Mile Bošnjakovski: Između identiteta, genijalnosti i lične krivice

Sjećam se da je prije nekih tridesetak godina, u srednjoj školi, jedna od obaveznih lektira bio Derviš i smrt. Ko je čitao, ko nije — većina je, kao i obično, prepisivala kratke sadržaje u velike A4-sveske, najčešće od jednog ili dvojice koji su stvarno čitali.

Piše: Mile Bošnjakovski za Radiosarajevo.ba

Sjećam se i Vladimira iz Topanskog (naselje u Skoplju). On, recimo, u svesci nije imao napisano baš ništa. Kada ga je profesorica makedonskog jezika prozvala da čita, bio je toliko kreativan da je držao praznu, otvorenu svesku i u istom trenutku izmišljao sadržaj. Kada je završio rečenicom: „…i derviš je, na kraju, umro“, dok smo se mi smijali, profesorica mu je zalijepila jednu čistu jedinicu.

Ovih dana sam ponovo uzeo knjigu u ruke — ili, da budemo pošteni, tek sada sam je zaista pročitao — i mogu bez mnogo dileme reći da tinejdžer od petnaest ili šesnaest godina teško može pratiti kompleksnost tog romana. Ne zbog stila ili jezika, nego zato što je knjigu napisao čovjek koji je, u trenutku kada je piše, već odavno platio cijenu života.

Identitet, za nas u Makedoniji, kao riječ koja danas postavlja granice iz kojih društveno ne znamo izaći, tema je o kojoj je Selimović, u daleko složenijem kontekstu od našeg današnjeg, vjerovatno napisao najveću knjigu na ovim prostorima — a možda, bez pretjerivanja, i šire.

Meša Selimović Derviša i smrt piše 1966. godine, u pedeset šestoj godini života. Iza njega je dug period šutnje, kompromisa i unutrašnjih lomova. Knjiga ne nastaje kao djelo autora nošenog mladalačkim buntom, nego kao kasna, teška artikulacija nečega što se decenijama nije smjelo — ili jednostavno nije moglo — izgovoriti naglas.

Ključni biografski događaj u pozadini romana desio se 1944. godine u Tuzli, kada je Selimovićev brat, Šefkija Selimović, pogubljen od strane partizanskih vlasti. Ironija je ovdje nemilosrdna: i brat i Meša bili su partizani. Po završetku rata uslijedila je optužba da je Šefkija prisvojio namještaj iz konfiskovanog magacina. Za kratko vrijeme — bez stvarnog suđenja, bez prostora za sumnju, bez milosti i bez uvažavanja Selimovićevih intervencija — presuda je izvršena brzo i tiho. Brat Šefkija bio je strijeljan.

Smrt brata nije samo lična tragedija

Smrt brata nije samo lična tragedija, nego dubok moralni šok. Ne zato što brat umire, nego zato što umire od ruke svojih — i to u ime pravde. Upravo od te tačke počinje prva, dublja krivica koja će Selimovića pratiti cijelog života: krivica čovjeka koji je vjerovao u sistem koji se, bez mnogo objašnjenja, pokazao kao nemilosrdan. Krivica svjedoka nepravednog ubistva koji je, pukim slučajem, ostao živ.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nakon rata Selimović ne piše velike romane. Radi kao urednik, funkcioner, kulturni radnik. Objavljuje eseje i kritike, ali se suštinske traume ne dotiče. To je period tišine koji traje gotovo dvije decenije. Tek početkom šezdesetih ponovo se vraća prozi. Derviš i smrt je rezultat tog dugog, dvadesetogodišnjeg ćutanja.

Punih dvadeset i dvije godine taj događaj Selimović živi, preživljava, vari, pokušava razumjeti — ili ne razumjeti — i 1966. godine sve to završava na papiru.

Drugi sloj krivice koji roman nosi jeste identitetski. Selimović je rođen u Bosni, u muslimanskoj porodici, u kulturnom prostoru koji je po definiciji složen i ukršten. Piše na srpskohrvatskom jeziku, djeluje u zajedničkom jugoslovenskom kulturnom prostoru, ali se sedamdesetih godina javno deklariše kao srpski pisac i seli u Beograd. Ta njegova identitetska odluka postaje jasnija kada se knjiga čita iz današnje perspektive: riječ je o nagomilanoj krivici i dugom procesu otuđenja od sredine koja ga je kulturno oblikovala.

U Dervišu i smrti ta dilema nije eksplicitna, ali je temeljna. Ahmed Nurudin pripada redu, vjeri, zajednici — i ni u jednom trenutku ga ta pripadnost ne štiti. Naprotiv, upravo ga ona paralizira. Roman uporno pokazuje da kolektivi traže lojalnost, ali pravdu ne nude uvijek. Ahmed Nurudin (a s njim i Meša Selimović) tražio je, čini se, sve.

U savremenoj Bosni, Selimović se često čita s određenom zadrškom. Formula „naš je, ali nije naš“ postaje zgodan kompromis: dovoljno priznanja za genijalnost, ali i dovoljno distance da se umiri identitetska savjest.

Odluka o nacionalnom samoopredjeljenju

Postaje li njegova odluka o nacionalnom samoopredjeljenju važnija od pitanja koje njegovo djelo zapravo postavlja — šta se događa kada se pravda pretvori u proceduru, a moral u pravilo bez izuzetaka?

Odgovor, čini mi se, opet leži u samoj knjizi. Na kraju, lik derviša Ahmeda Nurudina nije ni pobjednik ni žrtva. On prihvata sistem i postaje čovjek koji je preživio, ali po cijenu koju ni sam ne zna da li može opravdati. Ulazi u sistem koji ga je slomio, ne zato što u njega vjeruje, nego zato što više ne vjeruje da postoji čist izlaz.

Kada je riječ o njegovom autoru, samom Selimoviću, paralela postaje nelagodno precizna nakon njegovog preseljenja u Beograd sedamdesetih godina. I njegov izbor djeluje čestito — nije trijumfalan, nije ideološki, nije glasan. Donosi mu priznanje, mir i distancu, ali i krivicu koja ne nestaje. Kao i Nurudin, Selimović ne slavi svoj izbor; on ga prihvata kao stanje poslije kraja.

* Mile Bošnjakovski je komunikolog i pisac, bivši portparol u Vladi Sjeverne Makedonije, kao i generalni sekretar bivšeg predsjednika Steva Pendarovskog.

* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba