Tomica Kristić: Iran je zemlja o kojoj nam lažu

Piše: Tomica Kristić

Čuo sam predivne priče o njemu koje su me na prvi mah osvojile. Poslao sam puno zahtjeva preko kaučsurfinga, ali nitko me nije prihvatio. To mi se dogodilo već, ili možda tek, drugi puta na ovome putu. Poslao sam oko 20-ak requesta ali samo pola mi je odgovorilo, i to negativno. U gradu sam sreo dečka kojem sam se pojadao i koji mi je objasnio zašto me svi odbijaju.

“Zato što si muškarac!!”, odgovara mi.

“Ovdje ti je malo čudna situacija između muško-ženskih odnosa. Dečki većinom vole ugostiti cure, a curama baš i nije dopušteno da ugošćuju dečke. Država, religija, vlada. Eto, to ti je razlog.” Hmmm, i što sad?? Ma, već će se nešto već dogodi.

Dva sata kasnije…

Eto, upravo se dogodilo. Upoznao sam curu, i to na epski, filmski način. Zajedno smo hodali istom ulicom, ona ispred a ja iza nje. Odjednom, ona se okrene i upita me: “Hej. Od kuda si?”.

To je bilo dovoljno da sklopimo najbrže prijateljstvo ikada. Bila je na putu prema, Si-O-Seh Pol , jednom od dva najljepša mostu u gradu, tako da sam joj se samo pridružio. Ubrzo smo došli na most te započeli običan, pa malo neobičan razgovor, da bi na kraju otišli u totalno duboke teme. Volim to. Volim kada se s praktički totalnim strancem već nakon par minuta dotaknu teme o smislu i teoriji života. Na mostu smo dočekali noć te zajedno uzeli sobu u hostelu, ali o tome poslije.

Cura se zove Davaone.

Rođena je u Parizu gdje i dan danas živi. Roditelji su joj podrijetlom iz Laosa, tako da je Davaona zapravo Azijatkinja. Samo su joj 26 godina a već je arhitektica koja vodi vlastitu firmu, i to u Parizu. Jako entuzijastična cura. Pričala mi je kako ima problema s tom entuzijastičnosti zato što se previše uživi u posao te jednostavno zaboravi na sebe. Svaku moguću priliku, svaki mogući predah od posla iskoristi na putovanje. Uvijek na putovanja ide sama. Sama zato tek tada može biti ono što jest. Kada putuje sama u mogućnosti je u svakom trenutku te u svakoj prilici donijeti odluku koju ne treba nikome objašnjavati.

Putovanje bez kompromisa. Iransku vizu dobila je na 30 dana, ali ovdje može ostati samo dva tjedna te se, naravno, zbog posla, ali i božićnih blagdana vraća u Pariz. Puno ljudi koje sam upoznao vraćaju se kućama za vrijeme božićnih blagdana. A ja, hmmm, ja još uvijek ne znam što ću raditi i gdje ću biti. Izgleda da ću Božić ovdje, u državi gdje nema niti B od Božića.

Daovone je za večeras imala dogovoreni smještaj kod jedne couchsurferice, ali zbog mene, zbog sažalijevanja nad mnom, otkantala je ženu i odlučila mi se pridružiti u mojoj neizvjesnosti. Jako plemenito od nje. Rekla je da se nekoliko puna pronašla u sličnoj situaciji te da me razumije. Nakon dva sata razmišljanja i diskutiranja, odlučili smo da je najbolja solucija iznajmiti najjeftiniju hostelsku sobu. Samo kilometar od Si-O-Seh Pol-a, od mosta na kojemu sjedimo, pronašli smo sobu za svega 12 dolara, odnosno 6 dolara po glavi.

Sljedeći dan zajedno smo se šetkarali gradom te sam predvečer shvatio da po prvi puta nisam sam na putovanju. Formalno, Davaone je moj prvi suputnik. Hmmm, zapravo to i nije tako loše. Uvijek nekako forsiram solo putovanje koje debelo preferiram. Ali sada ovo, sheranje sobe i hodanje gradom s nekim uz sebe trenutno mi totalno odgovara.

Drugu noć odlučili smo da je vrijeme da napustimo Esfahan i da zajedno otiđemo u Shiraz, grad 480 km južnije. Kupili smo kartu za noćni autobus te lupili po Shirazu. Cijena karte bila je točno 6 dolara, istih 6 dolara koliko smo prošle noći platiti noćenje. Samo sada za te iste novce vozit ćemo se s autobusom prema jugu u kojemu bez problema možemo spavati. To je zapravo vrlo dobar trik ako ste low budžet putnik. Kupiti noćnu autobusnu kartu prema nekoj destinaciji te tako spavati i putovati istovremeno, rekao bih da ste ‘dobili dvije muhe jednim udarcem’.

Perzijanci kao najbolji ljudi na svijetu!!!

U Iranu svi pričaju o istome. Svi vole svoju državu ali mrze vladu koja im nameće radikalne uvjete i zakone. Svi su jako dobro svjesni svega šta se ovdje događa, ali zbog pomalo diktatorskog vođenja države nitko se ništa ne usudi promijeniti. Ako ništa drugo, barem im je ostala ova istinska dobrota koja je u ostatku svijeta gotovo pa izumrla. Često si postavljam pitanje zašto su Perzijanci tako dobri ljudi?? Još uvijek ne znam pravi, iskreni odgovor. Naravno da odgovor može biti da im je to u kulturi, ali ja ipak tražim malo dublji odgovor.

Ako im je to u kulturi, zašto im je to u kulturi?? Da li je stvarno religija zaslužna za njihovu dobrotu? Ili je sve to slučajna podudarnost?? Znamo da u Islamu gost dolazi na prvo mjesto i u Kuranu je to sve lijepo opisano. Trenutno kad ovo pišem nalazim se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je sve puno Arapa koji su isto muslimani, ali ne tako gostoljubljivi kao Perzijanci.

Da li se Iranci samo tako lijepo ponašaju prema turistima jer su rijetka pojava?? Ili zapravo prema svima?? Da li je to zato što imaju malo oslabljeni odnos s vanjskim svijetom koji bez imalo muke može ubrzo zatrovati um svakog ljudskog bića?? Stvarno bih volio razotkriti ovu misterioznu tajnu o perzijskoj dobroti.

Dva i pol mjeseca trebalo mi je da se spojim s ovim putovanjem. Sve to vrijeme nekako se nisam uspio spojiti s njime, izbjegavali smo i odgađali naš istinski susret. Prava međusobna povezanost nekako mi je uvijek klizila iz ruke. Više puta postavljao sam si pitanje da li je stvarno tako teško putovati?? Da li je stvarno tako teško putovati na malo duže staze??

Ali ovih dana lutanja po Iranu ta ista pitanja nekako su nestajala. Polako se počeo osjećati našu povezanost. Polako sam se počeo stapati s njime. Konačno sam počeo osjećati sebe, ovo putovanje, te sebe u njemu. Svakim korakom počeo sam osjećati da se udaljavam se od starih nametnutih društvenih predrasuda, i približavam se novim nenametnuti obrascima vjerovanja, temeljenih na vlastitom iskustvu. Tome su definitivno pomogli ovi predivni ljudi za koje se još od nekad priča da su najbolji. Perzijanci. Najbolji ljudi na svijetu. Evo, za sada na temelju svog iskustva sa stopostotnom sigurnošću mogu potvrditi te činjenice. Čak sam donekle i siguran da se i ‘zaglibi’ u ovoj zemlji, da ostanemo bez novaca, bez stvari, bez ičega, nekako sam uvjeren da se vrlo lako može pronaći izlaz. Iranci bi nam, i to bez ikakvog pitanja sami prišli i pružili nam pomoć. Tako da ljudi, ma nema vam boljih ljudi od Perzijanaca.

SHIRAZ

Ovdje je vrlo lako pronaći nove prijatelje, započeti novo prijateljstvo. Sve što je potrebno je zaustaviti se na pola minute nasred ulice i već će vam netko prići te vas pitati kako vam može pomoći. Par minuta kasnije, možda ćete zajedno sjediti na čajanki.

Ta scena dogodila se upravno nama. Na jednoj ulici Shiraza Davaone je samo na tren stala nasred ulice, s knjigom o Iranu u ruci, te gledala lijevo-desno. Između nas ubrzo je uklizio Johnny i pitao “What are you looking for??” To je bilo dovoljno da se 10-ak minuta kasnije s njime sjedimo na čajanki.

Johnny je svjetski čovjek. Malo je Iranac, malo Amerikanac. Proputovao je dobar dio svijeta gdje u Belgiji prije nekoliko godina upoznao svoju ženu. Zapravo sad mu je već bivša. Ona je po nacionalnosti Amerikanka te je Johnny otišao s njom u SAD gdje su se i vjenčali. Ubrzo nakon vjenčanja dobio je i državljanstvo. Petnaest godina živjeli su u Coloradu gdje se Johnnyju rodila ljubav prema putovanju i prirodi.

Ljubav između njega i žene ubrzo je nestala, te se rastavili i Johnny se vratio u Iran. Pošto ima američku putovnicu, Johnny može ići kuda kod zaželi. Inače, za Irance malo je teže dobiti bilo kakvu vizu zato što njihova slika u svijetu i nije najsjajnija, što je naravno zasluga SAD-a. Nakon rata s Irakom što je bio tamo negdje u 80-ima, duboko su zakoračili u diktaturu u kojoj se sve promijenilo i postrožilo. Ali, ne i za Johnnyja. Johnny Boy ima američku putovnicu i sva vrata su mu otvorena. Već je proputovao dobar dio istočnih zemalja, ali uvijek se nekako vraća u Iran. Danas uglavnom živi na relaciji SAD-a i Irana.

Nakon što nas je dva sata vozikao s autom, puštao nam božićnu glazbu i pokazivao nam grad, skrenuo je u restoran te nas počastio s večerom. I tek nakon te večere Johnny se totalno otvorio. Iz njegovih usta počele su izlaziti duboke i velike mudrosti koje je stekao, ne čitajući u knjigama, nego na svojim putovanjima. Stekao vlastitim iskustvom. Na vlastitoj koži. Moram podijeliti jednu od njegovih mnogobrojnih mudrosti koje je izgovorio prilikom večere: “If you have a good time, you get a good memory. But, if you have a bad time, you get an experience”. (“Ako se dobro zabavite, imat ćete dobro sjećanje. Ali, ako prolazite kroz teške trenutke, na kraju dobivate iskustvo”)

“Uvijek kada se nađeš u nekoj prividnoj, crnoj, mračnoj bezizlaznoj situaciji, nemoj paničariti. To je samo jedna od bezbroj situacija nakon koje će ostati samo plod još jednog iskustva više. Ništa drugo. Iskustva ta koja nas uče životu. Pomoću kojih se razvijamo i rastemo”. Johnny, za ove mudrosti dobivaš pljesak!

Došao je dan da se Davaone i ja rastanemo. Ona će uskoro sjesti u noćni bus te krenuti za 900 km udaljen Teheran gdje ju sutra čega let za Pariz. Doma će doći točno na Badnju večer. U Parizu će odmah sjesti na vlak te se uputiti u 100 km udaljen gradić, obiteljsku kuću gdje joj roditelji žive. Sretnica jedna. Priča kako će samo par dana biti s njima te se vratiti u Grad ljubavi gdje nastavlja rad na raznim projektima. Bit će opet slobodna tamo negdje za proljetne uskrsne praznike.

Tada planira ići u Indiju, te zatim u Nepal. Kako sada stvari stoje, ja bih baš u to vrijeme trebao biti u Nepalu gdje planiram odraditi treking po Himalaji. Tko zna, možda nam se putevi opet spoje. A možda i ne. Na putovanjima se vrlo lako steknu novi prijatelji, ali vrlo se teško zaboravljaju. Kada druženje dođe kraju, na izlazna vrata, polako emocije preuzimaju kontrolu.

Emocije tuge i sreće u isto vrijeme. Na svakom rastanku ponove se iste riječi: “Ma srest ćemo se mi još”, mada duboko u nama prisutan je čudan osjećaj, sumnja, koja nam govori da se više nikad nećemo susreti. Tek sam tri mjeseca na putu i već do sada imao sam nekoliko istih situacija, a bome bit će ih i još. Čvrsto sam se zagrlio s Davaone, te se pozdravili i zaželjeli sreću jedan drugome. Zagrljaj koji se okončao naše petodnevno druženje. Ali nadam se ne i prijateljstvo.

Konačno sam dobio pozitivan odgovor preko kaučsurfinga. Esmaeil je prvi momak koji je pozitivno odgovorio na moj request. Pitao je gdje se nalazim te me ubrzo ispred hostela pokupio s autom. Došao je sa svojim najboljim prijateljom Mousom. Ugostili su me u stanu Esmaeilove sestre koja je načula da će joj brat imati gosta te otišla u stan svoje mame. Možete li to zamisliti, samo zato što je čula da dolazi jedan gost iz Hrvatske, cura je napustila i oslobodila svoj stan kako me njezin brat može ugostiti. Eto što je gostoprimstvo u Iranu. Ma ljudi, predivni ste!! Drugi dan njegova mama i sestra pozvali su me na večeru gdje sam ih konačno upoznao. Uz malo njihovog čuđenja i spominjanja nogometa i Čire, te mojih riječi zahvale, proveli smo lijepi, ugodnu, onako pravu obiteljsku večer.

Esmaeil i Mousa nikada nisu bili izvan Irana. Muškarci mogu dobiti iransku putovnicu tek nakon što odsluže vojni rok koji traje 18 mjeseci. Druga, te vrlo popularna opcija da se dobi putovnica je školovane izvan Irana, negdje u inozemstvu. Zato Mousa sanja kako će jednog dana otići u Njemačku gdje će nastaviti školovanje, te se na kraju tamo i zaposliti. Ne znam zašto ali Iranci, kao i svi ostali ljudi izvan Europe, pogotovo imigranti, Njemačku vide kao zlatnu, obećanu zemlju.

Prema njihovim pričama i objašnjavanjima sistema u kojemu žive, shvatio sam da su Iranci jako školovani ljudi. Sve ljude koje sam sreo na cesti i započeo razgovor, imaju ili završeni fakultet, ili ga završavaju, ili su inženjeri. Mladim ljudima školstvo je prvi prioritet u životu pomoću kojeg žele napustiti Iran.

Odnos između Irana i SAD-a!

Zbog hrabrog suprotstavljanja SAD-u, danas ta zemlja ima velike sankcije od strane istih. To je i razlog zašto Iranci i nemaju lijepe riječi kada im spomenete Amerikance. Ukratko, bez nekih političkih okolišanja, nisu dopustili Amerikancima da uđu u njihovu zemlju i kradu im naftu, nego su im se čvrsto suprotstavili i rekli NE.

Sankcije koje su ih zadesile su te da imaju jednu od najslabijih novčanih valuta na svijetu (1 kuna = 4250 riala). Isto tako imaju pomalo čudan bankarski sistem (ne primaju niti jednu stranu kreditnu karticu osim kartica od iranskih banaka), tako da se tamo ne može dići nikakav novac s bankomata niti išta plaćati kreditnom karticom. Zbog te činjenice, kada se jednom zakroči u Iran, treba se imati dovoljno novaca u novčaniku. Ima još jedna činjenica a to su auti. Ovdje je gotovo nemoguće vidjeti neki strani uvozni auto na cesti na kojima su većinom auti iranske marke.

Ali ovdje postoji jedna mala iznimka a to je francuski Peugeot kojeg ima na svakih 100 metara. Zašto samo Peugeotu dopušteno da se ovdje vozika naokolo, pojima nemam. Unatoč svim tim pomalo čudnim zakonima i činjenicama, imaju nešto za čime cijeli svijet luduje. A to je benzin! Imaju jedan od najjeftiniji benzin na svijetu! Jedna litra benzina ovdje košta samo 1,5 kn za strance, a ako se nabavi nekakva njihova kartica koju pokažete na benzinskoj, onda na kraju jedna litra benzina ispada 0,75 kn! Savršeno. Ajde, barem imaju nešto što drugi nemaju. Kod Esmaeila i Mousea ostao sam tri noći te na samo Badnju večer sjeo u noćni bus i uputio se prema sjeveroistoku zemlje.

BOŽIĆ U IRANU

U jutarnjim satima stigao sam u Yazd, grad koji se nalazi točno u sredini Irana. Zbog nepronalaska kaučsurfera, što mi opet nije išlo na ruku, otišao sam u prvi hostel kojega sam ugledao. Na recepciji sam ugledao klinca koji znatiželjno vrluda naokolo. Koliko sam skužio, klinac ovdje radi i baš on je zadužen za otpraćivanje gosti u sobe. Uzeo je dio prtljage koji sam stavio na pod te počeo hodati prema sobi i vikao: “Follow me”. Ubrzano sam ga pratio, ali iza svakog koraka opet je nestao. Uvijek kada bih ga izgubio s vidokruga, ubrzo bi se vratio i počeo se derati “Mister, mister!! Here!!”, te istovremeno mašući s rukom. Soba u koju me je vodio bila je na kraju hostela.

Vrata su bila zaključan te je mali sa svom snagom počeo udarati po njima. Dvije minute kasnije, visoki dečko pognute glave otključava nam vrata. Pognute glave zato što je soba preniska za njega. Danieli (dečko visokog rasta) i njegova cura jedini su gosti u ovoj ogromnoj dorm sobi. Klinac mi je pokazao krevet i otišao. Nakon par razmijenjenih pitanja i rečenica između mene i talijanskog para, shvatili smo da je danas Božić. “Danas nasmiješ biti sam tako da pođi s nama” veli Danieli. “Vodimo te na doručak. Ipak je Božić”.

Od svih mjesta koje sam posjetio u Iranu, Yazd me se nekako najviše dojmio. Grad koji se ovdje već nalazi oko 5000 godina, ujedno je i najstariji grad Irana. Naravno. Zapravo, Yazd je i jedan od najstarijih gradova na svijetu. Osvojio me sa svojom jedinstvenom arhitekturom, uskim ulicama te kućama čiji su zidovi izgrađeni od blata i slame. U starom centru grada koji se nalazi u samom centru, ulice su isprepletane kao u jednom velikom labirintu.

Uvijek kada sam zakoračio u taj dio grada, momentalno sam se izgubio. Ali, bio sam sretan. Sretan zato što ću još barem neko vrijeme tražiti izlaz iz tog ogromnog labirinta te istovremeno uživati u samim ulicama, kućama i ljudima. Mislim da sam prvi put u životu bio sretan što sam bio izgubljen.

BANDAR ABBAS

Već sam debelo na jugu zemlje, u jednom od najtoplijih gradova Irana, u Bandar Abbasu. Surfam već drugu noć na kauču kod Omida koji me bez problema ugostio. Mlad dečko toliko je tajanstven da još dan danas ne znam što radi i čime se bavi. Priča kako je za vrijeme ljeta nemoguće živjeti u ovom gradu zato što se temperatura često penje iznad 50 stupnjeva. Trenutno je kraj prosinca i već sada živa na termometru pokazuje +30.

Ovaj južni dio Irana, posebice Bandar Abbas, najpoznatiji je po ženskom običaju odijevanja. Osim u ostatku Irana gdje je obavezno za žene na javnim mjestima hodaju pokrivene kose, osim kose ovdje pokrivaju i lice s prepoznatljivom Burqa maskom, koje je ujedno i najprepoznatljivija ikona Bandar Abbasa. Tom maskom svoja lica pokrivaju sve zauzete žene kako bi izbjegle poglede i pažnju ostalih muškaraca.

Nova godina na vratima!

Ispitujem ljude gdje će dočekati Novu, ali na njima se pojavljuju čudan izraz lica. Iranci ne slave Novu godinu u vrijeme kada je mi slavimo. Oni slave svoju iransku Novu tamo negdje na proljeće. Shvatio sam da me u vezi mojih pitanja nitko ne shvaća ozbiljno te krenuo u potragu za turistima. Napravio sam public event na kaučsurfingu gdje sam objasnio da 31. prosinca, na Silvestrovo idem na Hormuz, malen otočić udaljen par kilometara od obale.

Ljudi su jako bili zainteresirani za meeting i odlazak na otok, dobio sam par poruka te kroz sat-dva sve je bilo već dogovoreno. S jednom grupom ljudi susreo sam se iste noći u brodskoj luci Bandara Bassa te zajedno sjeli u brodić i krenuli prema otoku. Vozili smo se točno sat vremena te uz predivan zalazak sunca stigli na otok. Tamo smo se susreli s s novom ekipom te svi zajedno krenuli prema plaži. Uskoro se počelo širiti pitanje tko je taj Tom iz Hrvatske, organizator eventa. Kad su shvatili tko sam, počeli su me slaviti i bacati u zrak. Šalim se. Zapalili smo vatru, pojačali glazbu i slavlje je počelo!

Nepredvidljiv je ovaj život. Prošle godine Novu godinu dočekao sam u Hrvatskoj na -10 stupnjeva a sad se nalazim na pješčanoj plaži, na 26 stupnjeva, te stojim bos u moru. Totalna suprotnost nego prošle godine.

Otok je bio toliko čaroban i tajanstven da sam tamo ostao sljedeća tri dana. Eto dragi moji, ima još puno toga o čemu mogu pisati, ali zbog duljine bloga, ovdje ću sada stati i završiti ovu svoju iransku priču. Nova godina je na samom početku, a moja iranska avantura na samome kraju. Avantura u predivnom Iranu.

Moram se vratiti na obalu Bandar Abbasa gdje ću loviti brod za Dubai, moju sljedeću destinaciju. I da, skoro sam zaboravio….sretna vam Nova godina!!!