Otvoreno pismo roditeljima: Svim roditeljima

Piše: Ljiljana Španić za Lolamagazin

 Ali, čini mi se da smo zakazali negdje. Da smo ispustili iz ruku ono nama najbitnije i najsvetije. Našu djecu. Ne osuđujem Vas. Naprotiv, razumijem i molim Vas. Molim Vas da za dobrobit mog, Vašeg, bilo čijeg djeteta, otvorite oči i pogledajte u šta nam djeca izrastaju, kakve vrijednosti usvajaju, kakve uzore imaju, čemu teže i šta maštaju. Sasvim sa sigurna da ne želite da Vam ćerke postanu starlete, a sinovi kriminalci. Niko to ne želi. Ali, u opštedruštvenoj trci za poslom, parama i egzistencijom nesvjesno puštamo našu djecu u sunovrat. Razgovarajte otvoreno sa svojom djecom još dok su mali. Razumjeće Vas. Objasnite im i pokažite. Postavite sistem vrijednosti. Budite im primjer.

Govorite svojim kćerkama da su prelijepe takve kakve jesu. Da im ne trebaju ni veće grudi, ni veće usne, i da su savršene takve kakve jesu. Naučite ih da sve što požele mogu same da ostvare. Recite im da je loše i nepotrebno da svoje tijelo, mladost i ljepotu prodaju i unovčavaju. Jer, nema te torbe, haljine, telefona, auta, niti statusa u društvu koji vrijedi više od njih samih. Da je to trgovina u kojoj će uvijek pretplatiti to što dobiju, a život kusur ne vraća.

Govorite svojim sinovima da inteligencija ima veću snagu od nabildanih mišića. Recite im da je njihovu majku otac osvojio šarmom, duhovitošću, upornošću, inteligencijom, a ne dobrim automobilom, skupim telefonom ili markiranom garderobom. Da joj je poklanjao stihove, cvijeće, pažnju, i da ga je ona beskrajno i iskreno voljela i voli ga nakon svih godina, kriza i ratova. Naučite ih da vole sebe bez obzira na širinu svojih ramena i dužinu polnog organa. Savršeni su takvi kakvi jesu. I uvijek će postojati neko ko će ih voljeti takve kakvi jesu.

Razgovarajte sa svojom djecom. Dajte im slobode koliko njihove godine dopuštaju. Posmatrajte ih. Obraćajte pažnju – šta vole, čemu se raduju, s kim se druže, šta oblače. Budite spremni u svakom momentu da uskočite i vratite ih na pravi put. Ko će, ako vi nećete. Znam, vremena su se promijenila, ali ne može niko da me ubijedi da su došla vremena u kojima će otac hrabriti svoju ćerku da sa svojih 12 ili 13 godina polugola do 5 sati ujutro hoda po klubovima. Svjesna sam da Vam je ponekad teško postaviti kriterijume, biti strogi i Vašoj djeci uskratiti neke stvari. Ali, morate! Vaše dijete je samo Vaša odgovornost. Vi ste i krivi i zaslužni. Drugačije nije, i nikad ne može biti kakva god vremena da dođu. Postavite granice Vašoj djeci, jednog dana će Vam biti zahvalna.

Izbacite Parove, Farme, Snajke, Veliku braću iz Vaše kuće, jer suludo je da Vašoj djeci pričate da to što ti ljudi tamo rade nije u redu, ako Vi sami to gledate. Tako ih samo još više privlačite tome, jer i Vam je zanimljivije ono što Vam brane. Priznajte. Budite iskreni sa sobom. Budite iskreni s njima. Kada odlučimo da postanemo roditelji dajemo neki vid prećutnog zavjeta (Bogu, Alahu, Budi, višoj sili, sudbini ili u šta god da vjerujemo) da smo mi ti dobri anđeli naše djece. Da ćemo u svakom momentu biti tu da ih ispravimo, okrenemo na pravi put. Kao što bdijemo nad njima cijelu noć kada imaju temperaturu, tako moramo da bdijemo nad njima dok odrastaju. Da im pomognemo da postanu ljudi. Da li nesvjesno ili ne, ali mi plaćamo honorare, podižemo tiraže, dajemo značaja sa svakim pogledanim videom, svakim lajkom, svakim pročitanim člankom.

Mi stvaramo starlete, sponzoruše, iskompleksirane muškarce.

Mi im aplaudiramo i podstičemo ih da nastave.

Jer, predstava se ne igra u praznom pozorištu (mada je ovo više cirkus nego pozorište). I zato Vas molim, promijenite kanal, ugasite televizor, zatvorite novine. Uprite prstom u ono što ne valja. Gazite nemoral moralom. Stanite na kraj prostituciji razuma, inteligencije. Nazovite stvari pravim imenom. Ološ, kič i razvrat nikad ne mogu biti kultura. Pa čak, ni komedija. Ne dozvolite da sami utabavate svojoj djeci put u propast. Postavite stvari jasno i realno. Dopustite da jednostavno zaista bude jednostavno. Objasnite svojoj djeci: glumac mora dobro da glumi, pjevač mora dobro da pjeva, doktor mora dobro da liječi, pekar mora da pravi dobar hljeb, zidar mora dobro da zida.

Svaka druga varijanta je pogubna, i kad tad se pokaže kao štetna. A vrijeme i život prolaze, danas je već kasno jučerašnje greške da ispravljamo. Danak je već uzet. Juče!

Vjerovatno me pitate, zašto Vam se obraćam? Zašto jednostavno ne odgajam svoju djecu ovako? Odakle potreba da sa Vama komuniciram? Potrebni ste mi! Ne mogu sama. Ne mogu bez Vas. Vaša ćerka je možda najbolja drugarica moje. Naši sinovi su možda drugari iz klupe. Možda će jednog dana moja unuka da se zaljubi u Vašeg unuka. Tad moje, ili Vaše vaspitanje nije dovoljno. Dolazimo do, istovremeno i divnog i jezivog, uticaja društva. Koji nam jasno govori da ako podbacimo kao roditelji, podbacili smo i kao društvo. Zato Vas molim, preklinjem Vas, pazite na Vašu djecu. Ugasite “srećne” i “ružičaste” televizije, i objasnite im da život ima mnogo više boja. Naučite ih da su i sreća i tuga dobre ako znamo da putujemo kroz njih.