Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Kuda ide ovaj svijet - ima li svjetla na kraju tunela?

Značajan dio odgovora na jedno od mnogih, već dramatičnih pitanja o tome kuda ide svijet ovakav kakav je, dat je minule srijede: Donald Trump ponovo je – nakon četiri godine – predsjednik Sjedinjenih Američkih Država!

Piše: Zlatko Dizdarević, za portal Radiosarajevo.ba

Najmanje dva početna zaključka su povodom ovoga jasna: Prvi je u moru neupitnih istina o kome se tu radi, za kakav svijet i kakvu Ameriku se većina tamo zalaže, kakav je predsjednikov ljudski i moralni profil, koje dugove u vezi sa tim vuče sa sobom, za koga igra i ko ga podržava...

Dakle, bezmalo se ništa u svemu tome nije promijenilo u odnosu na prije četiri godine kada je prilično neslavno Trump otišao iz Ovalnog ureda Bijele kuće. Kao što se vjerovatno sasvim malo promijenilo i američko društvo spram temeljnih činjenica o planetarnoj poziciji i esencijalnim narativima koje tamo baštini većina.

Drugi, početni zaključak, ma koliko bio manje bitan za cijelu storiju, nije neinteresantan iako ne i iznenađujući: Prve veoma nadahnute i emotivne pa na neki način i interno-pobjedničke čestitke Trumpu su poslali Orban, Netanyahu, Vučić, Dodik... Predsjednik Srbije izbrukao se u javnosti obećavajući Trumpu da će se "zajednički suočiti s izazovima"(sic) uz fotografiju njih dvojice u Bijeloj Kući 2020., sa izbrisanim trečim učesnikom sastanka Avdullahom Hotiem, tada premijerom Kosova.

Egzaltiranom čestitaru Dodiku sa karikaturalnim "trampovskim" crvenim kačketom na glavi i spektakularno osvijetljenom zgradom RS-a u Banjaluci priča je iste večeri presjela nakon vijesti o novim sankcijama iz USA, uz ostale i njemu i njegovom sinu, zbog "korumpirane mreže u BiH koja pokušava izbjeći ranije izrečene američke sankcije...".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Storija o Trumpu i njegovoj pobjedi, o izborima, Americi, glasačima i nevjerovatno nerealnoj Kamali Harris koja je kukavički izbjegavala da pruži podršku Palestincima u Gazi protiv sada već planetarnih zločina Netanyahua i njegovih nalogodavaca iza zavjese, ultra-cionista Ben Gvira i Smotriča, pa tako odbila od sebe značajan broj Arapa Amerikanaca, o daljim odnosima Trumpa i Latinoamerikanaca nakon ogromne uvrede Portorika kao "putujućeg otoka smeća" – nastavljat će se svojom logikom.

Ova storija nije više ekskluzivno samo Američka jer sve ono što se tamo dešava dio je ogromnih pokreta u svijetu kojima se koliko jučerašnja planetarna realnost temeljito mijenja. Nažalost, na gore. A evo i sa samih vrhova na kojima su se Sjedinjene države i duže nego decenijama smatrale neupitno vodećima pa po mnogo čemu i bez konkurencije u utjecajima na svijet. Puno toga "neupitnog" do juče postaje realnost.

Primjera i dokaza je mnogo, a za ilustraciju nije, recimo, neinteresantna Studija glasovite američke Rand Corporation koja – prema interpretaciji Reutersa sa kraja minulog aprila – otkriva u svoj studiji da "neuspjeh u pokretanju radikalnih reformi znači kolaps Sjedinjenih Američkih Država".

Uočljiva je reakcija na ovo pisca Davida Ignatiusa koji je napisao u članku za Washington Post da SAD imaju mnogo alata za oporavak i izbjegavanje rizika od ovog pada, ali je problem u tome što još nemaju kolektivno prepoznavanje problema kako bi ga riješile. A prema glavnom autoru studije Michelu J. Mazarru studija pokazuje da, "kada velike sile skliznu s liderske pozicije zbog unatrašnjih faktora, rijetko uspiju preokrenuti taj trend" i promijeniti dinamiku istorije.

Neupitno je da danas u Americi ima i više nego mnogo onih koji još uvijek odmahuju rukom na pominjanje nove realnosti u svijetu u kojoj su se pojavili mnogi što preuzimaju vođstvo na važnim poljima, posebno onim vezanim za vlasništvo nad egzistencijalnim resursima, energentima, vodom, hranom, rudama poput litijuma i drugima... Vlasnici ovih resursa poodavno su počeli da djeluju kako bi se prevazišla logika i realnost kolonijalizma i hegemonije, neupitnih prava velikih nad malima, pa i organizacije planete na tim "pravima". Velikima je teško ovo čak i objektivno prepoznati, a kamo li prihvatiti.

Tipičan primjer za ovo, uz mnoge druge, je formiranje BRICS-a, zajednice u čijim osnovama za udruživanje nisu dominantni oni "uslovi" što su postojali ne tako davno u logici "interesnih sfera" i globalnih blokova. A sve to na principima jasne subordinacije, ideološkog, političkog, organizacijskog i po starim istorijskim šemama čitanog "jedinstva" ili "neprijateljstva".

Današnje članice ove zajednice koju u dobrom dijelu zapadnih medija bezmalo nipodaštavaju do tihog ismijavanja – Kina, Indija, Rusija, Brazil, Južna Afrika, Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Emirati i mnogi drugi koju najavljuju priključenje poput Turske, Indonezije... – uglavnom su podaleko jedni od drugih po onim karakterestikama koje su bile uslov za, recimo, nekadašnji "Sovjetski" ili "Zapadni" blok.

Indija normalno trguje i sa Zapadom, Americi ne pada na pamet da pominje njihovu unutrašnju "demokratsku" realnost, Brazil ne želi da podrži Kineski "Put svile", Rusija eno "uplovila" prijateljski u Indoneziju sa tri ratna broda, zemlje golabnog Juga svjesne su opasnosti poznatog dubokog ulaska Kine u njihovu ekonomsku post-kolonijalnu realnost itd. ali, tu se može o mnogo čemu dogovarati mimo prava ikoga da silom bude "lider". Naravno da će Trumpu biti kost u grlu mirenje Rijada i Teherana i saradnja u novom odnosu ali – to je začetak trenda u kojem se stari hegemonizam suočava sa ozbiljnim problemima.

Mnogi u Americi sa Trumpom mogu biti zadovoljni postignutom dominantnom pozicijom spram većine evropskih država, posebno ekonomski "umirene" a do juče uzdizane Njemačke. Sankcije Rusiji povodom ciljano isprovociranog rata sa Ukrajinom prekinule su energetsku sigurnost Berlina a planski uništeni "Sjeverni tok" ojadio je još mnoge u EU. I opet, uz sve te sankcije, na sastanak u  Kazan kojem je domaćin bio Putin, "zločinac kojeg treba hapsiti" gdje god dođe, došli su lideri 36 država svijeta čak i potpuno različitih političkih, ideoloških, pa i istorijsko – kulturoloških orjentacija.

Poruka ispotiha je: Htjeli ste kao moćni oduvijek onu "Love is love – business is business", i evo je... Interesno najmoćnijima ostaju sljedbenici što ih neupitno slušaju pa sada zbunjeno čekaju na jasne signale šta će, kako će i kuda će. Jadna poslušnost je opaka.

Jedini koji se danas kobajagi otima od Amerike služeči zapravo svojim istorijskim opsesijama ali i onoj dubokoj državi koja, evo pobjeđuje sa Trumpom, jeste Netanyahu iako i on pod ucjenom fanatičnih cionista u kući što ga "matematički" održavaju na vlasti. Premijer već drugu godinu kao bezmalo jedini u svijetu nastavlja nezaustavljivo da radi šta hoće i cinično pokazje svakom živom u sistemu svjetske "pravde" od šake do lakta šireći frontove i mimo Gaze, po Zapadnoj obali, u Libanu, Iranu, Siriji, itd. i ko zna dokle će. A sve – "braneći se pravom na odbranu". Pravom koje, eto, mimo njega tamo nema niko drugi, jer svi drugi su agresori i teroristi. Od politike do medija.

Naravno, on zna i da je u Americi imao izvore oružja i druge potrepštine za divljanje uz de facto političku podršku milozvučnog i već pogubljenog Bidena i odjednom iste takve Kamale Harris. Ali, šta sad uz Trumpovu nezaobilaznu protekcionističku politiku, odmahivanje rukom u slučajevima potrebe da se vojno pomogne drugima gdje mu to nije business, ili je na uštrb onih u kući koji su ga birali a interesi vanjskog svijeta ih se puno ne tiču jer prko njihovih leđa.

Ostaje ushit spram projekta o Palestini koju će njegovog zet, kao, da obnovi i unaprijedi ali u okviru velikog Izraela. Uz konačnu ukinutu svaku priču o dvije države i o bilo kakvom suverenitetu Palestine pa i o iole ozbiljnijem pravu na vlast na njihovoj istorijskoj zemlji...Dakle i dalje "Love is love, business is business", ali – i brutalnije nego do sada.

Korak po korak, svijet liberalnog kapitalizma ali i odbrane "liberalnog" divljaštva, primakao se evo i ozbiljnim slutnjama o upotrebi nuklearnog oružja. Nije dovoljno što već postoje mali dronovi koji se bacaju iz aviona rukom, desetine i stotine odjednom, a završavaju na zemlji ubijajući pojedinačno svakoga ko je unaprijed ciljan i lociran...Sve to lijepo i precizno saopštavaju i objašnjavaju mediji čiji je cilj pomutiti pamet do jučer normalnima i navući ih na spisak onih kojima je um opran. U ime slobode i demokracije!

Iran je, eto, minulih dana saopštio da odbacije nuklearno oružje ("oružje za masovno uništavanje") ali će se opremiti na svaki način neophodan da se zaštite. Naravno, to nije dobro, kao namjera, za drugu stranu koja mora imati upaljač za totalni kraj onih što bi da budu konkurencija u bilo čemu "povjesno i neupitno najjačima". Zato eto i odgovora iz SAD-a na izjavu Teherana: Ne sumnjamo da će Iran nastaviti do tačke na kojoj mogu radikalno promijeniti strateški balans u regionu. Izrael će odgovoriti...

Očigledno, ne smije se dozvoliti Iranu da bude jak onoliko koliko je postao a što je najgore, i mnogi drugi Arapi, pogotovo oni oduvijek neupitno proamerički iz Perzijskog zaliva, počinju da shvataju smisao "planetarne demokratizacije Novog doba" i obnavljaju diplomatske veze sa Teheranom, ujedno raskidajući nedavno uspostavljene diplomatske odnosa sa Izraelom u okviru Trampovog starog projekta Abrams.

Teško je danas precizno znati kuda generalno, posebno i uz izbor Trumpa ide planeta. Stare su i poznate činjenice da on neće imati ni interesa, ni volje ni strpljenja za Evropu, pa i NATO ovakav kakav su imali Biden i duboka država ispod njega. Ono što je neupitno jeste da je u prošlosti i interesno i teritorijalno i temeljem utjecaja i ekonomije, iscrtana velika karta svijeta povodom koje se nisu do prije koju deceniju previše uzburkavali duhovi. Otimalo se što je trebalo i potom  proizvodio status quo. Onda su zasmetale organizacije poput nesvrstanih, dominantnih po glasovima u UN-u, pa su rastureni.

Locirani su i jaki, poput Iraka, Afganistana i Pakistana pa krvavo svedeni na globalni beznačaj spram onoga što su bili. Onda je došlo takozvano Arapsko proljeće, ali ne u Perzijskom zaljevu već u "totalitarnim i diktatorskim državama" sa dvije, tri, četiri hiljade godina istorije, kulture i civilizacije. A "Proljeća" od Al-Qa'da do raznih ISIL-a, Nusra i drugih frontova, nebrojenih organizacja islamista koje su neupitno iza zavjese i podržavali i finansirali i naoružavali zapadnjaci na čelu sa Washingtonom.

Svi oni oslabili su zapadu "neposlušni dio" arapskog svijeta. U pozadini svega, umjesto u krvi uništenog i osamdesetih moćnog Iraka, potpuno netaktično za Zapad, otvoren je prostor za uspon Irana. Kojemu se danas, međutim – posebno i zbog ogromnih zločina Izraela u Gazi, u Libanu i Na Zapadnoj obali, te ambicija Netanyahua da uvuče Teheran u vojni konflikt sa Amerikom – polako ali uočljivo približava većina Arapa.

Tramp u svemu ovome počinje mandat u vrijeme kada je očigledno da su strašni, istorijski zločini Izraela – koji čak u načinu "odbrane" kod mnogih redefinišu i odnos prema holokausta – uništili i sahranili mnoge međunarodne pravne i moralne norme i potpuno promijenili savjest mnogih ljudi u svijetu. I to sve na bezmalo slatkorječiv način prate i podržavaju mnogi utjecajni i "veliki mediji". Sasvim je za ovo ilustrativna, recimo, izjava Gideon Rachmana, glavnog spoljnopolitičkog komentatora Financial Timesa: "Podrška Izraelu najbolji je način da se spriječi humanitarna katastrofa u Gazi...". Toliko o smislu rata protiv terora u svakom, pa i najsloženijem obliku zadnjih decenija. I humanizmu Zapada spram Istoka.

Danas se mnogi slažu, i pišu o tome, da je ovakav rat protiv terora unazad dvije decenije, recimo, bio geopolitički promašaj koji je uzgojio mnoge nove narative u politici i društvima. Uz velika ušešća zapadnih medija i političke klase da krivotvore kompletnu svjetsku stvarnost. Uspjeh nije postignut ali su laž i surova sila legalizovani u javnom životu. Sa te tačke, uz novog velikog igrača u toj igri kreće se u budućnost. Nažalost, na kraju mračnog tunela u koji se ulazi, nikakvo svjetlo još se ne vidi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba