Predvodnica novog regionalnog popa: Živa bila, Senidah

Ona je prije svega strahovito uvjerljiva pjevačica, toliko da većina regionalne pop-estradne scene nakon nje djeluje kao zbir amaterskih pjevačica.

Unatoč slabostima, novi album "Za tebe" donosi uvjerljiv argument u prilog Senidinom statusu predvodnice novog regionalnog popa.

Kad god čujem još jedan bend s gitarom, basom, bubnjevima i vokalom ili čujem kritičara kako se neironično referira na rock'n'roll, na pamet mi pada isto pitanje: "Pa dobro, dokle?".

Piše: Lujo Parežanin za portal Novosti

Kada se radi o kulturnim razgraničenjima i muzici, "urbana" imaginacija u Hrvatskoj ostala je u tako dosadno elitističkim okvirima da čovjeka naprosto razveseli svaka Arena koju je rasprodao Saša Matić.

Ako je to apokalipsa i kraj kulture, dajte nam je, puštajte Breskvicu u zagrebačkim tramvajima, dajte Cobyju rezidenciju u kinu Europa, stavite MC Stojana triput zaredom u Lisinski, pa da uz kokice gledamo kako eksplodiraju glave pod visokim stropovima! Dok mi ovdje gubimo provincijalnu pamet, u Srbiji se u međuvremenu, eto, događa nekakva suvremena pop muzika. U borbi za resurse i osiguravanje pozicije na tržištu, tu se muziku kod nas dismisivno naziva "trap cajkama", što s ove strane navodnog razgraničenja civilizacije od barbarstva valjda predstavlja spoj dvaju najtrivijalnijih mogućih žanrova.

Zapravo je riječ o najobičnijem popu s elementima estetike trapa, koji se od zvuka urbanog života Afroamerikanaca s juga SAD-a prometnuo u najpopularniji produkcijski trend na svijetu, zbog čega iskrsava svugdje, od očajne do izrazito kreativne muzike – dakle, i dalje ima bolji skor od orkestralnih aranžmana za rock bendove.

Zbog specifične produkcijske ekonomičnosti trapa, u Srbiji su prije desetak godina neki agilni igrači, prije svega rap producenti, shvatili da se javlja globalno popularni žanr koji im dodatno pojednostavljuje proizvodnju, pa su ga, naravno, objeručke prigrlili. Nije trebalo dugo da se i etablirani izvođači, svjesni dugoročne ugroženosti vlastite tržišne pozicije, obrate uvoznicima novog zvuka, ponajprije beogradskoj izdavačkoj kući Bassivity Digital, koja je stvari protresla kombinacijom novog, optimiziranog modela proizvodnje i pravovremenog upoznavanja s međunarodnim trendovima tijekom vrlo oportunog boravka u SAD-u.

Na ovom se mjestu otprilike zaustavlja dosad akumulirano znanje o trapu i regionalnoj muzici, koje je, u klasičnom refleksu analize s prevelike visine, mjestimično počelo potezati koncepte poput "demokratizacije" muzičke proizvodnje i sličnog. Nasuprot tome, eksponencijalno usložnjavanje tržišta i povećanje ekonomskih uloga doveli su do onoga što se događalo sa svakim novim "demokratičnim" žanrom unutar profitne logike – produkcijska kompleksnost je naprosto počela rasti do povratka na staru amplitudu. Ukratko, vratili smo se vrhunskim tehničkim uvjetima, studijskim muzičarima, velikim autorskim timovima i svim tim uobičajenim elementima ambiciozne pop proizvodnje.

Daleko najozbiljniji primjer te ambicioznosti je Senidah, neprikosnovena predvodnica regionalne pop muzike, čija osnovna biografska crtica predstavlja jedan mali jugoslavensko-balkanski luk: slovenska muzičarka čiji roditelji su crnogorski Bošnjaci, a muziku izdaje za Bassivity. Teorijski bi vrtlari rekli – "hibridni identitet".

Sarajevo, Zagreb, ceo dan / sutra Banja Luka, Beograd

Senidah nije samo izvođačica koja je širom regije tek izrazito popularna, kao što je to njen omiljeni Dino Merlin – njoj ova naša rasturena i izmučena regija pripada. Doduše, govoriti što ona generacijski, klasno, identitetski ili kako god izražava mi ne pada na pamet: što ja znam, seronja s diplomom komparativne književnosti, u odnosu na što su Senidine pjesme autentične? U odnosu na neko generacijsko iskustvo ove postjugoslavenske klopke očito jesu, uzevši u obzir njenu popularnost sa svih strana kulturnih distinkcija. Ono o čemu se usudim nešto natipkati njena je izvedbena, muzička uvjerljivost. Senidah je prije svega strahovito uvjerljiva pjevačica, toliko uvjerljiva da najveći dio regionalne pop-estradne scene nakon njene pojave djeluje kao zbir amaterskih pjevača/ica. Drugo, i podjednako važno, produkcija njene muzike je često nivo, pa i nekoliko nivoa iznad dobrog dijela najjačih izvođača na ovdašnjoj sceni.

Nisu moj level, oh, moj level / Oh, nisu moj level, džaba, džaba

Sve navedeno uglavnom se uspješno manifestiralo na njenom novom, drugom albumu naslovljenom "Za tebe". Jezgra ekipe ostala je ista kao na prethodniku: uz Senidu, najveći dio produkcije nosi Anže Kacafura – Cazzafura, mastering je radio Jan Magdevski, dok je koautor većine tekstova Benjamin Krnetić, uz značajan doprinos Bojane Vunturišević.

No u odnosu na prethodnika "Bez tebe", aranžmani su kreativniji, stilski i zvučno raznovrsniji, dok se oblikovanje zvuka čini ispoliranijim – srećom, jer riječ je o iznimno sadržajnom albumu sastavljenom od čak 15 pjesama. No to je samo preduvjet da stvari ne postanu zamorne i pretrpane. Pokretačica je, naravno, Senidah i njen široki ekspresivni potencijal, očit ne samo na razini albuma, nego i unutar pojedinih pjesama. Odličan primjer je "Maria Magdalena", temeljena na razlomljenom beatu i Senidinim različitim (hiper)stilizacijama glasa u rap i pjevanim dionicama, dok gotovo šapćući doprinos beogradskog repera Surreala funkcionira kao dobar kontrast njenom intenzitetu.

S koje god strane stilskog spektra da krenete, "Za tebe" daje do znanja da je Senidah naprosto superiorna izvođačica, bilo da je riječ o baladama ili o agresivnom trapu. A da je trap i dalje referentni zvučni okvir jasno je već od "Zauvek", prve pjesme albuma, koja možda ne rastvara žanrovske okvire, ali naprosto pokazuje da Senidi možete dati da čita priručnik o korištenju tostera i stvari će funkcionirati. Ipak, to ne znači da u ovom slučaju treba podcijeniti dobar aranžman i refren, koji suvereno iznose tipični Senidin tekst o nazubljenoj ljubavi. Slijedi jedna od dvije najupečatljivije pjesme albuma,

"Behute", koja je ove veljače imala čast biti na vrhu premijerne Billboardove ljestvice 25 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj. Riječ je, po mojem sudu, o jednoj od najboljih plesnih pjesama objavljenih u regiji u dugo vremena, koja se na harmonijskoj i aranžmanskoj razini neočekivano spretno poziva na inače dozlaboga iscijeđene "španjolske" stilizacije. Stereotip o "trap cajkama" kao muzici bez muzičara razbija dionica izvrsnog trubača Miloša Nikolića, povremenog člana benda Ramba Amadeusa. I sljedeća stvar sadrži jedno teškaško instrumentalističko gostovanje u vidu slovenskog gitarista Tadeja Košira, koji na "Satenu", izvrsno produciranoj i synthovima natopljenoj klupskoj stvari svira posvetu razmetljivim gitarističkim solima osamdesetih. Sredinu albuma okupira nekolicina pjesama uokvirenih dvjema baladama – "Beli svemir" i "Kad će doći red" – od kojih se potonja izdvaja svojim akustičnim aranžmanom i efektnom ritmičkom gradacijom.

Nakon nje dolazi "Senida", možda i nejspektakularnija pjesma u čitavom njenom katalogu. Uz Bassivityjevog Relju Milankovića i Bojanu Vunturišević, koautorica teksta je pjesnikinja Radmila Petrović, čija direktna, rodno i klasno osviještena poezija je prije dvije godine dobila zasluženu recepciju na valu društvenih mreža. Baladni uvod "Senide" na temu ljubavnog kraja razbija neočekivani prijelaz u intenzivni drum & bass ritam u double timeu, preko kojeg se na refrenu uključuju ženski tradicijski vokali, odgovarajući korski na Senidino "tebi seansa, a meni renesansa":

Sestro mila, dal' si živa / Takva nam je zla sudbina / Od davnina nema mira / Rodi ćeru voli sina

Ali ipak, poruka je prkosna:

Od dubine do planina / Pusti kosu širi krila / Kao vila / S neba sila / Živa bila / Eh, Senidah.

Ostatak albuma kompetentno oblikuje cjelinu, premda mu izbacivanje nekih pjesama, poput citirane "Level" i neuzbudljivih "Noćnih životinja", ne bi nimalo naštetilo. Zaključuje ga balada "Soba 2 (Outro)", koja ujedno zatvara slobodni prsten s prvim albumom i njegovom uvodnom pjesmom "Soba (Intro)". Iz pozicije koncipiranja cjeline interesantno je da je riječ o jedinoj stvari bez ritmičke podloge – nema elektroničkog beata, udaraljki, ničega, samo gitara, synthevi i obilato autotuneani vokal, kojim na kraju ipak odjekuje prkosni ton iz "Senide".

"Za tebe" nije album bez slabosti. Prije svega, ne bi mu odmogla jezgrovitost njegovog prethodnika, a i tekstovima ponekad nedostaje ispoliranosti koja bi pratila ispoliranost produkcije, čak i ako zaračunamo jezičnu i metričku bezbrižnost trapa kao žanra. Usprkos nedostacima, on je izuzetno uvjerljiv argument u prilog Senidinom statusu predvodnice novog regionalnog popa. Živa bila!