AJB DOC | Kritika Mirze Skenderagića: Pogledati mržnji u oči

U okviru Takmičarskog programa sedmog AJB DOC Film Festivala prikazan je film Cijena zemlje ili Sveto iskupljenje (Holy Redemption) koji je nastao u produkciji kuće TRT World, a koji potpisuje autorski trojac José Carlos Soares, Tanju Şahin i Aslihan Eker Çakmak.

Piše: Mirza Skenderagić

Znatno bliži formi novinarskog istraživačkog TV dokumentarca, nego li ideji filma, ovo ostvarenje nastoji direktno suočiti svijet sa istinom i pokazati mu lice mržnje koja ne dolazi iz ugroženosti niti iz samoodbrane kako to zapadni mediji nastoje prezentovati nakon 7. oktobra i napada Hamasa, već iz duboke unutrašnje želje za prisvajanjem cijele Gaze i za protjerivanjem ili istrebljenjem i posljednjeg Palestinca.

Ono što je najveća vrijednost ove istraživačke televizijske reportaže sa glasom naratora kao objektivnim pripovjedačem putopisa užasa, jeste promjena perspektive, iz koje sada ne govore Palestinci, već radikalne izraelske doseljeničke grupe, uključujući ozloglašenu ekstremističku organizaciju Hilltop Youth, koji otvoreno iznose san o Velikom Izraelu, a za kojeg opravdanje pronalaze čak i u religiji te historiji, a koji već ostvaruju podmuklim strategijama otimanja palestinske zemlje.

Naravno, osim razgovora sa ekstremnim izraelskim grupama koje jedino rješenje za izraelsko-palestinski sukob vide u ubijanju Palestinaca, autori jednak prostor daju i izraelskim aktivistima koji ne dijele iste snove niti želje sa svojim sunarodnjacima. Također, jako je važan i početni telop koji radnju smješta dva mjeseca nakon početka rata u Gazi, koji upravo jasno ograđuje kontekst o sistemskom planu raseljenja Palestinaca, jer ono što ovi Izraelci govore nikako ne predstavlja čin reakcije, već dobro priremljene akcije, koja opet proizilazi iz vlastitih nacionalističkih, fašističkih i rasističkih poriva.

Film otvara religijski uvod o Abrahamu, Izaku i Jakovu kojima je „Bog rekao da se popenju na vrh brijega i vide zemlju koju im je On dao“. „Mi smo otišli na vrh brijega, razgledali i naselili se“, kaže u uvodnom govoru Daniella Weiss, ekstremna izraelska desničarka i liderica Pokreta za naseljavanje, dok narator uvodi gledatelja u realizaciju njenih riječi i postepeno naseljavanje Izraelaca na palestinskoj zemlji, na čijim brdima se može vidjeti „nekoliko karavana, omladine i ovaca“. Weiss ističe upravo posebnu posvećnost „obrazovanju“ novih generacija „da slijede ideju izraelske države“, koji opet na to slijepo pristaju. Ipak, da svaka ideologija koja isključuje drugog, uzročno-posljedično uključuje nasilje, autori pokazuju narednom sekvencom sačinjenom od raznoraznih snimaka napada na selo Duma, u koje je upala upravo grupa mladih Izraelaca koji su se odlučili spustiti sa brda i uzeti zemlju koju im je Bog dao. Na tom „Božijem putu“ jedna palestinska kuća je zapaljena, a u njoj su živi izgorjeli roditelja i njihova beba, dok je stariji dječak preživio sa teškim opekotinama. Iako je ovaj zločin priznala grupa za naseljavanje, samo jedan njen član je osuđen, a njega je na sudu branio Itamar Ben-Gvir, sadašnji ministar nacionalne sigurnosti Izraela, što jasno potvrđuje snažnu povezanost ovakvih ekstremističkih pokreta i zvanične izraelske vlasti.

Kroz mnoštvo sagovornika i serije intervjua, među kojima se smjenjuju oni koji priželjkuju protjerivanje i ubijanje Palestinaca i oni koji komentarišu i osuđuju ove prethodne, osvješćujući njihov fašizam i rasizam, ovaj film u svoje 53 minute, uspijeva izgraditi stvarno lice mržnje, koje, ne samo da više uopšte ne krije zlo svojih želja, nego se i ne ustručava da ih ostvari. Tako recimo izraelski mladić Meier Simcha, član ekstremističke organizacije Hilltop Youth, koju često nazivaju izraelskim ISIL-om, na pitanje autorice „kako se osjeća kada vidi slike Gaze“, odgovara: „Osjećam se sretno.“ Jedan od lidera Pokreta za naseljevanje, Yehuda Shimon kaže: „Moramo ih ubiti. Nisam vidio način kako ih možemo održati u životu“, a da se već prešlo za riječi na djela pokazuje arhivski snimak u kojem se za dah bori palestinski dječak kojeg su upravo pretukli izraelski vojnici. „Kada čujem bombardovanje u Gazi, osjećam da je moj narod snažan. Mi eliminišemo zlo ovoga svijeta“, nastaviti će Avishai, organizator Konferencije na kojoj su se trebale izabrati prve jevrejske porodice koje će se naseliti u Gazi. Negdje između ovih zatrašujućih poruka, autori ubacuju i važne uloge Izraelaca koji se zalažu za kraj okupacije Zapadne obale, među kojima je i bivši izraelski vojnik, snajperist Nadav Weiman, koji uprkos konstantnoj opasnosti po vlastitu sigurnost, govori o dugogodišnjem zlostavljanju Palestinaca, posebno analizirajući nemogućnost legalne izgradnje bilo čega, dok se uporedo izmjenjuju snimci rušenja.

Zašto? „Zato što se želi da Palestinci svoju zemlju napuste sami“, zaključuje Weiman. O kakvoj sistemskoj posvećenosti je riječ, kada je u pitanju sprovođenje ciljeva okupacije, dokazuje i snimak razgovora, Weimena i sadašnjeg izraelskog vojnika koji je sa svojom jedinicom pratio Weimena i došao pred njegovu kuću: „Srce mi se slama kada vidim da ovdje sprovodiš ovu zlu propagandu“. Već sutra je Weimen u izraelskim medijima proglašen izdajnikom. Na ovoj strani prve dokumentarne epizode nečega što bi moglo predstavljati serijal o okupaciji Gaze, svakako je važna i uloga bivših vojnika IDF-a, recimo Tal Sagi, vojnikinje koja je kroz lično iskustvo opisala položaj i stanje u kojima se nalaze Palestinci: „Trebalo mi je mnogo godina da spoznam da ovo nije normalno. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim da je Hebron palestinski grad. Ova ulica je zatvorena za Palestince. Čak i Palestinci koji žive u ovoj ulici su zaključani u svoje kuće.“

Nakon prizora uplakanih i uplašenih palestinskih dječaka koje vojnici grubo privode, dolazi snimak izraelskog dječaka koji uzvikuje: „Umrite Arapi! Umrite! Upucaj ih! Upucaj ih! Upucaj ih! Na ovome snimku lošije kvalitete, teško je uhvatiti to mlado i još uvijek nevino lice, ali je vrlo moguće osjetiti mržnju koja ga oblikuje i koja u ovome filmu lišenom bilo kakve emocije, predstavlja vrhunac bespovratne izgubljenosti i okorjele tragičnosti svijeta u kojem niti jedan rat ne može završiti, a da već nije počeo drugi. Nikada i neće, jer sjeme mržnje je duboko posijano. I nezaustavljivo raste.