Mržnja prema sili daje Stojićevom djelu neprolaznu trajnost

Piše: Mustafa Zvizdić

Bilo da je riječ o poeziji, prozi, putopisima ili ostalim raznorodnim tekstovima, Stojićeva sintaksa je uvijek prepoznatljiva. Radi se o melanholičnoj muzičkoj frazi koju Stojić komponuje i svira više od pet decenija. Pa i da su u izabrana djela uvrštene druge pjesme i tekstovi, ništa se bitno ne bi promijenilo. Stojićevo djelo bi djelovalo jednako monumentalno i prisno u isto vrijeme, poput zvuka saksofona u kišnoj i mračnoj noći.

Melanholija je Stojićevo osnovno osjećanje, protkana je katkad blagom i suptilnom ironijom, koja se redovno pojavi slučajno, bez piščeve želje, uzgredno promrmljana šala nevoljnog čovjeka u nevoljnim vremenima. To je komika koja je često engleska po svojoj slojevitosti i hinjenoj distanciranosti, bez ikakve grimase na licu komičara, a opet sržno hercegovačka, škrto i jezgrovito dočarana.

Najgrublja i najosnovnija podjela njegove poezije svodi se na prijeratnu i onu što dolazi poslije toga, na poeziju pisanu za vrijeme i poslije rata. Stojićeva prijeratna poezija podsjeća na kamerne francuske filmove ili možda na neke mediteranske kadrove Mikelanđela Antonjonija. Redukovan svijet, sa širokom i sporom kamerom, ljudi su smješteni najčešće u hercegovački krajolik gdje se „sjedi na verandi i gleda noćno nebo“.

Devedesetih godina u Stojićevu poeziju provaljuje historija jer se, kako i sam kaže, nije htio ili nije mogao distancirati od njenih vrloga i ponora. Poezija mu se puni ljudima i kolodvorima evropskih gradova, prognanicima i žrtvama, rušiteljima i dželatima, bombama i požarima, jadom i beznađem emigracije. Stojićeva poezija postaje otvorena za takvu stvarnost, postaje konkretnija i ogoljenija, pri tom ne gubeći suptilnost u prikazivanju te stvarnosti.

Prizori iz poezije su često dokumentarni, tek neznatno stilizirani, nasilje i užas ipak ublaženi nježnom ljubavno pričom koja se provlači kroz cijeli Stojićev opus. Širok je opseg Stojićevih poetskih interesovanja i rukavaca u koji ulazi njegova poezija. Osim domaće tradicije, recimo Ujevića, A.B.Šimića, Slamniga, Borisa Marune, Stojić se referira pretežno na njemačku i poljsku poeziju, prije svega na pjesnika Gotfrida Bena, Paula Celana u nekim segmentima, zatim Česlava Miloša, Zbignjeva Herberta, Vislavu Šimborsku...

Pisati o cvijeću dok gore gradovi i umiru nevini, po Stojiću, predstavlja krajnje beščašće. Osim estetsko, u Stojićevoj poeziji nipošto ne treba zanemariti i etičko, impuls da uvijek bude na strani progonjenih. Biti na na strani slabijih – to je Stojićev estetski i etički imperativ.

Iako poezija predstavlja njegovu osnovnu identitarnu kartu, bar je tako on definiše, Stojićevi putopisi, priče, portreti i drugi tekstovi svojim kvaliteom nimalo ne zaostaju za njom. Posebno se u čitalačkoj  memoriji izdvaja putopis „Via Vienna“ koji ima istu krvnu grupu, mada je naravno različit po izvedbi i muzičkoj organizaciji rečenica, kao i velika simfonija raseljenih lica Roman o Londonu Miloša Crnjanskog. Fina i dostojanstvena melanholija, gdje je kod Stojića malo ili nimalo gorčine prema Beču za razliku od Crnjanskog i njegovog na momente vrlo svadljivog odnosa s Londonom. Zatim tu su Stojićeve priče koje su pjesnički zgusnute i intenzivne, „neraspričane“, ako se tako može reći. Važan dio ovih izabranih djela i izuzetan čitalački doživljaj su portreti savremenika, umjetnika čijim se djelima divio, od kojih je s nekima bio i prijatelj.

Stojićev antifašistički i antinacionalistički angažman je duboko u temeljima njegovog djela, potpuno srastao s njim. Baš ta mržnja prema sili i silnicima daje Stojićevom djelu neprolaznu svježinu i trajnost. Riječ je o jednom od najvećih pjesničkih opusa u našem jeziku ma gdje bio na zemaljskoj kugli.