Stara koka, dobra juha, ali to se uvijek odnosi samo na staru kokoš

 

 

Mlađahnom Emmanuelu Macronu uskoro će četrdeset, izgleda kao da ima trideset, a njegova žena Brigitte Trogneux izgleda kao da ima koliko ima. Novinari su užasnuti. Ženska je bila profesorica, u svoju ga je mrežu uhvatila kad je njemu bilo petnaest, ona je majka troje djece, kći je vršnjakinja njenog muža, Brigitte ima šestoro unučadi.

 

Doduše, postoji poslovica, Stara koka, dobra juha, ali to se uvijek odnosi samo na staru kokoš. Stara žena je koristiva samo za čuvanje unuka i svojih i njegovih roditelja. Od nje dobru juhu može pripremiti samo bolesnik zabunom pušten preko vikenda iz dobro čuvane ludnice. Francuski su novinari odmah otkrili da je Emmanuel peder, mlad muškarac ženi staru babu da bi sakrio trag. Trump nije peder.

 

Sve ste ovo već iskomentirali, posebno njegovu rečenicu: ”Kad ja pobijedim, kad mi pobijedimo…” Neodoljivi Emmanuel neprestano ponavlja da kao predsjednik ni jednu odluku neće donijeti bez dogovora sa svojom Brigitte. Da sam obična žena i da imam muža svojih godina, ubila bih se.

 

Imala sam četrdeset i dvije godine. Radila sam na radiju kao urednica emisije o ekologiji. U Rijeci se vodila žestoka bitka protiv izgradnje Termoelektrane Plomin 2. Nekad je u ljudima bilo žara. Protiv Plomina 2, u međuvremenu je pobila tko zna koliko tisuća ljudi, protestiralo je i staro i mlado. Urednik mi je jednog utorka rekao: ”Ima neki klinac, studirao sam s njegovim ocem, baš je zapeo za Plomin 2…” “Ne zanimaju me klinci, Plomin je ozbiljna tema…” “Obećao sam njegovom ocu.” Nekad su urednici bili ono što su i danas.

 

Poslušala sam naredbu. Bila sam nešto koje je imalo dvoje gotovo odrasle djece i muža. Mislila sam da ću do smrti odlaziti na isti posao, brinuti o djeci koja su mi već tada išla na živce, o mužu da ne govorim. Isti pokreti, iste rečenice, isti ručkovi, isti prijatelji, ista tupež iz dana u dan. Odvratno, odvratno, odvratno životarenje. Zabiti mu nož u vrat? Zabiti sebi nož u vrat? Ili ipak samo rigati, rigati dok nas smrt ne rastavi?

 

A onda je pred dvadeset i pet godina u moju redakciju ušao klinac u dvadeset i drugoj. Visok, mladenački anoreksičan, crna, kovrdžava kosa pokrivala mu je vrat, na ogromnim stopalima imao je tenisice, na tankom tijelu traperice i bijelu majicu. Dečkić. Malo stariji od mog sina. Mogla sam mu biti mama. Razgovarali smo o Plominu 2, pa otišli na kavu, pa idućeg dana otišli na kavu, pa svakog idućeg dana ispijali kavu, osim vikendom. Još uvijek skupa pijemo kavu. I vikendom.

 

Nikad nikome neću moći ispričati koji je to doživljaj kad iz muževljevog dosadnog, rutinskog, daviteljskog zagrljaja uskočiš među mlade ruke. Kad na svom od sebe otpisanom tijelu osjetiš mladi dlan. Kad shvatiš da si živa, živa, živa i da nakon zagrljaja s takvim muškarcem možeš umrijeti uvjerena da baš ništa nisi propustila. Kad najzad, neočekivano, prvi put, u mom slučaju i zadnji, sretneš u životu strast, mladost i pamet u jednom paketu.

 

Nema tko nas nije razapinjao na križ. Nikad me nije bilo briga što ljudi o nama misle. Ni susjedi, ni prijatelji, ni moja djeca. Svi su mi pred 25 godina pali u drugi plan i tamo zauvijek ostali. Da danas na ulici sebe gledam sa strane, gospođu u šezdeset i sedmoj koju za ruku drži muškarac u četrdeset i sedmoj, a izgleda kao da je u trideset i petoj, svima bih govorila kako je budući francuski predsjednik Emmanuel Macron peder.

 

Ja, hrvatska Brigitte, znam da on nije peder.