MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Strah od smrti

Granice između svjetova nekad nisu rijeke, mostovi ni carinske rampe. One su često mnogo nejasnije i stoje između života i smrti, straha i znatiželje, reda i haosa, ali i onoga što nas istovremeno privlači i plaši.

Između Bolañove 2666, Santa Muerte, jednog meksičkog McDonald'sa, priče o čovjeku koji je od rata pobjegao preko drugog McDonald'sa i vlastitog sjećanja na snijeg između mezara, u novoj kolumni za naš portal, Semezdin Mehmedinović govori o granicama koje ponekad pređemo ne znajući jesmo li zapravo zakoračili u drugi svijet i postavlja pitanje na koje ni sam nema jednostavan odgovor: zašto nam se ponekad čini da je upravo u neredu spas?

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Volim granice. Volim mjesta razilaženja i mjesta sukoba. Na kraju 2008. godine, jedno vrijeme sam živio na jugu Texasa, u malom gradu koji se zove Marfa. Tih dana čitao sam knjigu 2666 Roberta Bolaña, čitao sam o brutalnom nasilju kartela, neriješenih i kontinuiranih ubistava žena. Bio sam gost Lannan Fondacije, smješten u kuću za pisanje, u kojoj sam se malo zadržavao, jer sam koristio njihovu električnu toyotu i skitao po pustinji. Radio sam tih godina u Reutersu, do mene u arhiv su stizali naši agencijski prilozi snimani upravo u Ciudad Juárezu, malom gradu na meksičkoj granici o kojem piše Bolaño u svojoj knjizi. Snimci su pokazivali brutalne prizore, red ljudi ispod mosta, odrezanih glava, obješeni za noge, kao brutalna verzija Hanged Mana, karte iz tarota. Niko nije kupovao te snimke, naprosto je bilo zastrašujuće, to se gledaocima, iz opreza, ne pokazuje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I čitanje knjige me je nagovorilo, pa sam odlučio voziti preko mosta u El Pasu na meksičku stranu.

Mali je Rio Grande, kao moja Spreča u djetinjstvu, stajao sam ispred McDonald'sa i gledao sa američke strane preko mosta u McDonald's na drugoj strani, dva restorana kao u ogledalu.

Na granici sam američkom cariniku dao pasoš, on ga je uredno ovjerio i rekao:

"Danas je Dan mrtvih, cijeli grad oživi, idu na groblja, jedu, vesele se, piju i pucaju. Bolje je da se ne udaljavate daleko, ili da se vratite sutra kad bude manje opasno."

Kasno je bilo da odustanem i produžio sam, Nisam bio ravnodušan, carinik me uznemirio. A o čemu se radi? Slike nasilja mene ne uznemiravaju, na neki perverzan način bude u meni ratni adrenalin. Išao sam u susret tačkama sukoba između dva razdvojena svijeta. Ali me uznemirava taj sinkretizam koji dolazi iz astečke i majanske kulture, taj hedonizam u doživljaju smrti, taj kult. Katolici koji nisu odustali od drevnih astečkih običaja, a crkva je, ostavljena bez izbora, prihvatila odstupanja od svoje doktrine.

Još od djetinjstva sam zazirao od groblja, tamo sam odlazio nekad u toku zime, jer snijeg između mezara je bio čist i neisprljan, legao bih na leđa, mahao rukama tako da trag koji iza sebe ostavim podsjeća na krila, tako smo pravili anđela. Volio sam snijeg koji me odvajao od ideje groblja i onog što to mjesto predstavlja. U kulturi iz koje ja dolazim, groblja su mjesta gdje se skupljaju džinni, nadnaravna bića kojim me je plašila majka.

Napravio sam mali krug po gradu, na jednom podzidu uz ulicu, dva starca su igrali šah, prolazeći pored malog parka spustio sam prozor da čujem muziku, ali to nisu bili mariachi, već mladi sakonofonist koji je solirao nepostojećoj publici, vidio sam mladu majku s dva blizanca uredno počešljana, u bijelim košuljama i s crvenim maramama oko vrata kako smo i mi u školama nosili u svečanim danima, u jednom trenutku sam se zaustavio i tad je neki pijanac, ili prosjak, naslonio lakat na rub mog prozora na kojem sam, da čujem saksofonistu, spustio staklo; nisam ga očekivao i nekontrolisano sam stopalo spustio na gas i produžio.

I nakon toga, okrenuo sam se nazad, prema granici. Moj prolazak kroz Juárez izgledao mi je kao ulazak u more da se okupam, ali kad sam zakoračio ispostavilo se da je voda hladna, zagazio sam do koljena, a onda riješio da se vratim na obalu.

Zaustavio sam se ispred meksičkog McDonald'sa. Naručio sam hamburger, ljudi oko mene bili su umorni i pospani, još nije noć, nije se još probudila Santa Muerte, i Gospa od Guadalupe, još ništa nije počelo. Za stolom do mene, jedna djevojka je uz ručak listala knjigu Put (The Road) roman američkog književnika Cormaca McCarthyja. Ovdje se granica između svjetova ne osjeti, ovo je još uvijek, čini mi se, isti grad, u jedno spojeni El Paso i Ciudad Juárez.

Gledao sam kroz prozor restorana, na američku stranu, i mislio sam na Pavla koji je, u našem zadnjem ratu, iz Banja Luke pobjegao od vojske u Beograd i tamo se krio, Zaposlio se u McDonaldsu i kad je došao srpski vojni policajac da ga u raciji pokupi, vlasnik je izišao ispred vrata i oficiru rekao da mu je ulaz zabranjen jer to je teritorij Sjedinjenih Američkih Država, i tako je Pavle pobjegao.

Pojeo sam hamburger i polako se prije mraka vratio preko granice, zaustavio se ispred američkog restorana na drugoj strani mosta, ušao unutra i kupio sodu, bio sam žedan i kroz prozore gledao na drugu stranu u McDonald’s u Juárezu i nisam znao jesam li prošao kroz zaraćenu teritriju ili kroz zbunjenu religiju u svojim dualitetima.

I kao umoran čovjek na kraju dana, između dva McDonald'sa na dvije strane rijeke, upravo sam prošao kroz ogledalo i osjećam se kao da sam uradio neku važnu stvar. 

Ne volim uređene države 

Grad u koji se vozim zove se El Paso. Nadomak grada nailazim na ogromnu plantažu, stotine stabala oraha poredanih u savršenoj geometriji. Već dugo vozim naporedo uz drvorede, sve je na svome mjestu, osim što nema ljudi.

U sirotinjskim zemljama radnici bi stajali uz svoj vrt i pokazivali ga. Tamo gdje je svijet neuređen, više je ljudi na ulici, više se smiju i sretniji su. Ne znam zašto je to tako, ali to je pravilo. Spas je u propasti. Ne šalim se.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.