Kemal Kurspahić: Buđenje iza "željezne zavjese"

Kad je, 10. decembra 1999, preminuo predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman najbolji odgovor na pitanje šta će to značiti za Hrvatsku dao je prvi američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith: "Tuđman je imao dva sna: nezavisna Hrvatska i Hrvatska u Evropi. Prvi san je ostvario a drugi se može ostvariti samo nakon njegove smrti".

Piše: Kemal Kurspahić za RSE

Hrvatska u međuvremenu jeste postala članica i Evropske unije i NATO-a ali su i nedjeljni predsjednički izbori, 21 godinu nakon njegove smrti, pokazali koliko je tuđmanovština nekompatibilna s evropskim normama i vrijednostima.

Njegova sljedbenica na čelu države i partije, Kolinda Grabar-Kitarović, tokom petogodišnjeg predsjednikovanja i izborne kampanje za drugi mandat nije propustila nijednu priliku da se predstavi kao patriotski najvatrenija predstavnica tuđmanizma: njeni javni nastupi odvijali su se u koreografiji hrvatskog nacionalizma; u odnosima s Bosnom i Hercegovinom koristila je i članstvo Hrvatske u euroatlantskim institucijama da agituje za evropski pritisak na tu zemlju da pod naizgled nespornom potrebom za "jednakopravnost" prihvati u osnovi rasistički izborni zakon suprotan evropskom idealu ravnopravnih građana i naroda; širila je po evropskim prijestonicama strah od prijetnje povratnika sa ratišta džihada u Bosnu i Hercegovinu; širom otvorila javnu scenu za promociju ustaštva, rehabilitaciju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i ohrabrila etnofantazije o obnavljanju "Hrvatske Republike Herceg-Bosna" i nakon što su njeni ratni utemeljitelji osuđeni za udruženi zločinački poduhvat; ne propuštajući priliku za javnu promociju svojih patriotskih emocija, od lokalnih manifestacija do euforične proslave fantastičnog uspjeha Hrvatske na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u društvu predsjednika pobjedničke ekipe Francuske na pobjedničkom postolju i u svlačionici nacionalnog tima.

Sve te folklorne manifestacije patriotizma na kraju nisu bile dovoljne za izbornu pobjedu: birači u Hrvatskoj, koja tek treba da sustigne evropske standarde i vrijednosti, od svoje su predsjednice logično očekivali više od poticanja osjećanja ugroženosti među njihovim sunarodnicima u susjednoj državi.

Osim toga – bivša predsjednica je, u često kontradiktornim javnim istupima u zemlji i svijetu, gurala Hrvatsku u pogrešan istorijski i savremeni kontekst. Tipičan primjer je njena nedavna izjava kako je odrasla iza željezne zavjese u zemlji u kojoj nije bilo ni osnovnih potrepština.

Ta izjava izazvala je javna reagovanja, uz podsjećanje kako je – nasuprot priči o djetinjstvu iza željezne zavjese - Kolinda Grabar kao tinejdžerka išla u srednju školu u Sjedinjenim Državama. Ona je u ishitrenom reagovanju govorila kako je u Ameriku nije poslao Tito već njen tata koji je bio bogati mesar i teško radio da kćerki omogući svjetsko obrazovanje.

Ostatak teksta čitajte na ovom LINKU