Dragan Bursać: Zaslužuju li Beograd i Banja Luka ulicu Ratka Mladića i zašto DA?!

"Možda Beograd i Banja Luka zaista zaslužuju Ulicu Ratka Mladića. Neka jednom njenom stranom hodaju oni koji u nečovjeku osuđenom za genocid vide heroja, a drugom oni koji znaju šta znače Potočari; neka jedni gledaju mural 'generala', a drugi se sjećaju bebe Fatime Muhić, najmlađe žrtve genocida u Srebrenici. Neka jedni govore o 'odbrani srpstva', dok drugi čitaju imena ljudi čije su kosti vađene iz masovnih grobnica. I neka konačno padne posljednja laž da Ratka Mladića slavi tek 'šačica ekstremista'. Kada ga veličaju gradonačelnici, ministri, mediji i hiljade građana, a njegova sahrana prijeti da postane prvorazredni nacionalni događaj, onda Ulica Ratka Mladića već postoji. Ostalo je samo da Beograd i Banja Luka smognu dovoljno iskrenosti da joj stave tablu."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Pitate me da li Beograd i Banja Luka odista zaslužuju Ulicu Ratka Mladića. Da, zaslužuju!

Zvuči nakaradno, odvratno i civilizacijski poražavajuće, ali nakon svega što gledamo poslije smrti pravosnažno osuđenog ratnog zločinca možda bi takva ulica bila najpošteniji spomenik društvima koja su tri decenije odbijala da pogledaju vlastito lice u ogledalu. Ako već toliko ljudi Ratka Mladića smatra herojem (a pogledajte po mrežama pa sami prosudite), ako ga političari slave, ministri oplakuju, gradonačelnici veličaju, tabloidi pretvaraju u mučenika, a hiljade građana ispraćaju uz "vječnu slavu", onda bi bilo pošteno prema svima nama da ta društvena činjenica konačno dobije i stalnu adresu.

Skinimo šminku i stavimo tablu

Ako gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić Ratka Mladića naziva "srpskim herojem", a nakon njegove smrti poručuje "Počivaj u miru, generale. Neka ti je večna slava i hvala", onda bi bilo krajnje licemjerno da Beograd glumi grad koji s Mladićem nema ništa. Šapić je još u aprilu javno objavljivao "General Ratko Mladić- srpski heroj", dok su po Beogradu i Srbiji godinama nicali njegovi murali i grafiti kao vizuelni inventar jednog društva koje je ratnog zločinca preselilo iz sudnice u panteon.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dakle, specijalci dolaze zbog jednog čovjeka, taj čovjek ostaje slobodan, a na podu završi ambasador Srbije. 

Pa dajte onda nečovjeku ulicu! Zapravo, ta je ulica u Beogradu simbolički otvorena prije gotovo dvadeset godina, a tablu joj je lijepio čovjek koji će kasnije postati predsjednik Srbije.

Bio je 26. maj 2007. godine. Aleksandar Vučić, tada generalni sekretar Srpske radikalne stranke, zajedno sa radikalima učestvovao je u akciji lijepljenja plakata "Bulevar Ratka Mladića" duž tadašnjeg Bulevara AVNOJ-a, upravo u vrijeme kada je ta velika novobeogradska saobraćajnica trebala ponijeti ime ubijenog premijera Zorana Đinđića. Vučić je vlastitim rukama zalijepio plakat na zgradu B92, a nekoliko mjeseci kasnije govorio je kako će prostorije njegove stranke, njegova kuća i kuće porodice Vučić biti "sigurna kuća" za Ratka Mladića. Kakva nevjerovatna simbolika!

Čovjek koji će godinama kasnije europskim državnicima govoriti o Srbiji budućnosti svojevremeno je lijepio naziv bulevara čovjeku koji će pravosnažno biti osuđen za najteže zločine i genocid u konačnici. I danas, devetnaest godina kasnije, Ratko Mladić umire, a Srbija oko njega ponovo vodi istu raspravu, kao da između Vučićevog plakata iz 2007. i današnjih "poslednjih oproštaja" nije prošla čitava jedna epoha.

Promijenile su se funkcije, odijela i politički slogani-ako i toliko, ali Ratko Mladić je ostao lakmus-papir srbijanskog odnosa prema devedesetim.

Banja Luka, u crno zavijena

Banja Luka je dobila svoju verziju iste slike. Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković patetično se obraća na mreži X. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Radan Ostojić Mladića naziva "herojem i junakom" kojeg srpski narod mora vječno pamtiti. Slobodan Župljanin govori kako će Mladićev "lik i djelo" ostati zapisani na "najsvjetlijim stranicama istorije", dok Milorad Dodik poručuje da Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu i ostaje posvećena onome što je Ratko Mladić predstavljao, a to je samo mirkosegment, jer tako i radikalnije razmišlja makar 90% pratećeg plebsa.

Pa dajte onda i Banjoj Luci Ulicu Ratka Mladića, i neka bude velika, široka i u centru grada kako bi svaki stranac, turista, student, diplomata i slučajni prolaznik odmah znao gdje je stigao i kakav odnos prema prošlosti njeguje društvo kroz koje tuda hoda. Takva ulica bila bi iskrenija od hiljadu govora o navodnim europskim vrijednostima.

Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilna premještanja, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Upravo tog čovjeka ogorman dio političke, medijske i društvene Srbije i entiteta Republika Srpska danas ispraća kao junaka, viteza, mučenika i zaštitnika srpskog naroda.

Informer njegovu smrt pretvara u nacionalnu tragediju, objavljuju se oproštaji uz "nebesku vojsku", društvene mreže pune se porukama "večna slava", "najveći srpski oficir", "novi heroji Mladići", "anđeli neka te čuvaju" i možda najjezivijom od svih "svi smo mi Mladići". E ako ste "svi Mladići" valjala bi vam i kakva ulica ili bulevar. Da svijet zna! E upravo zato!

Jer ovdje više govorimo o društvenom fenomenu nego o jednom mrtvom ratnom zločincu. Ratko Mladić može umrijeti u zatvoru, ali društvo koje njegov lik i djelo pretvara u moralni uzor nastavlja živjeti s mladićevštinom kao prihvatljivim vrijednosnim sistemom.

Njemačka je nakon 1945. prošla dug, bolan i proturječan proces suočavanja s nacizmom. Denacifikacija nije čarobnim štapićem preko noći promijenila milione ljudi, ali je vremenom uspostavila temeljnu civilizacijsku granicu prema počiniteljima i ideologiji koja je proizvela zločin. Država je budućim generacijama počela objašnjavati šta se dogodilo, ko je odgovoran i zašto sramota zločina mora ostati sramota.

Na prostoru Srbije i entiteta Republika Srpska odvijao se gotovo obrnut proces, pa smo umjesto društvenog srama dobili murale, umjesto kulture sjećanja na žrtve kult počinitelja, umjesto ozbiljnog pitanja kako su politički i vojni projekti proizveli Srebrenicu, opsadu Sarajeva, masovne grobnice, logore i protjerivanja dobili smo prepirku oko toga koliko će veliki biti mural čovjeku osuđenom za genocid.

A tek nas čeka sahrana!

Sudeći prema prvim reakcijama političara, tabloida, institucija i hiljada građana, sahrana Ratka Mladića ima sve predispozicije da preraste u prvorazredni srpski nacionalni događaj, možda i najveću manifestaciju njegovog kulta nakon rata. Već se govori o mjestu ukopa, o Srbiji kao zemlji u kojoj treba počivati, o "generalu koji se vraća među svoj narod", a svaka naredna odluka o sahrani otvarat će prostor za političke delegacije, ratne zastave, uniforme, vijence, govore, gusle, televizijske specijale i kilometre nacionalne patetike.

I tu ćemo vjerovatno dobiti konačnu sliku svega o čemu govorimo.

Jer sahrana čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid lako može postati prvorazredni događaj na kojem će se okupiti politički vrhovi, ratni saborci, crkveni velikodostojnici, udruženja veterana i hiljade ljudi koji će ga ispratiti kao nacionalnog junaka. Kamere će tražiti uplakana lica, reporteri govoriti o "generalu", zastave će prekriti kadar, a presuda za genocid pokušat će se gurnuti iza kovčega, kao nepristojna činjenica koju toga dana valja prešutjeti zbog pijeteta prema pokojniku ili je predstaviti kao "optužbu za celi narod".

Upravo će ta sahrana pokazati koliko je duboko mladićevština ukorijenjena u društvu. Broj ljudi koji će doći manje je važan od ljudi koji će stajati u prvim redovima. Pogledajmo ko će poslati vijence, ko će održati govor, ko će se pokloniti kovčegu, ko će govoriti o "srpskom heroju", ko će poslati državnu delegaciju i ko će sve to prenositi kao nacionalni događaj. Tu ćemo dobiti svojevrsni popis stanovništva jedne ideologije, mnogo precizniji od bilo koje ankete.

A ako se obistine najave o sahrani u Beogradu, ironija će biti gotovo savršena. Grad u kojem je Aleksandar Vučić 2007. lijepio table "Bulevar Ratka Mladića" mogao bi gotovo dvije decenije kasnije organizovati najveće posthumno okupljanje oko čovjeka čije je ime tada pokušavao upisati u njegovu geografiju.

Zato Beogradu možda zaista treba Ulica Ratka Mladića. Poslije takve sahrane tabla bi predstavljala tek administrativnu formalnost.

Jer povijesna ulica je već trasirana kroz murale, političke izjave, televizijske studije, školske interpretacije i hiljade poruka "vječna slava". Sahrana će samo pokazati koliko je široka i koliko ljudi njome dobrovoljno hoda.

I baš zato taj prizor treba gledati pažljivo, bez skretanja pogleda, jer će pred kovčegom Ratka Mladića mnogo manje biti sahranjivan jedan starac, a mnogo više javno demonstrirana ideologija koja je nadživjela svog generala.

I zato Ulica Ratka Mladića ima smisla upravo kao konačna dijagnoza. Da se ne lažemo više! Zamislite tablu na početku ulice: ULICA RATKA MLADIĆA.

Ispod nje neka stoji cijela istina: Pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. To bi bila najiskrenija ulica na Balkanu.

Kako hodati ulicom Ratka Mladića?

Jednom njenom stranom hodali bi oni koji Mladića smatraju herojem, drugom ljudi koji znaju šta znače Potočari. Jedni bi gledali mural generala, drugi mezar novorođene Fatime Muhić, najmlađe žrtve genocida u Srebrenici. Jedni bi govorili o "odbrani srpstva", drugi bi čitali imena ubijenih ljudi čije su kosti pronalažene po masovnim grobnicama.

I više se niko ne bi mogao zaklanjati iza priče o "nekoliko ekstremista" sa društvenih mreža.

Kada gradonačelnik glavnog grada Srbije i najvećeg grada u RS slave Mladića, kada ministri Republike Srpske govore o njegovom herojstvu, kada politički lideri njegovu historijsku ulogu pretvaraju u nacionalnu zaslugu, kada tabloidi pravosnažnog osuđenika pretvaraju u mučenika, a građani ispod svega toga ostavljaju digitalnu "vječnu slavu", onda pred sobom imamo vrijednosni sistem koji je preživio rat, Haag, presude, masovne grobnice i tri decenije činjenica.

Mladićevština življa nego ikad

A najstrašniji simbol kontinuiteta ostaje Aleksandar Vučić sa tablom "Bulevar Ratka Mladića" u rukama.

Ta fotografija iz 2007. danas izgleda gotovo proročanski. Vučić je tada fizički lijepio tablu, a društvo ju je narednih devetnaest godina simbolički držalo na zidu. Ratko Mladić nikada nije dobio taj beogradski bulevar, ali je dobio nešto mnogo važnije za vlastiti kult: Mjesto u političkoj i društvenoj memoriji koje se generacijama uporno čuva od ozbiljnog suočavanja sa činjenicama.

Ratko Mladić je umro, a mladićevština je preživjela.

Zato Beograd i Banja Luka zaslužuju njegove ulice, kao ogledala vlastitog odnosa prema prošlosti, javne potvrde civilizacijskog poraza i upozorenja svakome ko još vjeruje da su ova društva tri decenije nakon rata prošla ozbiljno suočavanje sa zločinima počinjenim u njihovo ime.

Neka ih onda nazovu, neka na table stave puno ime i prezime i neka ih postave dovoljno visoko da ih svi vide.

Možda ćemo tek kada sramotu službeno objesimo na zidove naših gradova prestati lagati sebe da ona živi samo na njihovim marginama.

Ulica Ratka Mladića već postoji. Aleksandar Vučić joj je još 2007. lijepio tablu.

Ostali je nose u glavama.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.