S ove strane Drine | Banjac: Prokleti balkon

"Mapa je važna stvar za političara. Svaki predsednik u svom kabinetu ima mapu. To sam video više puta. Te mape imaju zajedničku crtu – sve su ogromne, ispunjavaju ceo zid. Prema tome, razumljivo je što svaki predsednik gledajući u takvu mapu na kraju počinje da misli da se nalazi na čelu velike države. Vidi njene impozantne dimenzije; beskonačno mnogo gradova, sela, planina i reka, puteva i šuma. I s pozicije takve sile počinje da se obraća drugima, svetu. Ljudi se dive njegovom gromkom glasu, njegovoj oholosti. To biste shvatili samo ako biste bacili pogled na mapu u njegovom kabinetu". (Rišard Kapušćinjski, "Lapidarijum", str. 52)

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Zavirivao sam u nekoliko predsjedničkih soba, ali bih mapama izvanrednog novinara i pisca Kapušćinjskog, za običnog čovjeka, dodao teško zamislivu veličinu tih sobetina, što je pomenuti pisac dobro oslikao u odličnoj knjizi "Car", pišući o Haile Selasiju. Što manja (i manje važna zemlja) utoliko veća sobetina!

Aktuelni predsjednik Srbije tipičan je "mali koji je uobrazio da je veliki". To pokazuje svakodnevno i na svakom mjestu. Doduše, u svojoj avliji! Napolju je sveden na mjeru. Posljednju "režiju" imao je na, sada već istorijskom balkonu Gradske skupštine, teatru malograđanštine i bljuvanja nacional-šovinizma.

Srbija voli tirane

Mnogo je onih koji su ubijeđeni da su jedan čovjek sa grupom saradnika, evet efendija, zbog ličnih interesa i ćara svjetskih kompanija, izdali interese Srbije. I da je početak bundžija protiv iskopavanja litijuma nagovještaj nečega što tek slijedi.

Srbija voli tirane i apsolutiste. Neki umni ljudi u Srbiji ljubav prema "majci Rusiji" objašnjavaju tvrdnjom da Srbi "ne vole Ruse" nego Vladimira Putina koji je baraba i zlikovac poput mnogih, obožavanih srpskih vladara.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Istovremeno niko još ne nalazi suvisle odgovore kako je jedan fudbalski navijač uspio da omađija narod da on dođe u stanje (uobrazilje) da je i Karađorđe, i Nikola Pašić, i Slobodan Milošević. Da nije Hrvat, stavljao bi se i uz Josipa Broza Tita.

Vremenom je taj Navijač postao odsjaj većinskog naroda. Dajući mu lažnu nadu da bi – jednog dana – mogao da im pridoda ne samo Republiku Srpsku nego i Crnu Goru. Kosovo se podrazumijeva, a ako se otkine i parče Hrvatske – puna šaka brade.

Dakle, sve ono što su im obećavali i njegovi prethodnici. Vratimo se u godine Jugoslavije; je li postojao prorok koji je mogao da zamisli da će jedan prozaičan lik koji je upropastio sve čega se u životu dohvatio uspjeti da sa dvije flašice polulitarske "fante" ili "knjaza" (i dva sendviča od nešto sira i parizera) kao muve na lepak namaljivati (poremećene nacionalizmom) bosanske Srbe da glasaju za njega. Jer su ubijeđeni da će biti u sastavu Srbije.

Jedna ga je ruralna pjesnikinja nazvala Obraćator. Riječ ne postoji u rječnicima, a kad smo kod toga evo pitanja od milion dolara onome koji odgonetne koliko se puta Navijač obratio "naciji". Nema teorije!

Stalno okružen "krpama", ON drži "banku" svima. Lekarima, profesorima, inženjerima... Oni ga pomno slušaju i dive mu se, ostavljajući sumnju šta se krije iza sve te namještene podrške. Prije nekoliko dana najavio je razgovor u Malom Zvorniku.

Građani su odbili da učestvuju u toj farsi, ali su stranački ljudi nešto navatali. Razgovora nije bilo, samo je on govorio.

"On ne razgovara, on drži govore, kmeči kao baba o svojoj ugroženosti, preti samoubistvom. Oko sebe je okupio najgori malograđanski šljam, koji zna da profitira samo u takvom sistemu". (Tomas Man o Hitleru 1933; priznajte na koga ste vi pomislili).

Pređimo na stvar. Prije dosta godina jedan ovdašnji sportista svoju je zlatnu medalju poklonio kilavom Vojislavu Koštunici. Kada sam ga upitao zašto je to učinio rekao mi je da ja to "ne bi razumeo".

Tron se uvijek prislanjao sportistima. Čak i Slobodan Milošević. Po Beogradu se i danas prepričava kako je poslije jedne zlatne medalje Sloba primio košarkaše. Kapiten Aleksandar Đorđević je na prijem otišao u bermudama. Ti si vođa, rekao mu je balkanski kasapin, na šta mu je Sale (uzeti s rezervom) rekao: "I Vi ste, ali vi to zloupotrebljavate protiv svog naroda".

Prijem je brzo završen.

Na balkonu sam posljednji put bio kada su zvijezde večeri bile teniserke Jelena Janković i Ana Ivanović. Tadašnja ministrica sporta, koja se ubrzo uhljebila u EU, slala je dva aviona po ove djevojke, ujutro i poslijepodne u Pariz...

Na balkonu je često dolazilo do izliva prostakluka. Pamtim jedan košarkaški prijem kada je Dejan Tomašević, posle velikog uspeha u Grčkoj uzeo mikrofon i svjetini poručio "Grkinje su dobre pi..e" i "Večeras je naše veče, Tuđman se na ražnju peče". Odvratno!

"Slika strave"

Balkon je i nedavno svijetu (samo izvan Srbije!) priredio krkanluk, rekli bi Mostarci ali ne u smislu prežderavanja nego seljačluka. Bila je to "slika strave", kako je to vidio novinar i pisac Rade Radovanović (Radio Beograd, Slobodna Evropa, Danas).

"Sinoćna slika dočeka je slika strave, što se mene tiče. Zato što neki momci i tri devojke, dve, koji su osvojili najveća priznanja, zlatne medalje na Olimpijskim igrama učestvuju u nečemu za šta mislim da mnogi od njih nisu ni svesni u čemu učestvuju. Nijednog trenutka niko od njih a ima i onih preko 30 godina ne kaže: 'Ali trojica momaka, naših vršnjaka su u zatvoru'. Ali i dalje učestvuju u farsi koja je stravična, nacionalistička. Peva popadija ona, kako se zove, izvodi svog muža, popa, pisca teksta, te jedne kičerantske, nacionalističke... Kako da kažem, biram reči i tako dalje. I svi to pevaju i to je strašno. I svi pevaju i svi se vesele, računajući i najboljeg tenisera na svetu svih vremena, koga mi je posebno žao. Sve su te medalje osvojili oni za sebe pre svega, a ne za Aleksandra Vučića, ne čak ni za Srbiju i to su činjenice..."

Izvjesna Danica Crnogorčević pjevala je na dočeku srpskih sportista na balkonu Starog dvora, a posebne pozdrave dobila je od Novaka Đokovića, koji je njen veliki fan, prenijeli su mediji. Najbolji teniser svijeta slavio je olimpijsko zlato uz njenu pjesmu "Veseli se srpski rode". Ništa manje pažnje privukao je i njen suprug, pop Ivan Crnogorčević, koji je i tvorac "šlagera".

Medalje - za Predsjednika

On se srdačno pozdravio i izgrlio sa Đokovićem, a potom su na društvenim mrežama objavili i zajedničku sliku.

Bio je tu i Nikola Jokić koji je barabar s najvećim svjetskim (američkim) igračima ispod koševa, ali se na balkonu spustio na nivo bijednog Vučićevog poklonika. Ima i onih zajedljivaca koji misle da su na tom prokletom balkonu, da bi se slika upotpunila nedostajali Milan Radoičić, Zvonko Veselinović, Predrag Koluvija i tevabija protuva bliskih predsjedniku Navijaču.

Ukratko o medaljama na Olimpijadi u Parizu. Iskovano je 1.041 odličje za koja su se takmičili sportisti iz 89 zemalja. Zlatnih je podijeljeno 329, koliko i srebrnih i 363 bronzane. Evo prvih deset na toj listi: Sjedinjene Države 40 zlatnih, 44 srebrne i 42 bronzane, ukupno 126 medalja. Slijedi Kina (40-27-24-91), Japan (20-12-13-91), Australija (18-19-16-53), Francuska (16-26-22-64), Nizozemska (15-7-12-34), Velika Britanija (13-22-29-65), Južna Koreja (13-9-10-32), Italija (12-13-15-40) i Njemačka (12-13-8-33).

Srbija je na toj ljestvici 27. Tri zlatne, jedna srebrna i jedna bronzana. Sve osvojene za Predsjednika.

Hrvatska je (2-2-3-7), dva mjesta ispod. Za Srbe dovoljno.

Američka atletičarka Gabby Thomas osvojila je tri zlata. Diplomirala je neurobiologiju na Harvardu, master epidemiologije. Volontira u bolnicama za pacijente bez socijalnog osiguranja. Trijezna došla po medalje. Ništa balkon. Ne traži teritorije.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba