Nagrada "Meša Selimović": Burić o "Mađarskoj rečenici" Nikolaidisa

Za dobroga pisca žanr, i način pripovijedanja predstavljaju samo alat. Kad je zadatak zahtjevan – a ovdje se radi o romanu iz jedne rečenice – onda valja izabrati ozbiljan pravac, i krenuti u neizvjesnu avanturu ispisivanja priče. I to ne bilo kakve priče: nego priče o slobodi. Mađarska rečenica, Izdavač Buybook & OKF Cetinje
Kad su Ernesta Hemingwaya pitali je li moguće napisati roman u jednoj rečenici, odgovorio je potvrdno, i dao primjer: “Prodajem dječje cipele, nikad nošene.”

Za dobroga pisca žanr, i način pripovijedanja predstavljaju samo alat. Kad je zadatak zahtjevan – a ovdje se radi o romanu iz jedne rečenice – onda valja izabrati ozbiljan pravac, i krenuti u neizvjesnu avanturu ispisivanja priče. I to ne bilo kakve priče: nego priče o slobodi.

Negdje 2011. godine, u okviru nekakve stipendije koju mi je opet neko dao iz ne baš meni dokučivih razloga, u okviru istraživanja o maloljetničkom kriminalu posjetio sam Budimpeštu. Odsjeo sam u lijepom hotelu s bazenom, u relativno velikom gradu, nasjeo na glupost na koji nasjeda naivni turist iz provincije – prevaru od 300 eura u nekom restoranu – i atmosfera koju se skoro nožem moglo rezati: atmosfera jednog izluđenog kapitalizma, prodaje svega na ivici legalnog, nuđenja ljubavi u okviru prostitucije, čudan spoj negiranja prošlog, i neizvjesnosti budućeg, te nekoliko izvrsnih likova, sve se to spojilo u trodnevni boravak u glavnom mađarskom gradu u jednu ne do kraja prijatnu epizodu u kojoj se nosilac radnje, što se ono kaže, završivši posao u jednom djevojačkom internatu u kojem su maloljetničke kazne izvršavale djevojčice od dvanaest do šesnaest godina, spakovao i dan ranije, umjesto da poleti s Ferihegija, otišao na austrougarsku stanicu Keleti, i nazad otputovao vlakom.

Voz i vlak

Preko Pečuha, Osijeka, Vinkovaca, pa kroz Bosnu, uz promjenu čak četiri lokomotive, mislio sam kako o toj ostavljenosti, o tom kosmičkom sebičluku post-komunističkih zemalja, o egoizmu malih, u suštini tužnih nacija, o toj haotičnoj publicistici i nacionalnoj nauci, o tom buđenju nacionalne svijesti u tupom čekanju ispred displeja bankomata, treba nešto napisati. Napisao sam, napola na engleskom, pjesmu, koju sam brzo, možda i namjerno, najvjerojatnije namjerno, izgubio, jer joj sudbina nije namijenila objavljivanje. Bilo kako bilo, stvari su se otad do danas, pogoršavale, u Mađarskoj, u Evropi, u našim životima, na Bliskom Istoku, u Americi, svugdje dokle je doprla logika smanjivanja budžeta u odnosu na broj ljudi. Čak, a pogotovo onda, ako to uključuje i smanjenje broja ljudi.

U tom smislu je redukcionizam glavna konstanta naših života: svijet je manji, život je manji, misao je manja. Ali, ne sužena u onome kreativnom smislu u kojem je manje – više, nego u ontološkom, spoznajnom svijetu trenutka. Bez vizija o vlastitim budućnostima tumaraju kolone izbjeglica, postrojavaju se vojske, malim festivalima spektakla svakodnevice, bombardiraju nas mediji.

Žalobna igra, podnaslov Mađarske rečenice uvodi nas u srednjoevropski blues, koji, zapravo pletu dva glasa: Joey, koji donosi izgubljeni tekst Waltera Benjamina, i sam Benjamin, taj ahasverski anđeo i zaštitnik svih onih koji su jednom nasilno pomjereni iz svoga prirodnog staništa, a nisu pobjegli dovoljno daleko, da bi nestali ili bili osuđeni na vječitu potragu oaze slobode

I kako se kao pisac postaviti pred takvom situacijom: upustiti se u grandiozni/grandomanski poduhvat od hiljadu stranica u kojem pisac saspe sve što zna i sve što ne zna, ne izbjegavši pritom onu mučnu ulogu sveznajućeg pripovjedača, ili krenuti “drugom stranom”? 

Drugim putem, eksperimenta u kojem ta, jedna mađarska rečenica, barokna kako je zove pokojni Peter Esterhazy, istovremeno biva staništem pripovijedanja, ali i ona zlokobna žica, koja ograđuje granice, omeđujući prostor naših doživljaja, našega uma.

Kundera, Roth, Krleža…

“Mađarska je”, tvrdi pisac, “otvorena za sve one koji je žele napustiti”, a Wiena, Beč, like a winner, “jedini grad u kojem bi mogao dostojanstveno živjeti, on za koga je dostojanstvena egzistencija bila jedina opravdana egzistencija.” Dostojanstvo, riječ koja se gubi u kakofoniji ideologema postsocijalizma i nadirućeg, proždirućeg kapitalizma, tako je imanentna Benjaminu, i tako prisutna u Nikolaidisu, tako da i Benjamin i Joey, u neku ruku, jesu piščevi portparoli – ali, ne u onom banalnom smislu dokazivanje neke teze – nego u temeljno izvedenom jadu, bijedi malih istočnoevropskih naroda, i nešto većih, u kojem su na pitanju izbjeglica svoje grubo, neljudsko lice pokazale i Poljska i Češka i Mađarska i Slovačka i Slovenija.

Sav taj josephrothovsko-kunderijansko-krležijanski svijet, za koji nije istina da ne postoji u Rimu, Zurichu ili Parizu, jer neki je svijet tamo dokle dopire priča o njemu, sve te muke i zablude trebale su stati u jednu rečenicu čovjeka s granice, čovjeka koji živi tamo gdje su se srela i sukobila dva velika carstva, u zemlji za koju je jedan izbjeglica iz Jemena prije nekog vremena ustvrdio da bi radije poginuo, nego ostao da živi u Crnoj Gori.

Nikolaidis, kako kakav princ bez zemlje, bilježi zablude našeg vremena, ali ne samo to. Gradi osoben stilski i filozofski fenomen, za kojeg se ne može reći da je na našim stranama česta pojava: Mađarska rečenica (magyarmondat, zavidim, dakako, Krleži koji je to znao bez Googlea) je puna dima čekaonica, memle šatora, znoja iz sala za fizičko vaspitanje u kojem se primaju izbjeglice, lošeg duvana za podmićivanje stražara. U tom, uvjetno kazano, sartovskom svijetu, javlja se ona temeljna potreba da se načas istupi iz tog voza Budimpešta-Beč-Sarajevo – ili neka druga stanica, ako vozovi uopće budu negdje i išli, i da se istom tom svijetu kaže da je postao logor, taborišče, što je najpreciznija riječ na jezicima koje znam. Ali, gdje?

Gdje istupiti kad svi ionako jure, kad se računi socijalizma i kolonijalizma opet spajaju negdje na barikadama, check pointima sa bodljikavom žicom, dugim cijevima, i služe za kontrolu šverca naftom, opijatima, ili nečim trećim.

Možda je Mađarska rečenica, zapravo, eskapada, bijeg umjetnika iz konvencionalnog u nepoznato, a možda sudbonosni okvir? Možda oboje? I još puno toga. “Sve su dobre priče dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza”, kao sama rečenica sasvim dovoljna za pisanje jedne knjige. A takvih je rečenica u Mađarskoj rečenici, koliko hoćete. A ona nikada ne prestaje, mota se tu oko nas i plete žalobnu, čvrstu ogradu iskaza i nadanja.