Savez kolumnista | Faruk Šehić: Kongres čemera i jada

Pod utiskom dokumentarca o francuskim intelektualcima, umjetnicima i aktivistima, koji su tokom rata bili na našoj strani, zaključujem koliko smo kao zemlja, država i društvo nepovratno potonuli u matricu neznanja, gluposti, nesposobnosti, političkog amaterizma etc.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Zaključujem koliko smo ogroman moralni kapital imali tih ratnih godina i godina iza rata, i kako smo sve to prosuli uljuljkani u poslijeratnu neizgradnju zemlje, u kriminal i korupciju, u ekstremno bogaćenje nekolicine "pravovjernih familija", u nonšalanciju preživjelih i neopreznost žrtve, koji nisu svjesni da im se opet mogu desiti iste stvari.

Razvoj globalnih dešavanja na političkoj sceni i na ratištima ne ide u prilog ovoj zemlji ni ovoj državi, radije ide u prilog njene podjele i puzajućeg nestanka, a to, vrlo dobro znamo, nije moglo ni ratnom mašinerijom navodno treće ili četvrte evropske armije onog doba s početka devedesetih. Kakav je to armijski tigar od papira znamo mi koji smo naoružani jurišali na njihove rovove, a pisac ovih redova je to radio dosta često, dovoljno često da zna da je tigar zapravo mačka koja je u jesen 1995. bezglavo bježala ostavljajući naoružanje i tehniku gdje god su to stigli.

Toliko smo nespremni za borbu

Kako smo tokom ratnih godina uspjeli učvrstiti/ojačati narativ (koji organski izvire iz ovog tla, to jest: izvirao je) o multikulturalnom, multireligijskom, multietničkom društvu ali i građanskom društvu iznad svega, koje se bori protiv barbara s brda, zaista je fascinantno. I to jasno pokazuje ovaj dokumentarac Za Sarajevo – Posljednji pokret francuskog intelektualca.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

S kojim poštovanjem su francuski umni ljudi, u ovom filmu, izgovarali riječ: Bosna ili Bosanci. S kakvim poštovanjem i iskrenim divljenjem su se odnosili spram ljudi u Sarajevu koji su se i kulturom borili da ih ne proguta mrak zla, i da ne pristanu na podjelu grada, zemlje i države u svojim srcima i dušama. To je jedan apsolutni kontrapunkt prema današnjim vladajućim ljudima, koji nisu ni sjena sjene ondašnjih ratnih stanovnika ovog grada, ratnika, pa čak i političara.

S istim žarom s kojim su stanovnici opkoljenog Sarajeva željeli da prežive, s onim žarom i vjerom u pobjedu nad zlom, današnji vladajući ljudi s istim takvim žarom "očajnički" se bore da učine sve kako bi se ova zemlja lakše podijelila, i nestala s lica zemlje. Oni se bore svom snagom da ostanu na vlasti, a to znači da će pristati na svaki kompromis koji im nastavljači ratnih politika RS-a i Herceg-Bosne ponude, odnosno narede.

Tužno je vidjeti šta su ljudi danas sve spremni uraditi kako bi imali lagodnu egzistenciju, a grad nije opkoljen, nema snajperskih aleja, nema granatiranja i niko ne ubija djecu tokom igre na igralištu iza zgrade.

Toliko su nepremni na političku borbu da nju doživljavaju kao nizove besmislenih kompromisa s onim snagama u zemlji, koje su u savezu s najgorim strankama i režimima današnje Evrope. Ekstremna desnica postojano gazi i svake godine dešavaju se stvari koje su do juče bile nezamislive: islamofobija je uspješno zamijenila antisemitizam; ultradesničari su gorljivi filosemiti... Naši vladajući ljudi se nadaju da će upravo te stranke i te neonacističke politike biti one koje će ovoj zemlji pomoći na nekakvom evropskom putu, koji će trajati još 20 ili 30 godina, a možda i vječno. S obzirom na razvoj rata u Ukrajini i na Bliskom Istoku, male su šanse da će se vladavina desničarske narodne grupacije stranaka u EU skoro završiti. Niko od tih ljudi nije naklonjen nama kao što je to bila javnost francuskih intelektualaca, umjetnika i aktivista (samo njih da navedem, pored američkih kolega), nego su današnji evropski vladajući ljudi naklonjeni svim našim neprijateljima. S kojima su, opet, domaći "kapoi" u nekakvoj koaliciji i bore se, očajnički se bore da im isporuče sve poluge državnosti, poput krvave borbe do posljednjeg kapi "građanske" krvi kako bi vojnik HDZ-a postao HDZ vojnik unutar Ustavnog suda BiH.

Neko je svoju krv lio, da bi ti Tuarega vozio...

Strašno je vidjeti u šta se javnost ove zemlje pretvorila, da nije u stanju organizovati skup protiv jednog kolonijalnog upravitelja, koji će ići pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu kao agent HDZ BiH-a, da obori presudu u slučaju Kovačević, jer je njegovi ultranacionalistički prijatelji iz dva bratska HDZ-a vide kao smrtnu opasnost za njihov konačni cilj: Treći entitet, iliti hrvatsku teritorijalnu jedinicu u kojoj će vječno vladati stranka koja se ponosi ustašama iz Drugog svjetskog rata.

Ništa nije ostalo od onog ratnog bunta, neposluha, od onog prkosnog dizanja glave u inat granatama, mecima, raketama i bombama. Sav moralni kapital prosuli smo zadnjih nekoliko decenija od kraja rata. I kao da smo pod nekom strašnom kletvom desilo se da nam vladaju ljudi kojima je bitniji vlastiti stomak od državnosti ove zemlje. Naravno da im je bitniji jer od njih niko nije jurišao na rovove skromno naoružan, bez artiljerijske pripreme, nije jurio u skoro sigurnu smrt, kao pisac ovih redova i mnogi njegovi ratni drugovi. Kao što su jurišale desetine hiljada boraca Armije Republike BiH, da bi neko vozao Tuarega, i kurčio se kao zadnja ološ.

Izdaja građanske BiH

Eto dokle smo dobacili da mi scene iz jednog običnog dokumentarca izgledaju nestvarno. Kao da ga je neko ofarbao ružičastom bojom. U tom dokumentarcu i ratni predsjednik Republike BiH izgleda kao ideal čovjeka/lidera naspram bijednih kreatura koje nas sada vode, a nije baš da sam ikad išta pohvalno napisao o njemu. Izdaja ideje građanske države, one multikulturalne, multireligijske nije samo izdaja ideje ovih pojmova (i svega izvan njih), nego znači propast zemlje. Ovi koji su se primili uloge grobara, odlično rade svoju ulogu.

Oni su "kapoi iz konclogora", koji misle da će preživjeti "istrebljenje" (kao metaforu, ali gledajući genocid u Palestini i Libanu, ni ono pravo istrebljenje nije nemoguće) punih stomaka. I još nas uvjeravaju kako jedemo zlatnim kašikama otkad su oni na vlasti. Uvjeriće nas da je ukidanje zadnjih tragova državnosti za naše dobro, i da oni neumorno rade na tome (i u našem interesu) kako bi mi sutra imali budućnost sličnu ovoj koju upravo doživljavaju Palestinci, kao narod bez države.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba