali i gledali bilo je šokantno, kao i meni kada sam imao prve susrete s tim. Ovdje govorimo o drugoj vrsti umjetnosti. Umjetnost pod opsadom je ljudima bila boca kisika, prozor i nada za bolje sutra.

Radiosarajevo.ba: U jednom trenutku čovjek više nema luksuz da kaže "ne znam". Ili možda upravo tada mora reći "ne znam". Šta je za Vas danas odgovornost umjetnika: govoriti, zauzeti stranu, postavljati pitanja ili ponekad odbiti da učestvuje u nečemu?

"Mislim da je region izgubio momentum"

Ukaj: Teško je prvi put reći NE. Onda je to olakšanje, jer znate da je to NE već stav i da vas više neće zvati. To je cijena koju morate platiti, ali imate satisfakciju zbog koje ćete dugoročno biti ponosni i činiti ponosnima one koji nisu odustali od štrajka.

Radiosarajevo.ba: Vi ste glumac koji radi i širom regije. Koliko je danas teško napraviti predstavu koja će otvoriti političko pitanje, a da je publika ne pročita samo kroz vlastite postojeće podjele?

Ukaj: Mislim da je region izgubio momentum. Mnogo bi mi lakše bilo da odgovorim na ovo pitanje prije 10–15 godina. Tada sam imao više nade. Napravili smo jedan korak naprijed, a tri nazad. Ne kažem da se stvari ne mogu pokrenuti na bolje, ali činjenica je da smo izgubili vrijeme. A vrijeme je dragocjeno kada imate na umu da se upropastila jedna generacija.

Radiosarajevo.ba: I možda najteže pitanje za kraj: kada biste nakon svega što ste pročitali, probali i odigrali u ovoj predstavi morali sami odgovoriti na pitanje iz njenog naslova: na čijoj strani treba biti umjetnik kada više nije moguće stajati po strani?

Ukaj: Bio bih na strani humanosti. Umjetnost je sloboda. Tako da ću biti slobodan da kažem: Stop genocidu nad Palestincima. Free Palestine!