Savez kolumnista | Hajrudin Somun: Netanyahu može da ode, ali ostaje Izrael

Da, Benyamin Netanyahu može sutra da izgubi izbore. Ali to ne znači da će Izrael postati drukčiji, da će Palestinci biti bliže svojoj državi, a Srednji istok miru.

Piše: Hajrudin Somun, za portal Radiosarajevo.ba

Iako podrška svjetskog jevrejstva Izraelu nikad nije bila niža nego danas, za dvadesetak godina, a posebno od 7. oktobra 2023, Netanyahu je uspio da većinu izraelskih Jevreja vrati izvornom cionizmu, onom koji je pod parolom "Zemlja bez naroda za narod bez zemlje" kanio da Svetu zemlju očisti od naroda koji je prethodna dva milenija živio na tlu Palestine.

Tamo gdje masline plaču

Da ih ubijedi da ih čeka novi Holokaust ako se palestinska država ne učini nemogućom, a sami Palestinci ne protjeraju i rasele što dalje od Izraela. Dehumanizacija Palestinaca je gotovo dostigla stepen kakav su Jevreji doživljavali od nacista, a ako bi se pustilo najbližim Netanyahuovim ministrima Ben-Gviru, Smotrichu i setlerima po naseljima na palestinskoj Zapadnoj obali, trebalo bi ih i potamaniti.

Na kraju, Netanyahu je uspio više nego ikada da sabije u ćošak malu, ali hrabru liberalnu opoziciju okupaciji Palestine. Da bi sve to postigao, zanemario je upozorenja da se iz Gaze sprema nešto veliko pred 7. oktobar, koja su mu dojavili čak i palestinska braća Arapi iz Emirata.

To ga može stajati premijerske fotelje, ali on je u međuvremenu obavio genocid u Gazi, što je i namjeravao kako bi ostao na vlasti. Ali isto toliko i da bi ostvario zavjet da nastavi stopama svog oca Benziona, koji je 1930-ih godina bio lični sekretar Vladimira Jabotinskog, čuvenog osnivača militantnog Revizionističkog cionističkog pokreta.

Ovako bih nekako agencijski sažeo svoj pesimizam da će se nakon sutrašnjih izbora u Izraelu nešto suštinski promijeniti u korist Palestinaca. Ono što se događa samo ovih nekoliko dana daje mi za pravo da tako mislim – berba po palestinskim maslinjacima i opsada Hebrona. Dva simbola, jedan palestinske egzistencije, a drugi izvora sukoba oko "zemlje bez naroda za narod bez zemlje".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sječa maslina, njihovo čupanje iz korijena i paljenje decenijama je jedna od pratećih pojava etničkog čišćenja Palestinaca. Računa se da je od junskog rata 1967. uništeno oko dva miliona stabala, a prema agencijama UN-a i organizacijama za ljudska prava, od početka rata u Gazi oko četvrt miliona.

Samo ovog oktobra jevrejski kolonizatori su upadali u osam sela, fizički napadali seljake i palili njihova vozila. Mirovni aktivisti iz cijelog svijeta, čak i jedan američki demokratski kandidat, stizali su da pomognu Palestincima u berbi maslina, ali su ih izraelske sigurnosne snage sprečavale i privodile.

Smrt u Svetoj zemlji

Pretučena je fotoreporterka američkog lista The Washington Post. Napadnuti su i europski diplomati, francuski zvaničnici, a američki Jevreji izloženi riziku da budu deportirani iz Izraela. Čak su napadnuti i rabini i mladi izraelski aktivisti koji su pomagali Palestincima kod Betlehema da oberu masline, čije ulje im je najvažniji prehrambeni izvor.

Kakva razlika između Jevreja u Izraelu i Jevreja u svijetu, čak američkih? Ali kakve koristi kad je u Izraelu prevladao narativ mržnje. I da Izrael može opstati samo silom i bez Palestinaca.

Ovih dana izraelska vojska okupirala je i zavela vanredno stanje u Hebronu, uz Nablus najvećem, ali za sve abrahamske vjere još važnijem gradu na Zapadnoj obali.

Da bi se razumjelo koliko je Hebron vezan upravo za taj izraz "abrahamski", trebalo bi ga na svim jezicima, pa i bosanskom, preimenovati u Al-Halil, kako ga zovu Palestinci.

Kratica je od Halil-ur-Rahman, "prijatelj Milostivog, Allaha", što je Abraham u kršćanstvu i po svijetu izvan arapskog. U hebronskoj Ibrahimovoj džamiji, ili "Pećini patrijarha", pod čijim temeljima se vjeruje da su sahranjeni i Abrahamova familija, 25. februara 1994. zbio se jedan od najkrvavijih masakra vjernika u sve tri religije.

Bilo je to usred agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa se o tome malo znalo. Detalje sam saznao od jednog postarijeg preživjelog Palestinca kad sam prije desetak godina obišao tu džamiju. Proveo me između stubova i pokazivao ćilime koji su tog jutra poliveni krvlju.

Bio je ramazan, pa su na rani sabah došle da ga klanjaju stotine muslimana. Dok su se spustili na sedždu, iza leđa im je naglo prišao Baruch Goldstein i iz automata usmrtio 29, a ranio 120 vjernika. Bio je to vojni ljekar, jevrejski doseljenik, član radikalne cionističke organizacije Kah, koju je osnovao Meir Kahane, zalažući se za uspostavljanje izraelske države isključivo na biblijskim zakonima. Ušuljao se naoružan pored policajaca u džamiju, a preživjeli Palestinci su ga, vidjevši šta je počinio, savladali i na smrt pretukli.

Od tada je zdanje džamije podijeljeno u dva dijela, u jednom da se mole muslimani, u drugom Jevreji. U prvi sam ušao preko kamenih ploča, uglačanih vjekovima, a s diplomatskim pasošem sam se, montažnim stepenicama, malo popeo i u drugi. Do zuba naoružani izraelski vojnici, bilo je i djevojaka, motrili su na sve posjetioce.

Hebron ili Al-Halil kao žarište sukoba jevrejskih doseljenika i Palestinaca pamti se i po jednom masakru Jevreja iz augusta 1929. godine. Ubijeno ih je 69, a desetine ranjeno ili osakaćeno. Opljačkane su jevrejske kuće, pretresene sinagoge.

U tadašnjim novinama na hebrejskom je pisalo da su arapski napadači ciljali cionističku zajednicu koju su većinom sačinjavali ne Sefardi, nego Aškenazi Jevreji, pa ih je i među žrtvama tog pokolja bilo dvije trećine. I to je jedan od podataka o razlici između ta dva glavna pravca jevrejstva.

A i Netanyahuova familija i većina njegovih ministara su radikalni Aškenazi Jevreji. Još jedno svjedočenje s tog događaja pokazuje kako su većina Palestinaca i Jevreja živjeli, ako ne u slozi, onda u sugrađanskoj solidarnosti. Neki Aharon Reuven je ispričao da je Arapin Hadži Isa Al-Hurdija spasio grupu od 33 Jevreja, sakrivši ih u svom podrumu, a da je nekoliko Arapkinja stajalo na straži vani, odupirući se gomili koja je optuživala hadžiju da skriva Jevreje.

Iza masakra 1929. jevrejske cionističke grupacije prelazile su u paravojnu organizaciju Hagana, koja je poslije osnivanja Izraela prerasla u Izraelske odbrambene snage, kako se i danas naziva izraelska armija, IDF. A iza masakra u hebronskoj džamiji 1994. palestinski islamistički pokret Hamas nije pozivao samo na uništenje izraelske države nego je počeo da vrši samoubilačka ubistva unutar Izraela.

Masakr doktora Goldsteina nad vjernicima odmah je osudio izraelski premijer Yitzhak Rabin, koji je prethodne godine, nakon sporazuma iz Osla, zajedno s palestinskim vođom Jaserom Arafatom, nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Takvim ekstremistima poput Goldsteina poručio je da nisu dio izraelske zajednice i da su "strano tijelo" u demokratskom društvu. Ali, godinu dana kasnije, jevrejski ekstremista Yigal Amir smrtno je upucao Rabina nakon mirovnog skupa na kojem je objavio plan o sklapanju trajnog sporazuma o miru s Palestincima.

Pjesma (ne)mira

A kakva je danas izraelska vlada i ko joj je premijer, a ko njegovi najbliži ministri i komandanti armije? Oni su naredili okupaciju cijelog Hebrona zbog smrti dvojice vojnika u pucnjavi s palestinskim aktivistima na ulazu u taj grad. I do jučer istjerali 2.231 Palestinca iz oko 400 domova. A šta je sa smrću 74.000 Palestinaca, većinom civila, žena i djece, još desetak hiljada neotkopanih leševa ispod do temelja srušene Gaze?

Prije nekoliko dana također su mediji i društvene mreže po svijetu prenijeli snimke s muzičkog festivala InDNegev u pustinji Negev, na kojem su mladi Izraelci masovno pjevali "Pjesmu mira".

Na hebrejskom "Shir LeShalom" prvi put je izvela vojna muzička trupa 1969. godine, a vremenom je postala neslužbena himna izraelskog mirovnog pokreta.

Stih pjesme "Na svim gradskim trgovima kličite za mir!" zvuči lijepo, ali kad bi se i danas čuo na sličnim skupovima po Tel Avivu i cijelom Izraelu.

Iako su brojni liberalni političari i aktivisti po svijetu u tom viralnom snimku vidjeli "tračak nade" za budućnost Izraela ako Netanyahu izgubi izbore, velika većina izraelskih Jevreja, "ako ne i svi", što kaže Gideon Levy, nasjela je propagandnoj mašineriji sistema da zemlji prijeti novi Holokaust.

Ankete pokazuju da radikalne desničarske partije i lideri poput Itamara Ben-Gvira uživaju ogromnu popularnost među izraelskom omladinom. Većina odraslih ne podržava lično Netanyahua, ali stoji iza njegove politike koju je sprovodio u Gazi.

Pa šta se može očekivati od Izraela, ako i ne glasa za Netanyahua?

Politička situacija u zemlji može biti još složenija, ali da li opozicija može da zaustavi rat u Gazi i divljanje setlera po Zapadnoj obali? To će zavisiti i od izbora za američki Kongres i Senat za osam dana. Opoziciju Netanyahuu će, po svoj prilici, predvoditi general Gadi Eisenkot.

Ali može li se on ozbiljnije odmaći od Netanyahuove politike i svojih ličnih opredjeljenja? Iako umjerenijim tonom, i on je ohrabrivao Jevreje da se naseljavaju na palestinskoj zemlji, a neki od njegovih istomišljenika su napadali Netanyahua da je suviše mekan prema Iranu. I zalagali su se za raspuštanje Palestinske uprave u Ramallahu, znači matice palestinske državnosti.

"Dosta je bilo krvi i suza"

Bivši načelnik Generalštaba IDF-a lično je govorio da je ideja o palestinskoj državi iluzija. Bilo bi hrabro, i ako bi htio, ali teško da bi mogao okrenuti list suočen s većinom Izraelaca koje je "očarao" Netanyahu. Da bi to postigao, morao bi poslušati glas predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa Ronalda Laudera, koji je u intervjuu za liberalni Haaretz, također ovog predizbornog oktobra, uputio Jevrejima u Izraelu dramatičnu poruku – da je Izrael "osuđen na propast" ako ekstremisti ostanu na vlasti.

Daleko je otišao današnji Izrael od onog kakvu mu je vladu vodio premijer Yitzhak Rabin. On je one večeri 4. novembra 1994. rekao:

"Mi, koji smo se uvijek borili protiv vas Palestinaca, kažemo danas jasno i glasno: dosta je bilo krvi i suza! Dosta!"

Zatim je, možda sat prije nego što je ubijen, slušao kako masa koja mu aplaudira opjeva "Pjesmu mira".

Istu koju su mladi, ali malobrojni Izraelci neki dan pjevali u pustinji Negev. Može li iko zamisliti generala Gadija Eisenkota da, ako pobijedi Netanyahua, sluša "Shir LeShalom" koju pred njim pjevaju mladi Izraelci? Ja ne mogu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.